Albanija je potpuno u američkoj domeni i ući će u NATO iza Crne Gore, a od plinskih pravaca dolazi u obzir ovaj europski, dok Rusija nema baš nikakvo uporište za proširenje svog utjecaja.
Albanija i Crna Gora u američkoj sferi utjecaja
U Crnoj Gori je nevjerojatno vješti, politički besmrtni hajlender Milo Đukanović prvi shvatio kojim smjerom idu događaji pa se bez krzmanja opredijelio za sankcije protiv Rusije, bez obzira na to što je na Crnogorskoj rivijeri započeo elitni turizam u kojem su ruski bogataši našli prostor za plasman svog novca. Onaj najkrupniji, internacionalni oligarh Vladislav Doronjin ostao je usprkos sankcijama - kupio je Aman, najelitniju gamu rezorta na svijetu, što uključuje i ljetnikovac na Sv. Stefanu i u Miločeru. Ruske tajkune supstituirali su pak kanadski, egipatski i azerbajdžanski investitori, pa se u Boki Kotorskoj trenutno vrti pet-šest milijardi dolara uloženih u stvaranje najelitnije nove destinacije na Mediteranu.
Kao najpouzdaniji partner na Balkanu, Crna Gora ulazi u NATO, vjerojatno početkom iduće godine. Posljednja obala na Sredozemlju gdje su mogli pristajati ruski ratni brodovi (ne računajući Tartus u zaraćenoj Siriji) tako se definitivno zatvara i vojni fokus konfrontacije seli na Bliski istok i u Prednju Aziju. Ruski utjecaj u toj nekoć klijentskoj zemljici koja je bila udaljeni satelit Ruskoga carstva, definitivno se gasi. Politička, ekonomska i obavještajna penetracija postaju nemoguće, jer među te plemenski povezane gorštake nikad ne prodiru stranci, nego se utjecaj uvijek širi kroz lokalnu zajednicu, što bi se potkrijepilo neznatnim iznosima novca. Rusofili su svoj historijski poraz pretrpjeli još u čistkama koje je proveo Ranković na čelu Titove udbaške opričnine, koja je na tisuće crnogorskih staljinista zatrla na Golom otoku. Poslije toga, Milo je iz Crne Gore izbacio Srpsku pravoslavnu crkvu i zamijenio je jednim "dukljanskim" provizorijem, koji nije bog zna što, no u plemenskom crnogorskom društvu religija je ionako kult kojega posvećuje vlast, umjesto obrnuto. Tamo tradicionalno vrijedi norma augzburškog mira, definirana protestantskom devizom: "Cuius regio, eius religio" - čija je vlast, njegova je i vjera. Tako se Rusiji najvjernija Crna Gora, okrenula Zapadu. Imalo je to znatnog efekta i u Beogradu, gdje je neizmjerno jak utjecaj Crnogoraca, crnogorskih klanova, lobija i parastruktura.
Srbija između Zapada i Istoka
Srbija je oduvijek u ravnovjesju između sila Istoka i sila Zapada. U Miloševićevo doba, dok je vladao Jeljcin, ostala je bez uporišta u Moskvi, gdje su se, doduše, tolerirali njihovi biznis-interesi. Na toj burzi kotirale su tada milijarde kojima nitko nije znao porijeklo - u kaosu ruske privatizacije, s mafijom koja se pretvorila u korporacije i s korporacijama koje su funkcionirale poput mafije, mali srpski pogon Miloševićeva "anonimnog kapitala" kojim je upravljao njegov brat bio je relativno nezamjetan. No, razdoblje bez ruske intruzije na srpsku političku scenu uzalud je potrošeno deluzivnom politikom, koja je pokušavala održati "neutralni" kurs, kao da je Srbija Francuska, a ne mala balkanska zemlja uništene ekonomije s bruto domaćim proizvodom samo za polovicu većim od slovenskog, koji ondje ostvari četiri puta manja populacija. Znači, razlika Sjever - Jug što se očitovala i u bivšoj Jugoslaviji sad se između te dvije države dramatično povećala.
