Zadarski birtaš Enio Meštrović izveo je u gradskoj luci performans pod naslovom "Hrvatsko proljeće: 40 godina poslije". Sa dugom bradom, koju je specijalno za ovu prigodu puštao pet mjeseci, ukrcao se na splav od bačvi te, izvjesivši bijelu zastavu, dva sata plutao praćen simpatičnim avlijanerom po imenu Bleke (ako je srednje "e" dvostruko duže od normalnog, to je dalmatinski izgovor američkog Blackey).
Dakle, poručuje zadarski performer - propast i predaja, izjede nas strani kapital, pojedoše globalisti ili, što bi u Beogradu rekli - mundijalisti. Iste poruke nose na zagrebačkim prosvjedima ljudi posve suprotnih političkih usmjerenja - mladi ljevičari i stari desničari, koji solidarno traže ukidanje ili nacionalizaciju banaka, znači kraj kapitalizma, ili barem onog međunarodnog - ako nas netko mora tlačiti, neka to barem budu Hrvati!
Toma Nikolić najavljuje prosvjed sto tisuća ljudi na ulicama glavnog grada. Zna se što će se ondje vikati - isto što i u Zagrebu: Izbori odmah! Vlast - lopovi! Upropastiše nas domaći kapitalisti i strane banke!
Tko su ti zločesti ljudi protiv kojih se diže kuka i motika, kakva je to nova zavjera Sionskih mudraca što uzbunjuje birače devete hrvatske izborne jedinice (od Senja do Sinja, od Knina do Zdra u domaju Ante Gotovine), a podjednako i one srpske, konzervativne, koji se spremaju svoj glas dati Tomi Nikoliću i Aci Vučiću?
Mundijalisti su likovi poput Miuccie Prade. Šezdesetdvogodišnja Talijanka, čije je prezime najpoželjniji statusni simbol na svijetu, pet je godina studirala glumu i pripremala se za poziv pantomimičarke. Upisala se u Komunističku partiju i, sedamdesetih, u doba radikalne akcije i Crvenih brigada, borila se za ženska prava. Zatim je doktorirala političke nauke te pritom srela budućeg muža Patrizija Bertellija, pa se ipak vrtila u obiteljski biznis - u milansku manufakturu luksuznih kožnih torbi, osnovanu 1913. godine. On se bavio poslom, a ona postala najčuveniji modni dizajner na svijetu. Osim svojih linija "Prada" i "Miu Miu", preuzela je Fendi, Jill Sander i Azzedina Alaiju, pa su izrasli u najveću samostalnu kompaniju globalnog modnog biznisa, kojom inače dominiraju multinacionalke "Lous Vuitton Moet Hennessy" i "Gucci Group". Od prije nekoliko dana, "Prada" više ne kotira na milanskoj, nego na hongkonškoj burzi. Kina je najveće tržište. Kapitalistički komunisti svih zemalja, ujedinite se!
U balkanskoj uobrazilji ukorijenila se predodžba da su eksjugoslavenske zemlje poharali i porobili "neoliberali", oni isti nezajažljivi burzijanski špekulanti koji su doveli do financijskog kolapsa svjetske ekonomije. No, meni Sloba baš ne izgleda kao liberal, pa ni "neoliberal", a još manje Tuđman, koji čak nije bio bankar nego povjesničar, a takvi su i ostali koji su djelovali pod njihovim okriljem.
Prvi čin te tragedije bila je tzv. privatizacija, koja je u Hrvatskoj provedena po modelu što se mijenjao sedam puta, od najjednostavnijeg i najpoštenijeg, koji se svodio na princip "kupi i plati kešom", do jako usavršenih šema koje su omogućavale da se nekog velikog poduzeća ili biznisa dokopaš praktično bez para, ili, što se u tim poduzetničkim krugovima stručno zvalo - "na guzove".
Prema prvom moelu, Hrvatski fond za privatizaciju prodavao je firme po procijenjenoj no arbitrarnoj vrijednosti - evo, ova tvorničica tekstila, nije bog zna kaj, ali ima nekoliko majstora modelara, proizvodnja je uhodana, rade se lohn poslovi za zapadnoeuropske tvrtke, strojevi su u pristojnom stanu, a firma posjeduje teren na kojem je podignuta zgrada - znači, brat-bratu, recimo tri-četiri milijuna mraka i nosi, dragi prijatelju...
