Problem ekonomije u Republici Srpskoj, koji prethodi svim ostalim problemima, jeste veličina novca (novčane mase) u opticaju, bolje reći nedostatak novca u opticaju.
Svi ekonomisti uglavnom se slažu da je novčana masa indikator likvidnosti nacionalne privrede koja omogućuje realizaciju društvenog proizvoda po tekućim cijenama. Nevjerovatno je da malo ko javno u Bosni i Hercegovini, do prije nekoliko sedmica predsjednik Republike Srpske, postavlja zahtjeve za njeno povećanje, to je Sveto pismo koje se ne smije dirati, navodno zbog stabilnosti kursa i izazivanja inflacije. Još je čudnije da Centralna banka Bosne i Hercegovine (guverner i upravno vijeće) ne preduzimaju ništa da se ovaj gorući problem riješi, oni su zaduženi za vođenje monetarne politike. Ubijedili su javnost ili misle da su to uradili (guverner i visoki predstavnik), kako je Centralna banka nešto što najviše vrijedi u ovoj nesretnoj zemlji. Jadni li smo i prejadni i sa ovakim guvernerom, a i visokim predstavnikom.
Nivo monetizacije, odnosno odnos novčane mase M2 (gotov novac u opticaju, novac na tekućim i žiro računima i kratkoročno oročeni depoziti) i BDP (bruto domaći proizvod), mjera je zadovoljenja ekonomije jedne zemlje za domaćom valutom i novčana masa nikako ne bi smjela da bude ispod 50% bruto domaćeg proizvoda. Ako je BDP u Republici Srpskoj u 2015. godini iznosio 8,87 milijardi KM (pominje se i cifra od 9,15 milijardi KM), a u Federaciji 18,30 milijardi KM, tako BDP za cijelu Bosnu i Hercegovinu iznosi 27,17 milijardi KM (možemo procijeniti da u 2016. godini BDP neće premašiti iznos od 28,5 milijardi KM, u RS oko 9,4 milijarde KM i u Federaciji 19,1 milijardu KM, podaci će biti poznati do 31. 3. 2017. godine). Znači, količina novca u opticaju, naše M2 (što M2? Postoji i M1, M3...) bi trebala iznositi oko 13,5 milijardi KM, a stvarno je nešto iznad ili ispod devet milijardi KM, što implicira nedostatak od najmanje 5,0 milijardi KM novčane mase u opticaju.
Kratko rečeno, nemamo konvertibilnih maraka za plaćanje robe i usluga stvorenih u Bosni i Hercegovini ili uvezenih u Bosnu i Hercegovinu, ili, kako reče Borislav Borović iz Foruma nezavisnih ekonomista Srbije, "nalazimo se u stanju čovjeka koji sa jednom litrom krvi treba da radi i živi umjesto s pet litara kako je to normalno". Nedostajući nivo novca u opticaju treba plasirati u nekoliko narednih godina neinflatornom primarnom emisijom preko Centralne banke kako bi se normalizovalo stanje u privredi. Dok je kod nas novčana masa daleko manja u odnosu na domaći BDP, u svijetu je ona deset puta veća od globalnog svjetskog BDP (i nedostatak novca u opticaju kao i njegov višak u opticaju štetni su za funkcionisanje privrede).
Primarnom emisijom novca Centralna banka bi preko komercijalnih banaka kreirala novčanu masu i kreditnu aktivnost. Odgovorni i stručni ljudi u Centralnoj banci trebali bi da znaju koliko je novca potrebno za optimalno i neinflatorno funkcionisanje privrednog sistema na osnovu komparativne analize s uporedivim ekonomijama i s određenom korekcijom u odnosu na naše specifičnosti, da li je to 5,0 mil KM ili neki drugi iznos, njihovo je da to utvrde. Možda će neko da postavi pitanje kako je nemoguće da primarna emisija novca ne pospješi inflaciju, po toj logici su i silni inostrani krediti to trebali da urade, a nisu. Neka se podsjete kako to radi Evropska unija, mjesečno "upumpava" novac preko Evropske centralne banke kupujući državne obveznice od članica Evropske unije. I japanski guverner Haruhiko Kuroda je otvoreno izjavio da je štampao jen bez pokrića da bi oživio privredu svoje zemlje. Amerikanci to rade godinama, i šefica Federalnih rezervi (FED) Dženet Jelen ne krije da to i sada radi.
Centralne banke postoje iz razloga da likvidnost ne bude ekonomski problem. Drugo je pitanje je li Centralna banka Bosne i Hercegovine suverena u svom radu i odlukama. Suverena je onoliko koliko i sama zemlja, kolonije nikad nisu suverene u svom radu i odlučivanju. Monetarna stabilnost sada funkcioniše na bazi valutnog odbora, ekonomska nauka nas uči da je valutni odbor "dobar" na kratko vrijeme, ne kaže da li je to godina ili dvije, ali da funkcioniše preko deceniju i po, pa to je, blago rečeno, zločin prema sopstvenom narodu. Rast BDP po stopi 2,3% pa i 4% za obično stanovništvo ne znači ništa. Za mjerenje uspješnosti naše ekonomije daleko bi bio prikladniji način mjerenja stopom poboljšanja životnog standarda stanovništva (ili samo životni standard), tada će se dobiti prava slika stanja u Bosni i Hercegovini, budimo realni, to je slika očaja i beznađa.