Do jučer, Srbija je vodila regresivnu i retrogradnu politiku, koja je zemlju vodila u katastrofu. Kad je vlada Aleksandra Vučića odlučila napraviti zaokret, te nakanila provesti ekonomsku reformu, uvesti normalni kapitalizam i pridobiti zapadne saveznike, došlo je do polarizacije u srpskom društvu. Sukob je u političkoj i duhovnoj sferi poprimio oblik opredjeljenja za Istok ili Zapad, za Rusiju ili Ameriku i Europsku uniju.
Vlada prethodnog predsjednika Tadića pokušala je s formulom "I Kosovo i Europa" izbjeći konfrontaciju i katarzu - no ta je orijentacija prema svim azimutima bila moguće u pomirljivo doba i uz obilne kredite, prije financijskog sloma 2008. godine, a poslije toga započela je agonija. Pred Srbijom je odluka - beskompromisna politika koja sve podređuje ideji ekonomskog razvoja ili "geopolitičko kombiniranje" koje zadovoljava elite, ali zamlju još više potiskuje prema Trećem svijetu, kojem po zaostalosti infrastrukture, nazadovanju provincije i beznadno zastarjelim društvenim institucijama već u velikoj mjeri pripada.
Kad je poslije Prvog svjetskog rata jugoslavenska kraljevina postala dominion francuske politike, pa su se otvorile kreditne linije pariskih banaka, došlo je do brzog razvoja kapitalizma, koji je zahvatio i Beograd i Zagreb, pa čak i Split. Hrvatski je glavni grad po broju stanovništva relativno (u postotku) rastao brže nego poslije Drugog svjetskog rata, u doba industrijalizacije, "obnove i izgradnje". Beograd je, pak, postao milijunska metropola. U prvom desetljeću međuraća stvorena je u tim balkanskim provincijskim gnijezdima osnova moderne civilizacije… Ista pojava ubrzanog rasta dogodila se i poslije Drugog svjetskog rata, čim je Jugoslavija izašla iz Staljinove orbite pa je Amerika investirala milijarde, iznos koji bi se danas mogao izraziti kao - stotine milijardi dolara. Tada je počeo industrijski razvoj zemlje tempom od deset posto godišnje. Šezdesetih ekonomski pokrovitelj Jugoslavije bila je američka europska baza - zapadnonjemačka država. Zanimljivo, u oba ta razvojna razdoblja domaća politička vlast je imala oblik - diktature.
U srpskom društvu danas se pozapadnjačenju Srbije protive politički krugovi konzervativnih etatista, narodnjaka radikalskog tipa, mentalno bliskih ljudima koji su u sedmom desetljeću devetnaestog stoljeća u beogradskom parlamentu rušili liberalnu vladu koja je htjela graditi modernu infrastrukturu, tvrdeći da će "željeznica istrijebiti srpski narod kao što su Amerikanci istrijebili američke Indijance". Uz te srpske Indijance i danas se svrstava Pravoslavna crkva. Ona nije kao Katolička multinacionalna korporacija, nego nacionalno poduzeće, pa joj ne odgovara bilo kakva "mondijalistička" konkurencija u spiritualnom djelovanju na mase. Isto je s inteligencijom, koja je zapela u vremenskoj crvotočini, dok je posebno opasan reakcionarni utjecaj vojnih krugova, gdje su uvijek bili utjecajni ljudi odani Moskvi - bez obzira na to je li u Rusiji vladala komunistička ili neka druga diktatura… Prije nekoliko dana izašli su iz štampe (kod beogradske "Lagune") "vojni memoari" general-potpukovnika Blagoja Grahovca, zamjenika zapovjednika Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva, koji se cijelu karijeru sukobljavao s miloševićevcima u vojnim redovima. Čestiti unitarist nabraja generale koji su bili i ostali na "ruskoj liniji". Po njemu, to su izdajnici koji od prvoga dana rade za KGB na projektu razbijanja Jugoslavije onemogućujući njenu mirnu transformaciju. U demokraciji bilo je moguće mirno razdruženje, kao u Čehoslovačkoj, ali ondje su komunisti izgubili vlast, dok su u Jugoslaviji ostali na važnim pozicijama jer se režim nije bitno promijenio. Ruska agentura i dalje funkcionira u vojnim krugovima, objašnjava Grahovac, koji bi to mogao znati, jer je bio zamjenik Vrhovnog savjeta odbrane do raspada kompozitne države Srbije i Crne Gore.
