Sa suđenjem Perkoviću što upravo započinje u Muenchenu Hrvatsku zahvaća remisija "udbaškog sindroma", traume koja ima manje veze s represijom zadnjih predratnih godina, pa čak i onima koje su im neposredno prethodile, dakle u razdoblju kad je izvršen zločin čijim se naredbodavcima sudi u Njemačkoj.
Više je to povezano s razdobljem uspostave samostalne hrvatske države. Ista struktura koja je Đurekovića "odradila" standardnom udbaškom procedurom igrala je tada presudnu ulogu. No, političko pitanje koje se tim povodom danas otvara jest - zašto Hrvatska vidno opstruira to suđenje i na koji se način ta udbaška mreža ukopala u tkivo hrvatske demokracije pa sad iskazuje moć, za koju smo, sve do šokantnog trenutka kad je izručenje Perkovića otklonjeno, vjerovali da, zapravo, ne postoji?
To pitanje vrlo je kompleksno, a ima jednostavan, jasan odgovor, samo što se saznanja na kojima se odgovor temelji ne oslanjaju na arhive, koje su većim dijelom oštećene ili razvučene, nego na niz povezanih iskaza i općenito poznatih pojedinosti koje je bilo potrebno desetljećima kolacionirati kako bi se dobila uvjerljiva cjelina. Problem s takvim saznanjima investigativnog novinarstva je što je to tek jedna od istina na medijskom tržištu, koja se namjerno guši politikantskim spinom, dok su historičari i znanstvenici uglavnom nekompetentni za recentno doba, u kojem su se i sami formirali, dok publika ne razumije elementarne stvari jer je sluđena propagandom.
Političko pitanje koje se tim povodom danas otvara jest zašto Hrvatska vidno opstruira to suđenje i na koji se način ta udbaška mreža ukopala u tkivo hrvatske demokracije pa sad iskazuje moć
Odavno sam odustao da o tome pišem u publicističkom formatu popularne historiografije ili pamfletistike, odabravši pristup Javiera Cercasa (r. 1962.), po mom sudu najvažnijeg suvremenog europskog pisca. Njegovo djelo "Anatomia de un instante" (2009.) prevedeno kod nas kao "Anatomija jedne pobune trenutka" (Fraktura, 2014.) prati sličan sklop događaja španjolske tranzicije i osujećenog desničarskog udara falangista 1981. godine. Autor u predgovoru kaže da odabire literarni pristup, naraciju, priču jer se samo tako može interpretirati logika zbivanja, dok publicistika s kritičkim pristupom građi nema izgleda, budući da su i sami izvori u velikoj mjeri "u zraku", nešto što se može tek očitovati iz meteo-karte idejnih gibanja… Zato je i izabrao narativnu strategiju "razudbe jednog momenta".
Takav prijelomni moment u ovoj našoj priči ubojstvo je Stjepana Đurekovića u jednoj garaži u naselju na periferiji Muenchena. Tu je bio smješten tiskarski stroj na kojem je Pišta Đureković odštampao pet knjiga potpisanih njegovim imenom, koje apsolutno nije mogao sam napisati jer za to nije imao dovoljno vremena, a ni potrebne kompetencije. U tih pet antijugoslavenskih pamfleta također pisanih u beletrističkoj formi sadržano je previše podataka koji se inače objelodanjuju u podjednako bogatom opusu beogradskog kroničara Udbe Marka Lopušine. Đureković je, dakle, bio jedan Lopušina u outsourceu. Da se sad puno ne bavim razlozima i pojedinostima te operacije (koje sam detaljno rastumačio u prethodnim tekstovima), jer to i nije bitno za ovo današnje ključno političko pitanje, navodim samo zaključak da je ubojstvo izvršeno u području ingerencije lokalnog šefa II odjela Državne bezbjednosti (u Hrvatskoj sigurnosti, SDS), a to je bio Josip Perković. Neposredno prije nego su ga otpremili u Njemačku, u jednom od dugih razgovora koje smo vodili (baveći se osamdesetima, a ne sedamdesetima kad se ubojstvo dogodilo) objasnio mi je da je u bivšoj Jugoslaviji djelovalo dvanaest samostalnih obavještajnih operativa, koji su se samo djelomice koordinirali. Osim hrvatskog SDS-a bilo je još sedam republičkih i pokrajinskih SDB-ova, jedan savezni, zatim inozemna služba, jugoslavenska CIA (SID, kojemu je dugo bio šef i Budimir Lončar), zatim vojna obavještajna OS JNA i vojna Kontraobavještajna služba (KOS), koje su sve raspolagale vlastitom agenturom i samostalno izvodile neke operacije u inozemstvu. Situacija je bila kao tada u novinama - moj prijatelj Boško Crnobrnja koji je radio u "Vjesniku" pričao mi je kako je na prvu vijest o državnom udaru u Nepalu stigao u Katmandu i ondje u hotelu našao drugog lika iz "Večernjeg lista", a zatim Tanjugovca i jednog našeg fotografa - freelancera, tako da je ubrzo pola dopisničkog kora bilo iz Jugoslavije, većinom iz Zagreba (u sličnoj prilici popularni Bole dobio je orden narodnog heroja Filipina, ali to je sasvim druga priča).
S mjesta šefa II uprave Josip je Perković dospio na položaj glavnog šefa Službe na Zrinjevcu 7 u Zagrebu (danas je tu smješteno Ministarstvo vanjskih poslova) i tada, koncem sedamdesetih godina, bio je na ključnom mjestu s kojega se moglo utjecati na smjer događaja prilikom raspada države i osnivanja nove, samostalne Hrvatske. Vrlo je važna činjenica i ta da je u Službi već radio i njegov sin Aleksandar (Saša) Perković, među oko 900 operativaca u tadašnjem sastavu (danas je dvostruko više ljudi u SOE-i!), koji je bio okosnica vlasti u Republici.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.