Katoličku crkvu u ovom momentu potresa afera o masovnoj pedofiliji, odnosno o pojavi seksualne zloupotrebe djece u brojnim institucijama i organizacijama te crkve.
Za tu tajnu djelatnost katoličkih svećenika i redovnika se znalo dugo godina, ali ona je poprimila takve razmjere, a i osjetljivost javnosti na nju je ogromno porasla, da se to više nije moglo skrivati, kako je bio običaj u toj "nepogrešivoj" instituciji. Sve je polako i na mučan način izašlo u javnost. Crkva nije običavala da priznaje zločine vršene u njeno ime i u njenim institucijama, ali je ovaj puta bila primorana da reagira i da prizna i osudi takve pojave. U početku je to činila na sitno i uz pokušaje da sa izvinjavanjem i plaćanjem odštete žrtvama zlostavljanja riješi problem.
Međutim, problem se pokazao toliko obiman, dubok i sa takvim učincima na ugled crkve, da je ona morala reagirati na drugačiji, a to znači na stvaran način. Ta reakcija na adekvatan način se sastoji u priznanju zločina, davanju odštete žrtvama, ali i priznanju potrebe i prava zakonskog gonjenja zločinaca i njihovog otpusta (zašto ne anateme) iz crkve, te, što je najbitnije, priznavanju da je zločin imanentan svakoj organizaciji, pa tako i Katoličkoj crkvi koja prakticira jedan tip neprirodnog života, koji stoji u suprotnosti s njenim stavom da je ljudima dozvoljeno samo ono što se smatra prirodnim, u što spada i svetost braka, koji je jedna od glavnih ideja katolicizma. A svi znamo da je život svećenika i redovnika koji se zavjetuju na celibat neprirodan i da je glavni izvor pedofilije i homoseksualizma koji se prakticiraju u institucijama te crkve.
Za sve koji su imali mogućnost da upoznaju ovaj aspket života crkvenih ljudi, poznato je da ovo nije novi nego prastari problem jedne organizacije koja je izabrala stav celibata kao obavezu za svoje članove. Celibat se u Katoličkoj crkvi nije primjenjivao do 11. stoljeća, od kada je obavezan je za sve pripadnike crkve koji su nosioci njene osnovne funkcije posredovanja u njeno ime između vjernika i Boga, i koji stiču pravo dodjeljivanja sakramenta, kao što su posljednje pomazanje, vjenčavanje, odnosno spajanje ljudi u Kristu za cijeli život, krštenje i oprost od grijehova, tj. davanje auharistije, nakon pričesti. Celibat je zamišljen kao garancija potpune predanosti svakog ko ga prihvata Kristu i zavjet da osim ljubavi prema Kristu i spasenju čovječanstva neće uživati u tjelesnoj ljubavi.
To znači da se takvi ljudi odriču tjelesnih veza sa ženama, ostaju neženjeni i odriču se potomstva, da bi time potvrdili svoju potpunu predanost Crkvi. Celibat obuhvata sve dijecezanske svećenike i sve članove redova koji su takav zavjet prihvatili. Ovo pravilo je od početka zadavalo Katoličkoj crkvi probleme. Ono u Ortodoksnoj crkvi ne važi u potpunosti i odnosi se samo na monahe i na sveštenike višeg ranga (episkope, mitropolite i patrijarhe), pa tako vladika može postati samo onaj nekadašnji proto ili protojerej, ako je postao udovac ili ako je kaluđer.
Restrikcijom celibata samo na najviše sveštenstvo i na kaluđere Ortodoksna crkva je ovaj problem u velikoj mjeri ograničila. Međutim, Katolička crkva je zbog striktnog celibata striktno od početka zapadala u velike teškoće zbog očiglednosti njegovog sukoba sa ljudskom prirodom, pa je u crkvi uvijek bilo problema sa njegovim kršenjem.
