Kada sam ranije ove godine dobio poziv od predstavnika Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske (MSU RS) da pratim 57. izdanje Bijenala u Veneciji, tu vijest primio sam gotovo s ravnodušnošću. Naravno da me zanimalo da li će se Austrijanci u Veneciji predstaviti s kamionom koji su okrenuli naopačke, Rusi s tenkovima i artiljerijom ili Kanađani s vodopadom
. Ravnodušnost se, dakle, nije odnosila na jednu od najprestižnijih izložbi svijeta. To stanje ticalo se mogućnosti putovanja u grad u kojem se Bijenale održava. Znao sam da su se u barovima Venecije gostili i njenu slavu svijetom pronosili Gete, Prust, Rilke, Mark Tven, Tomas Man i ko sve ne, ali isto tako mi nije bilo nepoznato da ono što su oni rekli o Veneciji danas služi isključivo da se tamošnje stanovništvo obilato koristi od turizma. Naučio sam to davno u kafanama Skadarlije, gdje na osnovu toga što je Đura Jakšić tamo u 19. vijeku trošio učiteljsku platu, danas na kariranim stolnjacima priču o boemiji služe onima koji izlaze iz ferarija.
KRAJ MALIM OČEKIVANJIMA - Elem, srednjoškolske ekskurzije koje Veneciju koriste kao nezaobilaznu lokaciju nekako su me zaobišle, a izvikanost koja prati ovaj grad gotovo da mi je išla na jetru.
Ipak, moj prvi odlazak u najčuveniju lagunu Jadrana i svijeta zanavijek promijeniće poglede na neke stvari. Dva dana pred otvaranje Bijenala s nekolicinom novinara iz Banjaluke i Sarajeva doputovao sam u Mestre, naselje pored Venecije. Radi se o jednom od kopnenih venecijanskih kvartova i najvećem naselju u Italiji koje nema status grada.
Po dolasku, imali smo tek pola sata da se osvježimo prije odlaska u paviljon BiH. On se nalazi u srcu Venecije, u palati Malipiero. Autobus iz Mestra, koji od slavnog grada odvaja most preko mora, vozi samo desetak minuta, dok je vožnja viporetom znatno duža i skuplja.
Po iskrcavanju na ostrvo, gdje kopneni saobraćaj prestaje, već sa prvim koracima prestali su i umor i mala očekivanja. Na mjestu gdje se prelazi Veliki kanal, pored kojeg je svaka zgrada muzej, a svaka ulica lavirint u kojem se želite izgubiti, počinje magija. Počinje igra jezika i istorije.
IGRA JEZIKA I ISTORIJE - U maniru alternativnih istoričara kojih se u posljednje vrijeme namnožilo kao starleta, ostavljam kolege bježeći u misli. Zašto nisam Venecijanac, ili zašto bar Venecija nije dio republike u kojoj živim.
Stoga, korijen riječi ove vlastite imenice tražim u srpskom jeziku. I, dok se krećemo lavirintima prema Malipijeru, Venecija nekim pukim slučajem postaje složenica sastavljena od dvije imenice množine imenice "vena" i jednine imenice "cijena". Kako je Venecijena komplikovano za izgovoriti, dobijam skraćenu verziju Venecija.
Venecija u mojim očima postaje grad vena i visokih cijena sa jedne i mjesto koje nema cijenu sa druge strane. Vene se tamo vide u obliku kanala, krvotok u obliku vode. To je nekad činilo žilu kucavicu, a ako dodamo i zglobove nalik na mostove, i udarnu pesnicu Mletačke republike.
Kako je ova republika doživjela smrt još u vrijeme Napoleona Bonaparte, od nje je ostao samo muški rod imena glavnog joj grada i to u ekavskoj varijanti. Potom se "Venec" nekakvom još nepoznatom glasovnom promjenom mijenja u "Venac" i samo zbog toga vijence danas donose na grobove pokojnika. No, Venecija je i bez države, sama od sebe opstala u svoj svojoj raskoši i ljepoti. Iako pogodna za mitomaniju, što se može zaključiti i iz mog primjera, Venecija je, siguran sam već nakon pola sata hoda, grad nad gradovima, arterija duhovnog razvoja čovječanstva i Atlantida koja nije potonula.
VELTŠMERC I HEDONIZAM - Iz ovog suludog zanesenjačkog i samoironičnog razmišljanja probudio me dolazak u paviljon BiH, gdje su nas dočekali uvijek ljubazni kustosi MSU RS i umjetnici Radenko Milak i Roman Uranjek, te internacionalni gosti koji su radili na projektu "Univerzitet katastrofe".
Svi oni predstavljaju Bosnu i Hercegovinu na Bijenalu, a moj utisak s ove izložbe jeste da se Milak i ekipa bave onim što je dva vijeka prije Džordž Bajron radio u Veneciji. Liječe svoj ili tuđi veltšmerc, odnosno svjetski bol. Više od vijeka nakon što je preminuo lord Bajron, čovječanstvu su se desili Aušvic, potom Hirošima, a onda i Černobilj. Terorizam je svud oko nas i danas, a s katastrofom se veoma teško poistovijetiti i osjetiti je, ako nam se lično nije desila, jedna je od poruka ove izložbe.