Valja primijetiti da je u doba Jeljcina ruska obavještajna struktura bila antimiloševiski orijentirana, a ti ljudi onda su prešli u "LukOil", koji je prvi stigao na Balkan predstavljajući ruske energetske interese. Oni su bili pravi kapitalisti, bez obzira na to što je kompanijom upravljao Jevgenij Primakov, bivši šef KGB-a, dakle izvršni direktor Gajdara Alijeva, koji je tim sektorom upravljao u ime Gorbačovljeva Politbiroa. Kad je na vlast došao Putin, a njegova politika otvrdnula, "LukOil" je istisnut, zamijenio ga je u Beogradu ruski državni "Rosnjeft", a zatim - "Gazprom". Razlika između tih struktura je vrlo velika - "LukOil" vode kagebeovci, a "Gazprom" je - KGB, samo što se sad tako ne zove jer se državno ministarstvo sigurnosti pretvorilo u vlast samu - to je vertikala koja završava u Kremlju. Nešto kao Vatikan, samo što tu nitko ne vjeruje u boga, nego u moć koja je sasvim drukčije prirode.
Osim proruskih krugova u vojsci, Crkvi i na intelektualnoj sceni, koji se ustrajno odupiru pretvaranju Srbije u zemlju na Zapadu, otpor pruža i građanstvo, srednje klase stvorene u prošlom režimu, koja je navikla živjeti od države, jake države, svoje, drukčije od ostalih europskih, države koja ne podliježe međunarodnim standardima… I kad ti naizgled prosvijećeni ljudi ponavljaju zapadnjačke floskule, oni su antiliberlno orijentirani, etatizam je njihova druga priroda, ne vjeruju u poduzetništvo ni u snagu individualizma. "Socijalni kolektivizam" najdublje je utisnut u javnu svijest. U ime toga morala, može se osuđivati svako nastojanje da se uvede kapitalizam, kao bešćutno poigravanje sa sudbinom naroda. Ti ljudi misle da je nužno ostati drukčiji, na ekvidistanci, u deluzivnim sferama, "ni na Zapadu, ni na Istoku", kako je to govorio i pisao Đinđić, dok još nije dovršio pretvorbu iz salonskog revolucionara u praktičnog etatista, prešavši put, ne samo u teoriji, od Juergena Habermasa do Carla Schmitta. Oni su liberali politički, u srži su etatisti koji vjeruju u socijalni inženjering - riječju, komunisti, ali "meki". Uz to, ne odustaju od ideje o Beogradu kao "centru sveta" ili, kako je to govorio pokojni Dragoš Kalajić, "vertikalnom Beogradu". Beograd je, zaista, najprikladnije metropolsko sjedište za međunarodnu upravu Balkana, ali to nema veze sa Srbijom, koja je jedna mala i prilično zaostala zemlja, koja će se razviti tek ako uđe pod okrilje Zapada. A to će se i dogoditi, ako se ne ispriječi neka fatalnost, što ne možemo do kraja isključiti, znajući ominoznu narav toga mjesta i njegovu negativnu historiju.
Ruski utjecaj nije najjači u Srbiji, ali je ondje najopasniji, jer se država još nije zapadnjački "formatirala". Da uđe u europski format, mora definirati svoje granice i postati politički subjekt. S otvorenim granicama, na povijesnoj i političkoj vjetrometini, uvijek je objekt politike, cilj penetrativnih pothvata agenture i političkih specijalnih operacija koje, paradoksalno, ne mogu u Srbiji ostvariti presudan utjecaj, jer nisu potkrijepljeni ekonomskom snagom koja bi mogla, "u proizvodnoj i društvenoj bazi" utemeljiti tu i takvu političku i duhovnu "nadgradnju". Siromaštvo i zaostalost industrije omogućuju Srbiji da se odupre, kao što sirota ide u svatove bez straha da se ženik namastio na njenu dotu (miraz). Budućnost srpskog društva odredit će investitori. Novac s kojim operiraju kapitalisti. Kad je Kina odlučila investirati u regiju Istočne i Južne Europe, namakla je milijardske fondove, ali njima ne upravljaju kineski tehnokrati, nego menadžeri europskih financijskih kuća koji iz tog kapitala moraju izbiti deset ili petnaest posto godišnjeg profita!
