Srpski premijer Vučić stigao je u Zagreb slalomski - prvo je zaobišao srpskog predsjednika Nikolića koji je rekao da neće ići na inauguraciju hrvatske predsjednice, što je možda bilo i najpametnije, a zatim i hrvatskog premijera Milanovića, koji mu je po protokolu trebao biti domaćin, a zapravo nije bio, jer je posjet ostvaren na višoj razini.
Umjesto Tome koji je gotovo isto toliko nepoželjan kao Milanović, koji je sebe, Vladu i državu doveo u međunarodnu izolaciju, putuje, dakle, Vučić, koji se dosad susreo s oko sedamdeset državnika.
Po čemu se, dakle, razlikuju Milanović i Vučić? Vode vlade dvije male balkanske zemlje koje se nalaze u podjednako teškim ekonomskim problemima, što se onda zakonomjerno pretvaraju u političke. No, jedan vozi desnom stranom ulice, a drugi lijevom, i kad na radiju čuje da traffic control javlja kako neki luđak vozi pogrešnim prometnim trakom, uzvikuje: "Šta jedan, svi su tu ludi!"
Kakav je efekt postigao Vučićev posjet? Najvažnije, nije bilo velikog lokalnog učinka jer bi on mogao biti samo negativan, što znači da je posjet postigao svrhu - upisao je milijun bodova u Bruxellesu, a to je, očito, i bio primarni cilj, kako otkriva njegova izjava u intervjuu zagrebačkim dnevnim novinama. Rekao je: "Ne vidim zašto Hrvatska ne bi mogla surađivati sa Srbijom, kad ću ja s albanskim predsjednikom Ramom ići u Bruxelles da skupa lobiramo za financiranje izgradnje ceste od Beograda do Tirane?".
Kako su se Milanović i Vučić našli na tako različitim, zamalo suprotstavljenim stranama diplomacije i politike? Ništa u njihovom backgroundu nije upućivalo da do toga mora zakonomjerno doći. Sadašnjost je nemoguće objasniti prošlošću, makar što palanačka filozofija ili miteleuropski historicizam predmnijevali.
Milanović je kreiran u hrvatskom diplomatskom inkubatoru što ga je na Zrinjevcu 7 formirao blagi ministar Mate Granić, dobroćudni doktor iz Makarske, koji se u politici našao zamalo slučajno. Njegov profesor na klinici za dijabetes, dr Zdenko Škrabalo postao je Tuđmanov ministar vanjskih poslova jer se Franjo volio okruživati akademicima (pa se i na njega to primilo), a zatim, kad se pokazalo da je jedan doktor malo previše oprezan i plašljiv, zamijenjen je drugim, vlastitim asistentom, dr Grnićem, koji je zapravo bio vrlo slična pojava, ali čovjek neusporedivo ambiciozniji. Mate je imao zadatak da na Zrinjevcu 7 okupi "mlade lavove" tuđmanovske diplomacije, uglavnom bivše novinare, koji su trebali kompenzirati međunarodne pritiske zbog hrvatske politike u Bosni. Tuđman je uz pomoć Granića i ministra obrane Šuška uspostavio balans u svom marionetskom političkom kazalištu, gdje su oni glumili "dobrog" i "zločestog" policajca, iako su zapravo bili samo manifestacije vrhovničke volje. Dr. Granić je također dobio uput da uzgoji novi naraštaj "custom made" diplomata, koji su u najvećoj mjeri regrutirani među diplomandima Pravnog fakulteta u Zagrebu. Bila je to fatalna greška.
Hrvatskom politikom stoga i danas dominiraju liječnici, te pravnici s Universitas Zagrabiensis, s te domaće akademije smiješnog hoda, koja je u komunizmu od normalne austrougarske juridičke škole za fiškale pretvorena u centar za normativiziranje jednog fantazmagoričnog režima. Tu su se izmišljale i normirale nepostojeće društvene forme "delegatskog sistema", nadahnutog izvornom kardeljevskom vizijom talijanskog (fašističkog) korporativizma.