Nekima se činilo da je to jeftina rasprodaja nacionalnog blaga, jer još niko nije razumio kako su teški i duboki problemi restrukturiranja socijalističke tvrtke ako iz samog proizvodnog procesa želiš izvući bilo kakvu vrijednost. Svaka takva firma imala je prekobrojne radnike i zastarjeli proizvodni program. S tim su se bili spremni zafrkavati jedino njeni direktori, koji bi, ako su uspjeli doći u posjed tvrtke, polako i mučno razvijali firmu i gradili novu reputaciju na starom brendu. Najsretnija je kombinacija bila kad bi se pojavio neki žicar iz bliskog kapitalističkog okruženja (recimo iz Austrije) pa donio neku lovu i utalio se s direktorom. Onda je firma imala šanse. U Sloveniji, stavili bi pak poduzeća na burzu, a državni fondovi držali su kontrolni udjel, pa bi direktor postao privatni partner države stekavši manji udio. Ali u Sloveniji nije bilo rata, pa zemlja nije bankrotirala, nego je, štoviše, iz raspada bivše federacije povukla neku lovu preko depozita Ljubljanske banke, u kojoj je bilo puno štediša iz Hrvatske i Bosne.
U Hrvatskoj, banke je dotle opljačkala vlast, a zatim je ukrala i same banke, prepustivši ih nekim svojim ortacima, koji su ispraznili depozit, pa ih je država morala sanirati, a zatim za neznatni iznos prodati stranim financijskim institucijama. Te, pak, nisu ulagale u proizvodnju, nego u nekretnine, trgovinu, uvoz, lizing, budući da su tu prinosi brzi, izgledni i skopčani s hipotekarnim osiguranjem kredita, koje je zapravo varljivo, ali izgleda dobro na papiru. Tako je nastao novi hrvatski kapitalizam - nema tu nikakve industrije, same banke i trgovački lanci. Bila je jedna velika farmaceutska tvrtka, ali su je uspjeli skršiti, no to je posebna priča. U Srbiji, stvari su išle drukčijim putem, drugim tempom, ali opet je sve završilo približno isto. Na kraju, u klubu najkrupnijih kapitalista ostao je mali broj ljudi. A oni su zabrinuti - u izbornom ciklusu, koji će obje zemlje ove godine zahvatiti u približno istom času, na vlast se sprema opozicija demokratskog ili populističkog legitimiteta. Hoće li sudbina kapitala koji je izrastao na tuđmanizmu i s tuđmanistima srastao, odnosno onog slobističkog koji pripada postslobistima, sad odjednom doći u pitanje?
Krupni kapital nije neka nježna biljka, naš će kapitalist, navikao na takva zamešateljstva, uostalom, lako posegnuti u blagajnu pa platiti političke operativce, novine i stranke koje se žele jeftino prodati samo jednom interesentu. Problem nastane ako se politički protagonist ne želi prepustiti ugodi pravodobne novčane asistencije. Nije presudno je li motiviran idealističkim antikoruptivnim nagnućima ili time što ne žele unaprijed ograničiti svoj utjecaj, jer se više isplati kapitalistima sjesti na grbaču, nego od njih izmusti neku lovu.
Kad se takva nevolja dogodi, pa političari oklijevaju staviti unaprijed na raspolaganje svoje crne duše za jeftine pare, najpametnije je investirati u vlastitu političku grupaciju koju ćeš neposredno kontrolirati, pa uz ostalo konkurirati velikima, glavnima u igri, malo nudeći koaliciju, malo prijeteći njenim razvrgavanjem... Interesantno je kako su se i u Srbiji i u Hrvatskoj u takvoj pivotalnoj ulozi političkih eksponenata krupnog kapitala zatekla oba guvernera Narodne banke, Dinkić i Rohatinski.
