Nakon presude u predmetu Maktouf-Damjanović (18. juli 2013) u kojoj je Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) našao da je Sud BiH primjenom Krivičnog zakona BiH iz 2003. godine u predmetnom slučaju (osuđeni za krivično djelo zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 173. KZBiH) povrijedio odredbu iz čl. 7. EKLJP, vlada uvjerenje da su riješeni svi problemi kada je u pitanju primjena pravila koja se odnose na važenje i primjenu krivičnog zakona na krivična djela protiv međunarodnog prava, te da je sudska praksa u suđenjima za ova krivična djela konačno ujednačena.
Pri tome se uglavnom imaju u vidu minimalne kazne propisane za ova krivična djela u jednom ili drugom krivičnom zakonu (KZSFRJ i KZBiH).
Ovakvo shvatanje je pogrešno jer previđa ili zanemaruje neka druga pitanja koja su povezana sa primjenom pravila koja se odnose na vremensko važenje krivičnog zakona. Riječ je prvenstveno o nekim opštim ustanovama koje Sud BiH primjenjuje u suđenjima za ova krivična djela, kao što su saizvršilaštvo, odnosno tzv. prošireno saizvršilaštvo, zajednički zločinački poduhvat, komandna odgovornost i dr., od kojih neke, ne samo da nije predviđalo ranije, već ni važeće krivično zakonodavstvo (npr. zajednički zločinački poduhvat).
Ono što je posebno značajno kada je u pitanju primjena pravila koja se odnose na vremensko važenje krivičnog zakona, jeste mišljenje ESLJP u vezi sa primjenom krivičnog zakona u odnosu na krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz čl. 172. KZBiH. Naime, ovaj sud je u spomenutoj presudi zauzeo stav da se na ovo krivično djelo, koje nije poznavalo prethodno krivično zakonodavstvo, mora primjenjivati KZBiH, jer "ne postoji druga mogućnost" (par. 55. presude). Gotovo isti stav je vladajući i u našoj stručnoj javnosti i uglavnom se zasniva na tome da je riječ o novom krivičnom djelu čija primjena se temelji na odredbi čl. 7. st. 2. EKLJP, odnosno čl. 4a KZBiH. Takav pristup u suđenjima za ovo krivično djelo ima i Sud BiH, ali i Ustavni sud koji je u nekim svojim odlukama našao da Sud BiH nije povrijedio prava apelanata iz čl. 7. EKLJP.
Ovakvo shvatanje ili tumačenje nije osnovano jer se ne zasniva na ozbiljnoj analizi zakonskog bića ovog krivičnog djela. Naime, ne stoji tvrdnja da se radi o novom krivičnom djelu, radi čega bi se njegova kažnjivost zasnivala na opštim načelima međunarodnog prava (čl. 7. st. 2. EKLJP), kao ni da ne postoje druge mogućnosti za kažnjavanje inkriminisanih radnji obuhvaćenih ovim djelom. Istina je da ovo krivično djelo kao takvo nije poznavalo naše ranije krivično zakonodavstvo. Međutim, riječ je o takvom krivičnom djelu koje po strukturi svog neprava i elementima koji ga čine, ne predstavlja posve "novo", već u suštini "staro" krivično djelo. Ono je "novo" samo po svojim opštim elementima, ali je "staro" po inkriminisanim radnjama koje čine suštinu njegovog neprava, a koje su bile obuhvaćene drugim krivičnim djelima; u najvećoj mjeri krivičnim djelom zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. KZSFRJ, što se posve jasno vidi iz poređenja zakonskih opisa ova dva krivična djela. Ovdje se zapravo radi samo o "premještanju" ili prevođenju navedenih radnji iz krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva u krivično djelo zločin protiv čovječnosti koje, kao takvo, nije bilo predviđeno kao krivično djelo u vrijeme njihovog preduzimanja, što je svojevrsni legislativni oblik "prepakivanja" starih u nove inkriminacije. Dakle, kako su sve ove radnje (osim aparthejda za koji ni u jednom slučaju nije ni bilo optužbe) bile inkriminisane i u ranijem krivičnom zakonodavstvu, pogrešna je primjena ove inkriminacije kao nove na osnovu odredbi iz čl. 7. st. 2. EKLJP, odnosno čl. 4a KZBiH, a koje podrazumijevaju da se radi o činjenju ili nečinjenju koje nije bilo kažnjivo u vrijeme njihovog preduzimanja. Takvom primjenom krši se princip zakonitosti u dijelu koji se odnosi na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakona koji se u krivičnopravnoj literaturi redovno ističe kao najvažniji segment principa zakonitosti.