"Ne znam da li ste svjesni avangardnosti ovog projekta, da jedna tako mala zemlja kao što je vaša osjeća solidarnost s cijelim svijetom", otprilike je ono što je prilikom vođenja kroz izložbu kazala Sinziana Ravini, glavna urednica časopisa "Paleten" i univerzitetska profesorica sa Sorbone.
Časopis "Paleten", inače sa sjedištem u Švedskoj, posvetio je dvobroj za maj bh. paviljonu. Ironija svega ovoga jeste što je "Univerzitet katastrofe" izložen ni manje ni više nego u palati gdje se rodio najveći hedonista svih vremena i najčuveniji građanin Venecije Đakomo Đirolamo Kazanova. Kada smo već kod hedonizma, u blizini našeg paviljona, u palati Grasi trenutno može da se pogleda i najnovija izložba Demijana Hersta.
On izlaže van Bijenala, a najzanimljiviji od 189 eksponata jeste obezglavljeni demon visok čak 18 metara. Isto toliko evra košta ulaz na izložbu, a koliko je miliona uloženo u postavku prilikom čijeg su otvaranja na privatnoj žurci svirali "Red Hot Chili Peppers", nije otkriveno.
LAZA KOSTIĆ I SAVREMENA UMJETNOST - Sudeći prema komšiluku, lokacija paviljona BiH je odlična, ali isti je ipak daleko od Đardina i Arsenala, gdje izlaže većina zemalja svijeta. Pomenute dvije lokacije posjetiću tek sljedeći dan, prioritet je ipak crkva koja je ušla u istoriju srpske književnosti Santa Marija dela Salute.
Pošto su je gradili na borovima iz Dalmacije, Laza Kostić je u pjesmi "Ženi nam se dužde" kritikovao gradnju ove crkve sve dok nakon smrti svoje muze Lenke Dunđerski nije posjetio Veneciju. "Oprosti majko sveta, oprosti, što naših gora požalih bor", počeće tada da pjeva svoju labudovu i jednu od najljepših ljubavnih pjesama srpske književnosti. Po dolasku pred barokno zdanje iz 17. vijeka postaje jasno kakvom je ljepotom bio opčinjen pjesnik.
Pjesmu o kojoj je riječ pisao je 14 godina, a njen rok trajanja je neograničen. Među školarcima kod nas, u posljednje vrijeme, "Santa Marija dela Salute" dobija na popularnosti zahvaljujući Zdravku Šotri, koji je snimio istoimeni film i seriju. Šotra, međutim, u svoje ostvarenje nije ubacio jednu čuvenu repliku Laze Kostića. Naime, nakon što su ga pitali šta je mislio reći jednom pjesmom, Kostić je, odgovorio: "Kada sam je pisao, samo Bog i ja smo znali šta sam mislio reći, a sada zna samo Bog." Ova misao, nakon posjete Bijenalu u Veneciji, čini mi se, ključna je za razumijevanje savremene umjetnosti.
Da se uvjerim u tako nešto sutradan krenuh na Đardine, mjesto gdje paviljone imaju uglavnom samo one države koje su iste kupile još prije Drugog svjetskog rata. Tu je i paviljon Srbije, nasljeđen još od Kraljevine Jugoslavije. Na Đardinima provešću gotovo čitav jedan dan, ali koji čas ću se zadržati na Trgu svetog Marka, mjestu gdje golubovi hodaju, a lavovi lete, kako je to precizno sročio Žan Kokto.
OD IZGLEDA VAŽNIJA PRIČA - Ovdje se nalaze dvije najvažnije građevine u Veneciji, crkva svetog Marka, koja ne mijenja izgled od 1063. godine, i Duždeva palata, koja današnji izgled čuva od 15. vijeka. Spolja ili iznutra ove dvije građevine ne postavljaju pitanja. Ukradenim konjima iz Carigrada, letećim lavovima koji su simbol Venecije ili Tintoretovim slikama prosto se divite prije nego što i pomislite na bilo kakvu, a kamoli na upitnu rečenicu. To nije slučaj sa savremenom umjetnošću, gdje je priča važnija od samog izgleda djela.
Po ulasku na centralnu izložbu Bijenala "Vive Arte Viva", na kojoj je kustoskinja Kristin Masel sakupila djela 120 umjetnika iz 50 zemalja, prvo što vam upada u oči, odmah na ulazu, jeste rad hrvatskog umjetnika Mladena Stilinovića. To je ujedno jedini umjetnik s ovih prostora čiji se rad našao na centralnoj izložbi, a kustoskinja Masel kao omaž nedavno preminulom Stilinovicu izabrala je djelo "Pohvala ljenosti".
Stilinovićev autoportret u fotografiji na oko ne mora biti lijep, ali njegova poruka mora biti jasna, a ona se sastoji u tome da umjetnosti nema bez ljenosti. Poruka paviljona, eksponata i izlagača na Bijenalu bilo je mnogo, a vremena premalo. U takvom raskoraku najviše su mi odgovarale one postavke od kojih zastaje dah, ali i njih prati priča, pa iziskuju zadržavanje.
Zbog toga ova prestižna smotra i traje šest mjeseci, a za onog ko poput mene napravi grešku i prvi put dođe u Veneciju baš za vrijeme Bijenala, a interesuje ga savremena umjetnost, imam razočaravajuće vijesti sam grad ostavlja mnogo dublji utisak.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
