Situacija na Balkanu naglo se promijenila ovoga ljeta, ali to nitko, naravno, nije primijetio
Političke elite i novine boluju od kokošjeg sljepila - ono što nije pred nosom, nitko ne vidi i ne razumije. Izostaje koncentracija na problem, kako se definira inteligencija, a zadržavanje pažnje, po čemu se mjeri zrelost djeteta (attention span), traje po nekoliko dana. Dok se ne osuši boja na naslovnicama jučerašnjih tabloida i u memoriji izblijedi ikonoskopska slika o nekoj aferi, koja je nakratko zauzela pažnju između vijesti o vremenskim nepogodama i prosvjedima očajnih gubitnika tranzicijske ekonomije.
Milošević i Tuđman bili su posljednji lideri koji su korespondirali s globalnim kontekstom, samo što su njihovi potezi bili katastrofalni. Vodili su u autodestrukciju - razumjeli su političke poteze, ali su njihove ideje bile u raskoraku s realnošću i zato su u nasljeđe ostavili - zločine i propast, uzrokujući dvadesetogodišnje nazadovanje društva i privrede. No, budući da međunarodna zajednica nikad nije bila spremna svoja nastojanja na uspostavljanju i očuvanju mira te napretka nakon ratova koji su oni poveli osigurati vlastitim vojnim snagama, radikalnim dokidanjem suvereniteta, okupacijom, osim na teritoriju gdje su se vodile borbe, dakle u Bosni i Hercegovini, upravljanje nemirnim Balkanom provodilo se na daljinski upravljač, političkim pritiscima, nizom postupaka koji je usavršen još u doba hladnog rata pod nazivom "containment".
To je američka doktrina koju je 1947. formulirao američki diplomat George F. Kennan u nepotpisanom članku u časopisu "Foreign Affairs", koji je i danas "tvorničko glasilo" američkog State Departmenta. Njegova zamisao odmah je pretvorena u "Trumanovu doktrinu", što će omogućiti američki angažman na Balkanu - silna pomoć poslana je Grčkoj i Turskoj, a zatim, kad je Tito promijenio kurs 1948. godine pa je Kennan upućen za ambasadora u Beograd, i Jugoslaviji, koja je skupa s te druge dvije države formirala "Balkanski pakt", praktično pristupivši NATO-u. Uzajamne vojne garancije za slučaj sovjetske agresije vrijedile su tako "u prenesenom smislu" za sve paktovske saveznice, dakle i za Titovu državu, koja je do tada upravljala građanskim ratom u Grčkoj. Sve do hruščovizacije Sovjetskog Saveza, Jugoslavija je tako bila pod "američkim kišobranom", a "containment", ili okruženje, onemogućavao je prodor i virulentno djelovanje moskovskog komunizma u balkanskom prostoru.
Kad su započeli "ratovi za jugoslavensko nasljeđe" početkom devedesetih godina, primijenjen je standardni postupak "containmenta", koji je uključivao kombinaciju političkih, a zatim i ograničenih vojnih akcija, koje su se pokazale neminovnima.
Prvo je izvršena "izolacija prostora" - raspadajuća Jugoslavija okružena je kordonom zemalja koje pripadaju zapadnim vojnim i političkim savezima ili je u njima uredno tekao proces tranzicije. Nesigurnim se smatrao jedino bedem na bugarskoj granici, pa je State Deparment, bojeći se s pravom da se tu, na istočnom Balkanu, situacija zakomplicira nekim bugarskim irendentnizmom, u Sofiju poslao specijalnog emisara, koji je dobio zadatak "Balkan". Bio je to bivši padobranac, pripadnika "zelenih beretki", odlikovani vojnik i karijerni oficir CIA William - Bill Montgomery, koji je dragocjena iskustva stjecao u Laosu i Istočnoj Africi, a zatim, kao diplomat, u kabinetu Lawrencea Eeagleburgera, jednog od pripadnika Kennanova elitnog kruga, koji su u Washingtonu nazivali "Belgrade Boys" iliti "beogradskom mafijom".
Jedini je Aleksandar Vučić, s elanom državničkog početnika, postupio inteligentno - sprijateljio se s ključnim političkim savjetnikom Angele Merkel i s njim razgovara gotovo svakodnevno
U Sofiji, Montgomery je čvrsto držao pod kontrolom vladu, kako bi se izbjeglo bilo kakvo uplitanje u Makedoniju, jer bi to onda izazvalo Grčku, koja je ionako bila previše bliska Miloševiću. U času kad mu više nije išlo u Bosni, gdje je prisutnost stabilizacijskih snaga onemogućavala eskalaciju rata, Sloba je doista još nešto pokušao u Skoplju, i to vjerojatno objašnjava onaj atentat na Kiru Gligorova, posljednjeg čovjeka koji je na istočnom Balkanu simbolizirao stabilnost predratnog razdoblja. No, američki pritisak iz Bugarske i Albanije, gdje su također efikasno nadzirali stanje, onemogućio je širenje rata u istočnobalkanski prostor, gdje je stanje zamrznuto na dvadesetak godina.