Bosna i Hercegovina na putu u NATO
Ustavno kompliciranom paradržavom protektorata Bosne i Hercegovine upravlja minorni opunomoćeni predstavnik međunarodne zajednice, jedan koruški Slovenac prerušen u Austrijanca. On je parodija Omer-paše Latasa, velikog administratora i velikog vojnika jednog zamirućeg carstva, kojega je opisao Ivo Andrić. Toga lika po imenu Valentin Inzko još nitko nije pretvorio u književnost, no jedva bi dostajao za kraću priču. Iako je teoretski svemoćan zahvaljujući svojim bonskim ovlastima, pa može smijeniti bilo kojeg demokratski izabranog funkcionera, Inzko zapravo ima moć puno manju od američkog ambasadora ili od lokalnog šefa CIA, koji su također vrlo ograničenih ingerencija, jer njihova vlada ne želi preuzeti rizik mjera koje bi oni mogli poduzeti - problem u Bosni, koliko god bio nerješiv i težak njenim stanovnicima, nije prevelik za strance, pogotovo što se problem objektivno smanjuje permanentnim iseljavanjem, koje je već odnijelo otprilike četvrtinu predratnog stanovništva. Da nije vahabitskog terorizma što prodire u neke najzaostalije bošnjačke zajednice, nitko se ne bi brinuo za Bosnu. Ovako, ona još blinka na radaru, a što se tiče njenog uklapanja u zapadne i europske sigurnosne strukture, tu ima samo jedna prepreka - Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske. On je dobio posljednje izbore plakatima na kojima se grlio s Putinom. Ruska naftna kompanija preuzela je ranije najveću rafineriju u zemlji, onu u Brodu na Savi. No, ta je investicija zapela. U siromašnoj Bosni ne raste potražnja. Sve stoji. Financijski, cijela je država u krajnjoj stisci - a novac može doći samo iz Europe. Nema izgleda da ga ulože Rusi, jer je Republika Srpska dio bosanskohercegovačke države, što znači da se sve obavlja proceduralno pa nema mogućnosti za izravne dealove. Za izravni deal treba ti suverenitet, a više ga ne uživa nitko na Balkanu. Iz intervjua koje je Dodik nedavno dao vidi se da više ne isključuje članstvo u NATO-u. Da se tome usprotivi, morao bi imati barem podršku iz Beograda, a nema je, jer oni koji bi mu je na tome dali, s njim ne žele imati posla, budući da ih je u prethodnom političkom ciklusu anihilirao i istjerao iz srpske bosanske politike. Domaća opoziciona stranka koja ga je umalo srušila, SDS, ušla je pak u "saveznu" vladu u Sarajevu, ali to je kratkog daha, stari majstor već im kuha kašu, pa se osniva "izvorni SDS", u kojemu sjede stari karadžićevski kadrovi koji su preživjeli haški kazamat i prirodnu političku smrt. Drugim riječima, Republika Srpska pridružit će se NATO-u s Dodikom, ali nikako bez njega i protiv njega, ali to uopće nije nemoguće, jer čovjek nije glup pa to što ga američki obavještajni stručnjaci stavljaju u isti koš s Gruevskim nije nipošto utemeljeno.
Osovina Moskva - Osijek - Rijeka: Ruski prodor na Jadran
Najviše uspjeha u penetraciji na Balkan Rusi su ostvarili u Hrvatskoj. Tu su se oslonili na novac i na ideologiju. Novac im je otvorio sva vrata, a zahvaljujući ideološkoj "alotropiji" našli su ljude na vlasti i pri vlasti s kojima su mogli glatko surađivati.
Najintimnija bliskost ostvarena je kad je Putin prvi put 2007. posjetio Zagreb, gdje se održavao Energetski Summit. Predsjednik Mesić s njim je ugovorio osnivanje "DružbAdria", pothvat gradnje reverzibilnog jadranskog magistralnog naftovoda, koji bi se kasnije vjerojatno proširio plinskim kapacitetima. To je sve obustavio Ivo Sanader - barem politički on je bio "straight" i igrao je samo za jednu stranu, kao sto posto zapadni, američki i europski čovjek lišen, doduše, etičkih skrupula. (Nastaviće se)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.