Je li Centralna banka kriva za deflaciju?
U Ekonomskoj politici Republike Srpske za 2016. godinu pominje se stopa deflacije od 1,3% i ona je, kako objašnjavaju autori Ekonomske politike, produkt deflatornih pritisaka usljed pada cijena nafte i hrane na svjetskom tržištu. Kakve veze ove cijene imaju sa deflacijom u Bosni i Hercegovini?
Isto kao aktivnost Savjeta ministara Bosne i Hercegovine na povećanje kineskog izvoza. Znači, nikakve. Deflacija predstavlja porast vrijednosti novca (njegove kupovne snage) do kojeg dolazi usljed poremećaja u odnosima robnih i novčanih fondova, robni fondovi su veći od novčanih. Deflacija se izražava u padu opšteg nivoa cijena sa jedne strane, odnosno u povećanju kupovne vrijednosti novca sa druge strane. Novac je roba, kao i svaka druga, ako ga nema, cijena mu raste, a to zavisi, pad ili rast cijene, od aktivnosti Centralne banke. Dakle, deflacija predstavlja takav ekonomski fenomen gdje efektivna tražnja zaostaje za ponudom dobara, što se manifestuje u sniženju opšteg nivoa cijena.
Dolazimo do ocjene da je deflacija više rezultat manje količine novca u opticaju od optimalne, za šta je isključivi krivac Centralna banka, a ne nekakav pad cijena nafte i hrane na svjetkom tržištu i još jedan bitan faktor koji je opredijelio rast robnih fondova, a to je enorman uvoz. Znači, zaustaviti uvoznički lobi i povećati nivo novca u opticaju bi bilo rješenje ovog problema. Ipak, pravo rješenje je u odabiru kadrova, dati prednost sposobnima u odnosu na podobne (utopija, ali to je rješenje).
Poseban problem privrede u Republici Srpskoj i Federaciji je u tome što se cijene ne snižavaju povećanjem produktivnosti rada, a to je jedino ispravno, snižavaju se zbog smanjenja tražnje robe, znači opadanjem tražnje. Stanovništvo je toliko siromašno (veći dio) da ni osnovne potrebe ne može da zadovolji. Zato, u prethodnom izlaganju smo i naveli da za običan narod stopa rasta BDP ne znači ništa. U slučajevima kad opada tražnja, nažalost opada i rentabilnost pa se proizvodnja redukuje (smanjuje) ili prekida, smanjuje se zaposlenost koja još više smanjuje tražnju. Novac postaje sve vredniji, stanovništvo se uzdržava od kupovine očekujući dalji pad cijena. Deflacija zadaje poseban problem državi, i obaveze i dugovi se realno povećavaju, iako nominalno ostaju nepromijenjeni. Od deflacije korist imaju samo rentijeri koji do novčanih prihoda dolaze bez nekog posebnog rada (angažovanja), oni se pojavljuju u ulozi povjerioca, ali nikad kao dužnik. Deflacija, kao problem, "liječi" se prvenstveno kreditno-političkim mjerama: povoljnim bankarskim kreditima stanovništvu i privredi, regulisanjem proizvodnje kako bi se povećale cijene, plate i zaposlenost, odnosno potrošnja, zatim smanjenjem broja zaposlenih u vladinim institucijama, javni radovi, čak i smanjenjem radnog vremena itd.
Kad pomenusmo rentijere, po logici stvari, odmah se fokusiramo na bankarski sektor Republike Srpske. U Republici Srpskoj posluje devet banaka, u njima je zaposleno 3.290 radnika, banke posluju preko mreže od 334 organizaciona dijela, ukupna aktiva ovog sektora je 7,5 milijardi KM, a novčana sredstva iznose svega 22% aktive. Na računima u inostranstvu banke iz RS drže čak 35% sredstava ili oko 525 miliona KM. Čiju to privredu finansiraju "naše" banke sa "našim" novcem? Zašto taj novac ne plasiraju u domaća preduzeća (privredne subjekte), jesu li banke u funkciji razvoja ili su destabilizirajući faktor? Onomad i jedan "ugledni" direktor banke, a čini mi se i visoki predstavnik (neka mi oprosti ako lažem), rekoše da je finansijski sektor stabilizirajući faktor privrednog ambijenta RS, rekoše i ne sagnuše se do svete zemlje zbog izvinjenja za rečenu glupost. Nije normalno da se rečenih 525 miliona KM "drži" u inostranstvu, to je novac prvenstveno građana i privrednih subjekata sa ovog područja, i bilo bi logično da se on i plasira ovdje i da se razvija privreda zemlje od koje se uzima novac.