Kad je prostor bivše Jugoslavije tako uspješno izoliran, a rat zaustavljen Daytonskim sporazumom, započela je faza "unutrašnje" intervencije i State šalje Montgomeryja u Hrvatsku, gdje će prinuditi opoziciju da se okupi u jedinstvenu koaliciju, koja je odmah pobijedila na izborima u glavnom gradu, a pobijedila bi i na parlamentarnim sve da Tuđman i nije prethodno umro, pa se izvukao od haške optužnice, koja je u tajnosti već bila pripremljena. Tako je ni deset godina poslije početka rata likvidirana prvo tuđmanovska infrastruktura njegove hadezeovske vlasti, a zatim je Montgomery s istim zadatkom i receptom poslan u Srbiju. Kako ga nisu puštali u zemlju, smjestio se u Budimpišti i odanle upravljao procesima iz kojih je niknula snažna koalicija Đinđić - Đukanović, kojoj su se priključili Koštunica i svi ostali koji su mislili odigrati bilo kakvu ulogu u novoj srpskoj politici umjesto da čame u luksuznim haškim kazamatima.
Kad je poslije rata na Kosovu napokon obavljen prijenos vlasti, a Sloba otpremljen u zatvor, zemlje bivše Jugoslavije ušle su u jedno stabilnije razdoblje uzajmnih odnosa i spore tranzicijske transformacije. No, svu moć zadržale su nacionalističke elite, koje su, doduše, odustale od nacionalizma, ali su i dalje upravljale resursima, ekonomijom, posredno i s politikoma. Prebrz napredak mogao ih je ugroziti, pa su grčevito nastojale održati postojeće stanje. Primjenivala se ista retorika. Lakše je vladati narodima koji zahtijevaju prava iz minule prošlosti nego ekonomski napredak u sadašnjosti. Moćan saveznika bila im je crkva - u svakoj institucionaliziranoj religijskoj zajednici, naravno, ne prevladavaju moderne opcije. No, objektivno, glavno sidro za takvo manevriranje, koje se zapravo svodi na "kretanje u mjestu", bila je Srbija.
Srpski narod, objašnjavale su elite, ne može prihvatiti realnost. I ne treba mu je pokušati objasniti, jer će svatko tko to pokuša odmah propasti, a uzmemo li u obzir iskustvo od 1903. do 2003, znamo, bit će bačen kroz prozor ili ubijen snajperskim metkom. Prema tome - ne može se dalje, ovo je to i gotovo.
Činjenica da Srbija zaostaje bila je izlika ostalima da šepaju, glume nemoć, a svaki napredak proglašavaju nepotrebnim ili nemogućim. Američki partneri zapadne koalicije, koji su do tada regulirali stanje na Balkanu, onda su se malo povukli u pozadinu i prepustili inicijativu europskoj centrali. Problem je isti - sigurnosni i politički, ali su nužna drukčija sredstva: umjesto shuttle-diplomacijom letećih emisara, sad valja djelovati iz pozadine, potkrepljujući mjere ekonomskim argumentima - a za to je na Balkanu najprikladnija Njemačka. Još je Harry Roosevelt preporučivao svakom državniku: "Speak softly and carry a big stick: You will go far" (Govori tiho, ali nosi veliku batinu i daleko ćeš doći), a osim toga, Angela Merkel nije baš meka, nego je samo njemački uljudna, impersonalna, što mnogi Balkanci, na svoju štetu, smatraju znakom popustljivosti ili slabosti. Posve krivo - nakon što je sa Sanaderom pomela pod, tek će se vidjeti kako će postupiti s Milanovićem, koji joj još više ide na živce. Jedini je Aleksandar Vučić, s elanom državničkog početnika, postupio inteligentno - sprijateljio se s njenim ključnim političkim savjetnikom i s njim razgovara gotovo svakodnevno.
Otkako je zavladala ta idila na relaciji Beograd - Berlin, stvari su se na Balkanu dramatično promijenile. Hrvatska je izgubila status najbolje učenice, kojoj treba povladavati i popuštati, dok se u Bosni priprema nova runda. To navješćuje i personalna promjena u američkoj ambasadi u Sarajevu, gdje je došao mladi, ultrainteligentan momak, koji je regionalnu problematiku svladao na mjestu pomoćnika šefa misije u Zagrebu.
Do kraja godine u Srbiji će biti održani izbori i formirana nova, jaka, koncentracijska vlada, koja će moći potpisati historijski sporazum s Kosovom. Može se očekivati da će u zemlju smjesta ući njemački krupni kapital - "Deutche Telekom", "Siemens", možda i neka industrija automobila, te RTL. U regionalnoj tranziciji Srbija tako može opet zauzeti vodeće mjesto. Rješenje u Bosni bit će u istom paketu, ali malo odgođeno - povećat će se nadležnost centralne vlasti u Sarajevu, a nacionalne centrale dobit će zauzvrat ono što uspiju ispregovarati. Tim se smjerom stvari u Evropi razvijaju, a kome to ne odgovara, može se iseliti na drugi kontinent. Navodno se u crnoj Africi sprema veliki boom, a ondje je balkanizacija još normalno stanje stvari.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.