Čak i pod pretpostavkom da se ovo krivično djelo primjenjuje kao novo na osnovu odredbi iz čl. 7. st. 2. EKLJP, odnosno čl. 4a KZBiH, opet se krši princip zakonitosti u dijelu koji se odnosi na propisanu kaznu (čl. 3. KZBiH), a koji je u neraskidivoj vezi sa principom zakonitosti djela. Ovo radi toga što princip neretroaktivnosti ne podrazumijeva samo zabranu kažnjavanja za radnje koje u vrijeme njihovog vršenja nisu bile inkriminisane ili izricanja strože kazne od one koja je bila predviđena u prethodnim zakonima (uključujući i tzv. međuzakone), već i one kazne koja u vrijeme njegovog vršenja nije bila propisana za to djelo, odnosno nije postojala u tim zakonima. Kako za ovo krivično djelo u vrijeme njegovog vršenja nije bila predviđena kazna, odnosno kako kazna dugotrajnog zatvora nije postojala u tim krivičnim zakonima, jasno je da se radi o neprimjenljivoj kazni, pa je njenom primjenom povrijeđen princip zakonitosti u odnosu na zahtjev da je predviđenost kazne za to djelo u vrijeme njegovog izvršenja obavezna.
Dakle, kako god predmetnu inkriminaciju tretirali (kao "novu" ili "staru"), riječ je o proizvoljnoj retroaktivnoj primjeni krivičnog zakona, odnosno ex post kažnjavanju, što predstavlja kršenje osnovnih principa kako unutrašnjeg, tako i međunarodnog krivičnog prava (čl. 3. i 4. st. 1. KZBiH, te čl. 7. st. 1. EKLJP; čl. 11. Univ. deklaracije od 1948; čl. 15. MPGPP; čl. 22-24 Rimskog statuta i dr.). Prema tome, ostaje jedina mogućnost da se te inkriminisane radnje kvalifikuju kao odgovarajući ratni zločin (ili eventualno kao neko klasično krivično djelo, npr. ubistvo, silovanje) prema krivičnom zakonu vremena izvršnja, odnosno prethodnim krivičnim zakonima (međuzakonima) koji su bili najpovoljniji za optužene, jer nisu sadržavali ni smrtnu kzanu, ni kaznu dugotrajnog zatvora. Primjena bilo kojeg drugog krivičnog zakona na osnovu kojeg bi se izricala kazna koja se po tim (prethodnim) zakonima nije mogla primijeniti, predstavlja izigravanje smisla pravila iz čl. 4. KZBiH, odnosno kršenje principa neretroaktivnosti, kao i principa obavezne primjene povoljnijeg ili blažeg krivičnog zakona, a time i ovih principa predviđenih u navedenim međunarodnim dokumentima, kao i čl. 75. st. 4(c) Dopunskog protokola I uz Ženevske konvencije; čl. 6. st. 2(c) Dopunskog protokola II uz Ženevske konvencije i dr., te čl. 24. st. 2. Rimskog statuta, čija je potpisnica i Bosna i Hercegovina.
Na kraju, valja naglasiti da bi primjenom krivičnog zakona koju u ovom prilogu zastupa autor, istovremeno bila otklonjena paradoksalna situacija u suđenjima za najteža međunarodna krivična djela, jer za ratne zločine i krivično djelo genocida Sud BiH izriče kazne zatvora ne duže od 20 godina, a za ovo kaznu dugotrajnog zatvora i do 45 godina.
Dr Miloš Babić (autor je profesor Univerziteta u Banjaluci i sudija Suda Bosne i Hercegovine)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.