Prije nekoliko dana u Banjaluci je predstavljena publikacija njemačke fondacije "Fridrih Ebert" "BiH 2025: Scenariji budućeg razvoja događaja".
Publikacija sadrži pojedinačne priloge i sublimaciju razmišljanja dvadeset intelektualaca i javnih ličnosti iz BiH o budućnosti BiH. Pet scenarija kako autori vide BiH 2025. godine su: 1. Status kvo, 2. Funkcionalna decentralizovana država, 3. Funkcionalna centralizovana država, 4. Ponovno regionalno povezivanje, 5. Disolucija BiH. Prije godinu dana bio sam pozvan da učestvujem u ovom projektu, ali zbog zauzetosti nisam mogao prihvatiti poziv. Tema je izuzetno zanimljiva i izazovna u intelektualnom smislu i delikatna u političkom smislu. Vjerujem da svaki misleći čovjek razmišlja i sa zabrinutošću se pita kako će ova zemlja što se Bosna i Hercegovina zove izgledati za trinaest godina.
Moram reći da me ova vrsta imaginacije uvijek zanimala, još od studentskih dana. Ko god je čitao knjigu Alvina Toflera, američkog futurologa, "Šok budućnosti", zatim Hermana Kana "Sljedećih 200 godina", Žana Furastjea "Civilizacija sutrašnjice", do novijih, "Megatrendovi 2000" Džona Najzbita, vjerujem da ima neodoljivu potrebu da zaviri kroz prozor budućnosti. Za razliku od ovih naučnih pristupa kojima se pokušavaju odgonetnuti globalni kodovi budućeg razvoja svijeta, u ponuđenoj publikaciji radi se tek o nepretencioznoj metedologiji i imaginaciji jednog malog, složenog, lokalnog društvenog i državnog konteksta u skorijoj budućnosti. Zato su izrađeni scenariji inspirativan pokušaj razmišljanja i skica za suštinski razgovor na temu budućnosti zemlje i ne treba ih prestrogo ocjenjivati. Druga grupa ljudi napravila bi drugačije scenarije, što se moglo vidjeti ovih dana u dnevnoj štampi, gdje su razni analitičari pridodali svoje nove scenarije budućnosti BiH. Na početku, treba reći da ovo nije prvi ovakav pokušaj da se dokuči skora budućnost BiH. Prije neku godinu jedna nevladina organizacija raspisala je javni konkurs za tekst na temu budućnosti Bosne 2030. godine i pozvala sve koji imaju šta reći na ovu temu da se oglase i daju svoj doprinos. Nedavno su Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović, dvojica bosanskohercegovačkih i hrvatskih intelektualca, objavili knjigu simptomatičnog naslova: "BiH: Budućnost nezavršenog rata", koja, pored ostalog, indirektno analizira i političku perspektivu BiH. Na prezentaciji publikacije i kasnije čulo se dosta razložnih kritika ovakvog pristupa i prikazanih scenarija, ali i nekih pretjeranih. Mene ovakve reakcije ne iznenađuju, na kraju to se od ovakve publikacije i očekuje. O ovakvim idejama prirodno ne može biti apsolutne saglasnosti.
Evo nekih mojih opštih zapažanja. Ovi scenariji nisu zanimljivi po onome što kriju u sebi, nego samo po onome što predviđaju. U nekim scenarijima ima svega (stranih vojnih intervencija, državnih udara, revolucija), NVO, narodnih masa koje s ulice ruše izabranu vlast, nasilja i rata, jedino nema političkih stranaka. U publikaciji u dijelu pokretača promjena nisu dovoljno naznačena politička sredstva mogućih promjena koje određuju budućnost BiH. U prikazanim scenarijima mogu se prepoznati dva glavna puta promjena: mirni demokratski politički put promjena i nasilni put koji uključuje ograničenu upotrebu nasilja. Ako su u pitanju demokratska politička sredstva stvar je jasna. BiH je "zaključana brava" i u njoj su moguće samo postepene parlamentarne političke promjene zasnovane na postojećem ustavu i zakonu i konsenzusu svih. Ako su u pitanju druga, vanparlamentarna i nedopuštena sredstva, onda je sve moguće, svi scenariji i svi ishodi. Prvi scenario "Status Kvo" je ahistoričan i po sebi nevjerodostojan. BiH se promijenila od 1995. do danas.