Krediti, koje je plasirao bankarski sektor, iznose oko 4,8 milijardi KM (podaci za 2016. godinu još nisu sistematizovani). Od tog iznosa građanima je plasirano 42%, privatnom sektoru je plasirano 38%, javnim kompanijama je posuđeno 5% iznosa, a krediti dati Vladi i njenim institucijama su 15% (danas je taj iznos mnogo veći). S obzirom na to da je privreda "slaba" i kreditno upitna, banke se prebacuju na kreditiranje izvršne vlasti, a ovi uzimaju kredite ne pitajući za cijenu. Finansiranjem Vlade i njezinih institucija banke (iako su većinom u vlasništvu drugih zemalja) kreiraju privredni ambijent u kojem je isplativije uvoziti i prodavati nego proizvoditi, što je sa aspekta cjelokupnog stanovništva Republike Srpske neodrživo. Banke zadovoljavaju samo interes svojih vlasnika, a on je ugušiti domaću proizvodnju i svu privrednu aktivnost okrenuti ka uvozu.
Vlada Republike Srpske više nema snage (rijetko je kad imala znanja) da se bori protiv ovakve politike banaka. I dalje su ubijeđeni da je ovaj sektor i sređen i uređen, a ne žele da primijete koji mu je pravi cilj. Cilj je porobljavanje, možda gruba riječ, ali jedina istinita. Skoro da su i propuštene sve šanse da se nešto ispravi i promijeni. Ako je ovaj sektor bio sređen, zašto su propale Bobar banka, Balkaninvestment banka, pa zatim napraviše Banku Srpske (kako vrag će ga znati) i ona propade?! U uređenom i stabilnom sistemu ovo se ne može desiti. Rad Investiciono-razvojne banke nećemo spominjati, ne zaslužuju nijednu lijepu riječ. Za poslovanje ovog sektora krivi su isključivo ministri finansija Republike Srpske. Kome je bio cilj da se priča o uređenosti ovog sektora? Onima čija je roba preplavila tržište Republike Srpske.
Ostalo je da se postavi logično pitanje: da li je moguć ozbiljan razvoj Republike Srpske pa i Bosne i Hercegovine u situaciji potpuno otvorenog tržišta i sa ovakom podrškom banaka? Ako navedemo činjenicu da banke koje posluju u Bosni i Hercegovini svoj kreditni potencijal obezbjeđuju sa domaćim depozitom u visini 85%-90% uz prosječnu cijenu od 2%, plasmane novčanih sredstava vrše uz cijenu prosječnu od 7%, sve je jasno. Pitanje je samo da li se ovo teško stanje može učiniti još gorim. Zemlje Evropske unije insistiraju da njihovi proizvodi slobodno i bez carinskih barijera ulaze na tržište zemalja koje još nisu članice Unije i uspjele su u tome. To znači da će neke grane skoro prestati da "postoje", poljoprivredna proizvodnja će biti uništena, a proizvodnja hrane je strateški cilj svake zemlje. Ostaće one grane za koje zemlje Evropske unije nisu zainteresovane.
Mora se priznati da dosadašnji način subvencionisanja poljoprivredne proizvodnje nije bio uspješan, ista su prava imali proizvođači kojima je to hobi i oni kojima je to osnovno zanimanje. Umjesto da država precizira koji vid poljoprivredne proizvodnje će subvencionisati i sa kojim iznosima, dozvolila je "takmičenje" ko će više zahvatiti iz zajedničkog kazana zvanog budžet Republike Srpske. Ovo znači svakako da Ministarstvo poljoprivrede nije radilo svoj posao kako treba. Kad smo kod budžeta, da kažemo da se u Bosni i Hercegovini, pa samim tim i u Republici Srpskoj stvorila lažna slika (tako misli većina stanovništva), kako budžet pune preduzetnici i kako svi zakoni u ovoj zemlji moraju proći njihovu kontrolu. Budžet pune građani, narod, ako oni nemaju šta da troše, nema PDV-a, nema prihoda državi, dolazi do deficita budžeta. Oni, preduzetnici, zajedno sa Vladom, glavni su krivci enormnog odlaska mladih ljudi u inostranstvo (sa 250 evra plate, teško će koga zadržati), i tako dalje, i tako dalje.
Šta nam je činiti?
Prvo treba priznati da kriza postoji kod nas, a ne u Evropi, kako se to često ističe. Njemačka, Noreveška, Austrija, Danska i skoro sve zapadne zemlje posluju bolje nego ikad, zemlje bivše Jugoslavije i neke zemlje istočne Evrope su bile u krizi, sada su i biće i dalje. Kod nas je kriza rezultat djelovanja, prvenstveno endogenih (internih, unutrašnjih) faktora koje smo sami kreirali. Priznaćemo da je i manji dio egzogenih (vanjskih) faktora uticao na krizu, na njih se ne treba puno obazirati jer ne možemo uticati na njih. Ako smo negdje u procentu 90% kriznih faktora sami proizveli, moramo ih sami i eliminisati. I nije to tako teško koliko je teško riješiti se podobnih, ali neka ovo bude prvi korak. Budimo sigurni, ostali koraci su mnogo lakši, a nevjernim Tomama je mjesto među apostolima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.