Dinkić je bio guverner u presudnom razdoblju od 2000. do 2003. kad su strane banke prvi put ulazile na srpsko tržište u doba Đinđićeve vlade. Poslije toga, agilni je Mlađan od eskpertne grupe G17 napravio stranku (s Miroljubom Labusom, koji je u međuvremenu otpao). Nije ona dobivala bog zna koliko glasova, ali je reprezentirala interese najkrupnijih kapitalista, kao što su Milan Mišković i Milan Beko. Uoči izbora ušla je u sukob s koalicijskom Tadićevom Demokratskom strankom. Političari su vječito u kampanji, a bez love odmah crkneš, ako nisi dio neke uhodane političke orgnizacije, kakvih u državama naše veličine nema nego jedna ili dvije.
Željko Rohatinski, sadašnji guverner hrvatske Narodne banke, nalazi se na svim novinskim naslovnim stranicama u zemlji, jer se najavljuje njegova kandidatura na listi Hrvatske socijal-liberalne stranke. HSLS je po istraživanjima ispod izbornog praga, a od aduta ima Dražena Budišu, čudesno netalentiranog kripotancionalističkog političara koji nije ušao u HDZ prilikom njegova osnutka samo zato jer se nije htio podrediti autoritetu dr Tuđmana. Haeselesovci su izvorno bili liberali, ali su se pod njegovim utjecajem pretvorili u "građansku" nacionalističku centralu, koja se brzo raspala, pa su oni preostali napravili koaliciju sa Sanaderom, koji im je odgovarao po svojem poštenju, dok je neelastični veliki Hrvat Budiša privremeno otišao iz politike. Sad su ga izvadili iz naftalina da spasava bivšu stranku - ispala je iz lijeve koalicije, pa je prilika da se nešto ugrabi iz stečaja one desne. Dokazano netalentiran promašeni politički lik, Budiša im nije za to dovoljan, pa su bacili oko na Rohatinskog i otkrili svoju novu misiju - više neće biti obični provincijski nacionalisti po gradićima poput Bjelovara i Varaždina, nego građanski tehnokrati, koji će privući krupne kapitaiste, razočarane u HDZ, pa tako prerasti u novu "stožernu stranku" hrvatskog političkog života.
Može li Rohatinski omogućiti da se to ostvari? On je jedan prilično fin čovjek, koji je regulirao bankarsku scenu nastojeći da održi visoke rezerve poslovnih banaka, a kad je Sanader pokušao "fiskalni udar" preko Hypo banke u mutnom poslu njene prodaje njemačkim vlasnicima (što srećom nije uspjelo), bio se žestoko usprotivio, pa stekao poštovanje bankara, javnosti i prosvjednika koji napadaju sve političke institucije, ali Narodnu banku simbolički brane, pokazujući da je ona "naša", pa je onda "naš" i "naš" Rohatinski, prihvatljiv, pozitivan lik...
Ima on i neka neprikladna svojstva: prvo, ne može izreći ništa razumljivo jer njegovo mucanje graniči s afazijom, pa mu komuniciranje ide teže nego nekim živahnim gluhonijemim ljudima. Drugo, njegova stvarna "baza" zapravo su kapitalisti, a ne populus, masa, narod, što ne znači da im ga je nemoguće kao takvoga prodati... Ali, novine nisu svemoćne, a u televizijskim raspravama Rohatinski nema šanse. Premijer može biti u kolicima (kao i privatni detektiv), ali kao političar ili voditelj talk-showa čovjek s ovim možda i površnim nedostatkom izazivao bi podsmijeh. Sam Rohatinski toga je svjestan, pa u svim izjavama odbija ideju da se kandidira, govoreći kako jedino priželjkuje neko zaposlenje u privatnom sektoru, da konačno zaradi pare, pošto ih ne želi krasti - pošten je, to je sigurno - u javnom sektoru.
Kandidatura Milana Bandića bila je također jedna kapitalistička ujdurma. Kad je propala, u velikom loncu gdje se kuhalo s vegetom i bez nje, svarila se i ova priča s "Rohom". No, pitanje je mogu ili on i Dinkić ući u naredni politički ciklus... Ipak je lakše povjerovati kako će se njihovi predmnijevani pokrovitelji utaliti s onima koji će imati ključnu poziciju na političkoj sceni. Ima tu jedna malo prostačka dalmatinska uzrečica koja sve to opisuje, a glasi: "Bog uvijek sere na veliku hrpu!"
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.