Naše društvo je razbijeno i traumatizovano društvo. Ono boluje od ozbiljnog poremećaja društvenog PTSP-a, odnosno Post/Tranzicijskog, komunističkog, ratnog Stresnog Poremećaja. U kratkom vremenu stanovnici BiH su prošli kroz rat, raspad zajedničke države (SFRJ) i propast sistema socijalizma, i ušli u mir, novu državu (nezavisna dejtonska BiH) i novi sistem, divlji kapitalizam. Socijalno-psihološke posljedice takvog društvenog šoka su dvije krajnosti u ponašanju ovdašnjih stanovnika: socijalna otupjelost i agresivnost
Na početku je imala tri ministarstva, danas ih ima devet. Nije imala nijednu državnu agenciju, danas ima 74. Prvi budžet BiH iznosio je sedam miliona KM, a 2012. milijardu i 400 milona KM. Ima jedinstvene oružane snage, 55 diplomatsko-konzularnih predstavništava u svijetu i, najvažnije, ima PDV, porez kojim se puni državni budžet. Za pretpostaviti je da će se u narednih trinaest godina do 2025. godine država i entiteti evropeizovati do te mjere da se to nikako ne može zvati status kvo. Od pet scenarija, njih četiri kao posljedicu imaju promjenu ustavne strukture zemlje, što je po mom mišljenju prenaglašavanje važnosti ovog pitanja, kao da država nema druge sadržaje osim ustavnog okvira. Svi scenariji, osim "Statusa kvo", na kraju vode članstvu u EU, čak i tri nacionalne državice nakon disolucije imaju perspektivu evropskog članstva, samo BiH sa dva entiteta ne!? Nije li to pojednostavljeno gledanje kroz naočare budućnosti? Funkcionalna decentralizovana država BiH je to samo po nazivu, ima tri nivoa vlasti bez ikakvih stvarnih nadležnosti, to je ljuštura bez sadržaja, decentralizovane jedinice su samo administrativne jedinice, a ne teritorijalno-političke jedinice koje imaju efektivnu vlast. Niko od učesnika nije bio za mirnu disoluciju, ali neki jesu za nasilnu centralizaciju zamlje i ukidanje entiteta!?
Iako scenario novog regionalnog povezivanja djeluje privlačan i realan, ono što brine je uporno odbijanje takvih inicijativa iz BiH u sadašnjosti. Upravo je u Sarajevu oboren sporazum o saradnji tužilaštava BiH i Srbije u procesuiranju ratnih zločina i ponovo se iz Sarajeva prijeti novom tužbom protiv Srbije za protekli rat. Scenario koji nedostaje: Ubrzani put BiH u EU. EU treba iz preventivnih razloga, u interesu mira i stabilnosti, da primi BiH u svoje članstvo, kao specifičnu zemlju pod specifičnim okolnostima. To bi bila neka "poboljšana verzija Dejtona", u kojoj bi "država s unutrašnjim sagorijevanjem" bila osposobljena za život u regionu i EU na osnovama evropskih integracija, zadržavajući osnovnu ustavnu strukturu zemlje i konsocijativni tip predstavljanja i odlučivanja. To bi značilo da bi Dejtonski mirovni sporazum, metaforički rečeno, evoluirao u Lisabonski sporazum članstva BiH u EU. Kako sada stvari stoje, pravila pristupanja i klima proširenja EU to ne dopuštaju. Američki futurolog Alvin Tofler skovao je 1965. godine termin "šok budućnosti" da opiše "opasan stres i dezorijentisanost koje izazivamo kod ljudi ako ih izložimo prevelikim promjenama za prekratko vrijeme". On je još tada zaključio da se stopa promjena u društvu toliko ubrzala da nije usaglašena čovjekovim adaptivnim odgovorima.
Naše društvo je razbijeno i traumatizovano društvo. Ono boluje od ozbiljnog poremećaja društvenog PTSP-a, odnosno Post/Tranzicijskog, komunističkog, ratnog Stresnog Poremećaja. U kratkom vremenu stanovnici BiH su prošli kroz rat, raspad zajedničke države (SFRJ) i propast sistema socijalizma, i ušli u mir, novu državu (nezavisna dejtonska BiH) i novi sistem, divlji kapitalizam. Socijalno-psihološke posljedice takvog društvenog šoka su dvije krajnosti u ponašanju ovdašnjih stanovnika: socijalna otupjelost i agresivnost. Prema prvoj sposobni smo na beskrajno trpljenje, a prema drugoj kod nas se razvija agresivnost i rušilački nagon. Skoro sam čuo vic. Kao, pitali Bosanca: "Kako će izgledati Evropa 2025. godine?" A on odgovorio: "Jednostavno. Imaće samo dvije države: EU i BiH." Scenariji su ovdje, glumci i statisti su tu, režiseri u BiH i izvan nje su spremni. Koji ćemo film gledati odlučiće publika/gledaoci svojim glasovima.
(Autor je publicista)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.