To da se svećenici ne drže celibata, osobito župnici, poznata je stvar. U tome im mnogo pomažu uobičajene domaćice u njihovim župnim dvorima. S redovnicima je drugačije. Ima redova, kao što su naši franjevci, poznati "Ujaci", koji su i ime dobili po tome što su često, miješajući se s narodom, dobivali djecu, pa su tu djecu predstavljali kao nećake. Međutim, kada se radilo o tvrđim redovima, koji nisu živjeli tako blisko s narodom, onda je tu celibat najčešće kršen nastajanjem homoseksualnih veza ili pojavama pedofilije, ako su u okviru tih redova postojala učilišta za djecu ili ako su redovnici bili i na pastoralnim dužnostima, te su dolazili u kontakt sa djecom kao ministrantima i drugim pomoćnim snagama u vršenju svete službe. To je bilo javna tajna i svi smo to znali, i smatrali to prokletstvom profesije i uzaludnosti odricanja od normalnih ljudskih nagona koje je i crkva sama učinila svetima kroz instituciju svetosti braka. U nas u Bosni i Hercegovini od davnina je sve to poznato, samo što mi od toga nemamo običaj praviti senzaciju i sve se to prevazilazi u konstataciji da "svašta ima u božijoj bašči".
Ta izreka ukazuje na spoznaju da svako pozitivno određenje u prirodi i ljudskom svijetu uvijek ima i svoju negativnu stranu i da je to poredak kojeg je utvrdio i uspostavio onaj koji je stvorio svijet ovakvim kakav je on, te da mi u taj poredak ne treba da se miješamo, a naše je da za sebe odaberemo put i odnos koji odgovara onome što smo odabrali kao svoj način života. To podrazumijeva i vjeru, koju smo odabrali i odnose sa ljudima i naše ponašanje.
U stvari, iznad naših moći ne treba da se miješamo, a urediti možemo samo ono što se tiče nas samih i naših života. U tome je činjenje dobra i izbjegavanje da se učini zlo, bilo koje vrste i na bilo kakav način, glavni regulatorni princip našeg ponašanja. Samo što crkva nije bog i ona ne spada pod okrilje ovog izuzeća u ocjeni. Sama je autor celibata i za njega odgovara. Nije moguće ni na kakav način dokazivati da celibat proizlazi iz božjeg bića ili onog što nam je kao ljudima dosuđeno. Naprotiv, moguće je dokazivati upravo suprotno, tj. da se niko, pa ni svećenstvo ne smije izuzimati iz važenja općih božjih zakona i poretka svijeta.
Sv. otac papa Ratzinger je odlučio da svojim pismom učini, što se tiče crkve, stvar javnom i da prisili crkvu da preuzme na sebe odgovornost za ono što čine njeni službenici. To je veoma hrabar i obećavajući postupak. Pitanje je samo hoće li i može li on izdržati sve konzekvencije onog što će nakon njegove intervencije doći. Naime, njegovo pismo nije zatvaranje nego otvaranje problema. Ono liči na otvaranje Pandorine kutije, jer je on dao pravo svima u crkvi, a to znači i vjernicima i njenim službenicima, da razmatraju, predlažu i odlučuju o jednom od bitnih aspekata života i rada crkve, a to je izuzetni i neprirodni položaj njenih službenika.
Crkva polako, ali sigurno, gubi svoju vanzemaljsku oreolu i položaj izvan i iznad našeg svijeta patnji, muka i zlog rađenja. Ona više ne može apelirati na status izvan svega što se sa ljudima zbiva. Ova afera dokazuje da su i crkva i njeni službenici samo ljudi i ljudske institucije koji su opterećeni svim vrstama problema koje život nameće. To znači da se i crkva u neku ruku mora demokratizirati i laicizirati i podvrći svim vrstama zakona i kriterija koji važe za sve ljude. Stvar treba i logično je da započne sa ukidanjem celibata, koji može da ostane na dispoziciji volje pojedinaca, ali ne smije više, ako se nećemo obmanjivati, biti zakon u crkvi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.