Ima jedna čudna i magična riječ koja se u ljetne dane ponajčešće čuje po našim bosanskim gradovima i selima, osobito onima iz kojih je tokom proteklog rata bilo obimnijeg emigriranja u inozemstvo.
Ta riječ, po svom značenju u našem narodu gotovo nepoznata jer je grčkog porijekla, a po zvučnosti neobična, već svojim zvukom izgleda fascinira mnoge naše ljude, osobito one koji cijele godine sjede besposleni, navidaju o svemu i svačemu po lokalnim kafanama, petkom se iskupljaju po obnovljenim džamijama i oko crkava i čekaju da se pojavi neko ili da se dogodi nešto, što bi ih probudilo iz letargije.
Tako prolazi vrijeme dok ne dođe ljeto i dok se ne čuje ta čarobna riječ - dijaspora i ne pomole dijasporci u svojim velikim kolima i sa, za naše prilike, dosta novca u džepovima. U zadnjih nekoliko godina proputovao sam cijelu Bosnu i Hercegovinu. Snimao sam obimnu seriju o našoj lijepoj zemlji i bio od Duži u Travuniji i od Rudog na Limu, do Bosanske Rače na Savi i do rodnog mi kraja u Bosanskoj Krajini, na Sani i Uni, ali i u ženinoj postojbini u Zapadnoj Hercegovini. Tu sam prvi put čuo i osjetio posebno značenje riječi dijaspora.
Ljetno doba, za razliku od normalnih zemalja gdje je to doba intenzivnog rada, u našoj gotovo opustjeloj zemlji jer se gotovo sve njeno stanovništvo slilo u gradove, predstavlja period smanjene aktivnosti, čak i u odnosu na uobičajenu standardu aktivnost koja je kod nas bila uvijek mala zbog nedostatnog ekonomskog razvoja. U toj praznini svake vrste čuje se ta čarobna riječ koja znači nešto novo, nešto što mijenja ustaljeno stanje i ponašanje. Dolaze naši ljudi koji žive u izbjeglištvu, kako se to što se njima dogodilo prirodno zove, odnosno u emigraciji, ako su tamo etablirani, tj. zaposleni i ako su na trajan način riješili egzistencijalna pitanja. Ti ljudi su dijaspora.
Oni unose neku živost u ljetnu čamotinju naše provincije. Dolaze u automobilima, što većim i boljim (često i iznajmljenim za tu priliku), dovode familije i dolaze da pokažu kako su uspjeli u tom nekom dalekom svijetu u kojem sada, eto, zadovoljno i sretno žive. Prestali su kukati da im je tamo gore, jer eto izgaraju od čežnje i nostalgije za rodnim krajem. Uživaju u svojoj nadmoći nad nama koji ovdje životarimo.
Oni se nazivaju dijaspora i ta riječ, u kontekstu njihovog značenja i uloge u našim životima, odista nema više nikakve veze sa svojim prvobitnim značenjem, tj. oni nisu dio našeg naroda koji se iselio, planski i s ciljem da tamo gdje živi, gdje obitava, stvori uvjete života u kojima bi živio na sopstvenom tradicijom određen način u smislu kulture, tradicije i ukupnog načina života.
Oni ne stvaraju mjesto na kojem bi njihove kultura i tradicija nastavile da žive svoj originalni život, dakle u smislu onih ideala koji su ih eventualno vodili i bili sadržaj njihovog života na rodnom tlu. To nisu tadašnjim egejskim i mediteranskim svijetom rasijani Grci ili Jevreji koji su prognani iz Palestine i koji su tražili svoje mjesto pod suncem, ali su svagda i na svakom mjestu na kojem bi se skrasili u duši i srcima, tokom dvije hiljade godina, nosili ideju povratka Hramu i Jerusalimu. To nije, dakle, dijaspora u njenom originalnom značenju, nego jedna nova vrsta postojanja.
Naši ljudi koji su zapravo emigranti u drugim zemljama. Nije ovdje važno kako su i zbog čega su to postali, ko ih je u tu poziciju doveo, ko ih je prevario i obmanuo i ko je kakve račune i planove s njima imao, ali oni nisu u stvari nikakva dijaspora nego naši ljudi koji su emigrirali i sada žive u drugim zemljama po drugim a ne našim zakonima, u skladu sa tuđim tradicijama i navikama i postaju postepeno ali sigurno za nas stranci, naši ali stranci, ako ne oni sami, a ono zasigurno njihova djeca i pogotovo unuci.
Logika života je neminovna i nikakve velike i zvučne riječi i njihova nejasna značenja ne mogu skriti golu istinu, koja već sada izvire iz svih pora života, a to je da smo mi već i sada, za, evo, jedva dvanaest ili petnaest godina postali dva svijeta. Jedan svijet su oni koji u ljetno doba dođu da bi nam pokazali da su u tuđem svijetu uspjeli, dok mi u svom svijetu, u svojoj zemlji i unutar svojih uvjeta života, eto, živimo tako da nam treba pomoć, a oni nam žele pomoći.
Tako naši dijasporci dođu, poneko oženi sina ili uda kćer, jer tamo negdje daleko djevojke neće da znaju za muževe roditelje, mnoge neće ni da rađaju, a da rade po kućama itd. nema ni govora, pa je za svaki slučaj bolje naći neku našu, dok se i ona ne ohavijesti i ne postane moderna u gledanju na žensko pitanje.
S druge strane, naše djevojke, koje žive u čamotinji neravnopravnosti i beznađa nezaposlenosti i svake druge bijede, jedva čekaju da se udaju u taj neki daleki i svakako ljepši, kako misle, svijet, pogotovo ako kandidat živi u atraktivnoj zemlji i ima veliki automobil. Sve drugo je puka priča, loša politika i obmana.
Najbolje što bi za sve nas ovdje mogli učiniti naši ljudi koji žive u emigraciji bi bilo da tamo gdje su odabrali da žive postanu uvaženi, ugledni i po mogućnosti dobro stojeći ljudi. To bi i za njih, ali i za nas bilo najbolje. Ostavimo se velikih riječi i pogotovo praznog rodoljublja. Za rodoljublje su svi imali šansu i nikakvo naknadno rodoljublje nije nam više potrebno, a trebalo bi i znati koju i kakvu to Bosnu i Hercegovinu svako od nas voli
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.