Kudite li ikada konja kog jahali niste? Ovo je baš ta situacija. Ako vidim oko mene još nešto roza, mislim da ću skrenuti. I neću gledati film o Barbi, odmah da vam kažem. Ma ni ispod oka. Osim ako mi ne zatreba za lijek. Valjda neće.
Od svega što sam već pročitala, vidjela i čula mi je muka kao od previše šećerne vune prije cirkuske predstave.
Volite reklame? E pa ova traje 2 debela sata. Toliko je sve roza da boli. BO-LI. Načula sam da film nije totalni plićak, ali da je muzika užasna. Mada zavisi šta je kome plitko. I užasno. Sve je relativno, rekao je Albert.
Ali reakcija je izazvana. To se i traži. Hejt nikad više nije bio u modi nego ovih dana. Svijet je zastao između ljubavi i mržnje prema Barbi. I sve je roza, čak i Gugl, kad ukucate u pretragu "film Barbie", postane roza i svjetlucaju šljokice po ekranu. Tačno mi je pozlilo.
O ukusima se ne raspravlja, ali naći ćete recenzije o višeslojnosti tog filma, feminističkim porukama, (ne)skrivenim lekcijama koje ćemo savladati i slično. Čak sam i ja zamalo povjerovala jednom takvom članku dok nisam ukapirala da je to vješto upakovana promocija. I naglas izustila "Au, nećete me prevariti!" Istovremeno se u Njujorku pojavio trend u plastičnoj hirurgiji, zvani "Barbi guza" jer nakon intervencije imate glatku i visoko podignutu zadnjicu kao barbika. Ma 'ajte, molim vas. MOLIM VAS.
I ne, nisam obožavateljka barbika. Evo javno priznajem uopšte se nisam igrala barbikama.
Kriva sam.
Uvijek su mi bile bezveze. Sa onim dugim plavim kosama i čudnim proporcijama. Imala sam veliku ćelavu glavatu lutku koju sam zvala Brat. I dugokosu koja plače i smije se. Zeca, duplo većeg od mene, na naduvavanje nad kojim sam, u ćošku iza vrata, izvršila operaciju makazama koju, naravno, nije preživio. Ostalih se ni ne sjećam. Osim jedne muške lutke, koju mi je donio stric sa nekog od svojih afričkih putovanja, polugolog urođenika kome je moja mama sašila bermude, da mu se ne vidi, znate šta već. Voljela sam lutke sa stavom, makar i pogrešnim. A od barbike si uvijek mogao raditi šta god poželiš.
Pazite, ja volim kič. Onaj pravi. Ali mi se čini da je ovo čisti KRINDŽ. Čekala sam momenat da upotrijebim tu riječ. Jako mi se sviđa. I momenat i riječ.
Pronašla sam Barbi i mene u definiciji krindža. Šta kaže definicija? Scene ili događaji koji su toliko neprijatni da je gledaocu još neprijatnije. Ili vrsta komedije koja ima za cilj da se ljudi osjećaju neprijatno, a ne zabavljeno. Transfer blama. Možda je u tome fora.
Ko želi da mi ostanemo zauvijek djevojčice? Kako film koji pravi od nas djevojčice može biti feministički? Evo objasnite mi, ne kapiram.
Moja unutrašnja djevojčica je odrasla kad je trebalo da odraste. A bila je mali Indijana Džons, penjala se po drveću, jela džanarike u krošnjama, vrtjela hulahop, vozila rolšue, kopala prstima roše za klikere i preskakala lastiš.
Ne možeš ti biti uvijek mimo svijeta, rekla bi moja mama. Ali izgleda jesam.
I dosta mi je više tih savjeta za "unutrašnje devojčice". To je mala teorija zavjere da nas zauvijek ostavi u djetinjstvu. Kao što rekoh, odrasla je kad i ja. I ne pristaje na manje od sebe. Živi i zabavlja se.
Ako nema neko da glasno kaže da je djetinstvo prošlo, evo ja ću. I da smo hrabre i snažne. Zrele i pametne.
A ne da nam snimate roza filmove.
I neću više da slušam o tom osnaživanju, mi smo snažne. Dobro znate šta jedna žena može sve izdržati i ostati na nogama. Ko nam to stalno govori da smo slabe. Ko?
Krenimo već jednom dalje!
"Ne kreneš dalje jer si spreman, kreneš dalje jer si prerastao to što si bio", čuli smo od Keri dok je otpakivala vjenčanicu Vivien Vestvud u kojoj se nije ni udala. Možda to misli i Barbi ovih dana. Da treba da preraste to što je bila i da nas odrasle žene ostavi više na miru.
Nakon ovoga sa Barbi nemoj da bi mi neko rek'o nešto protiv Keri Bredšo, ona bar ima i u glavi i među nogama. A Barbi nigdje ništa osim plastike, nestvarna lutka koja je morala da sretne u filmu svoju stvoriteljku da bi ispunila svoj san i otišla ginekologu. Tako kažu, nisam gledala.
Ali javite mi ako Barbi ikada spali grudnjak, važno je.
Inače ću misliti da su sve ovo malo pomiješali sa Pinokijem. Samo su sada materijali vještački. I Pinokiju i Barbi treba dobra vila da od njih napravi prave ljude.
I još nešto, za one koji sada misle, što se nalupa ova danas.
Mi smo odavno izašle iz ružičastih Barbi kutija, ako smo ikada i bile u njima. I molim vas nemojte više pokušavati da nas spakujete u njih.
Odoh sada da gledam najnovijeg Indijanu Džonsa. Možda jeste mator i ima bore, ali bar nije roza.
O Kenu neću ništa ni reći, stvarno nemam šta. Meni je puno veći problem što u novoj sezoni serije Emili u Parizu, Emili više uopšte nije u Parizu. Jeste čuli to? Drama, a?
Lav ju
Chic Vanilica
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