Sve je hrvatsko pravo poteklo sa zagrebačkog, najstarijeg pravnog fakulteta (iz 1776.), gdje se i danas jasno uočavaju dvije tendencije, dvije škole - stara jurisprudencija koja rađa advokate, tehničare korporativnog i procesnog usmjerenja, te "ustavobranitelje" i ustavopisce, zakonodavce koji "dlaku cepaju na dvanaest delova"… Ti šampioni originalnih domaćih pravnih nauka posve su inkopatibilni sa svjetskom praksom, što ne smatraju svojim problemom, a silno su važni u domaćem političkom procesu jer su se ugurali u sve javne ustanove i nadzorne odbore, budući da ih prihvaćaju kao stručnjake "za sistem". Malograđanska javnost u šampionima "pravnosti" vide put izlaska iz "balkanskog javašluka", ne shvaćajući kako je upravo ta autarkična kvaziznanost konstitutivni dio tog primitivnog duha lokalne zatvorenosti. Po svojoj normativističkoj prirodi, pravo, naravno, uopće nije znanost, kao ni medicina. Obje su discipline determinirane procedurama i zahtijevaju memoriranje, a inteligencija i analitička agailnost nisu njihova primarna svojstva. Istraživanja su u pravnoj i medicinskoj djelatnosti posve marginalizirana. U toj stolariji nema puno dizajnerskog nadahnuća. Da su hrvatski političari pretežno s fakulteta elektrotehnike i arhitekture, sigurno bi nastala neusporedivo bolja politička scena, a sve to donekle objašnjava genezu i narav Zorana Milanovića, trenutačnog lidera hrvatskih socijaldemokrata. Ne mogu se, naravno, svi njegovi nedostaci pripisati formativnom iskustvu pravnika i diplomata u okruženju granićevskog doktorsko-advokatskog instituta za tuđmanološku apologetiku na Zrinjevcu 7, ali objašnjava zašto s takvom strašću brani svoje osvjedočenje da je "Angela Merkel jedna obična istočnonjemačka glupača" koja ne razumije da je hrvatsko sudstvo isto tako dobro kao njemačko, pa bi mu trebalo ostaviti nadležnost u slučaju "Perković" budući da je taj zaslužni šef Udbe u komunističkom i postkomunističkom režimu imao znatne zasluge za državu, pa bi s njim trebalo postupati kao s nacionalnom institucijom, a ne kao s prostim kriminalcem, kojega niži njemački sud kani strpati u ćuzu. Napokon, i bivši predsjednik Josipović profesor je na katedri ustavnog prava zagrebačkog Pravnog fakulteta - u tom hramu, on je glavni žrec, koji je, štoviše, pokušao osnovati vlastiti kult, pa je ondje okupio jednu skupinu ustavnih pravnika i dao im zadatak da revidiraju Ustav, koji je htio referendumskim državnim udarom provesti u svom drugom mandatu... U grubim crtama ideja je bila da sebi neizmjerno poveća ovlasti i učini ih većim od onih koje je imao Tuđman, pa bi postao kombinacija francuskog i bjeloruskog predsjednika, jedno novo balkansko čudo, kakvima se na Balkanu više i ne možeš načuditi... Šef njegove političke operative bio je pritom sin optuženog Josipa Perkovića, koji je oca bio naslijedio na mjestu šefa operative obavještajne službe, kad mu se otac bio povukao. Pravnički državnopravni utopizam ovdje je redovito skopčan s udbaškom real-politikom, a taj stari recept Josipović nije morao ni osvijestiti, nego ga je upio kožom kao sin manje važnog pripadnika najviše nomenklature bivšeg režima, dr Ive Josipovića, člana hrvatskog Politbiroa u doba čišćenja Savkinih disidenata 1971. godine. Zoran Milanović, sin jednog beznačajnog partijskog komitetlije Stipe Milanovića, koji se poslije prevrata privremeno upisao u HDZ, nije u tome participirao u nekoj ozbiljnoj mjeri, a s Udbom imao je Zoki samo daleke rodovske veze. Prvi susjed njegova oca u Sinju bio je Perkovićev pomoćnik koji se uvijek žalio da ga je Zo, kad ga je uzeo na ruke kao bebu - popišao… Što se od njega može uvijek i očekivati.
U palači tuđmanovske diplomacije na Zrinjevcu 7 Milanović se uglavnom bavio sitnim karijernim kombinacijama, novinskim spinovima, sitnim kabinetskim spletkama, te zdravim sportom utrkivanja oko mlađih, podobnih suradnica. Ništa spektakularno. Poslali su ga u Bruxelles, gdje je magistrirao. Dobar student, dobar engleski, uvijek dobre cipele. Sve skupa, mogao je ispasti genij, ali i ovakav politički monstrum koji je za tri godine mandata na čelu Vlade uništio stranku, državu i društvo. Kad je shvatio koliko izazov nadmašuje njegove sposobnosti, smjesta je odustao od borbe i obećane reforme te se posvetio štetnom politikantstvu. Osnovno je obilježje njegova vladalačkog stila, dakle - kukavičluk. Naprosto se uplašio problema koje nije bio kadar pojmiti ni riješiti. U početku oslanjao se na koalicionog partnera, liberala Radimira Čačića, koji je postao generalni direktor hrvatske ekonomije, ali kad je ovaj pao, vođenje privrede vraćeno je iz outsourcea u nadležnost riječkog staljinista Slavka Linića, koji je nastavio suprotnim smjerom. A problem je, naravno, isti onaj koji stoji pred svim društvima balkanske nedovršene tranzicije - potrebno je ostvariti prijelaz iz totalitarnog uređenja i komandirane ekonomije u demokratski parlamentarizam i kapitalistički poredak. Thomas Picketty u svom seminalnom djelu "Kapital" analizira promjene kapitalističke strukture u dvadesetom stoljeću i uočava neke regresivne trendove, ali zemljama Balkana koje još nisu izašle iz plemenskog feudalnog sustava i teledirigirane ekonomije, te su oscilacije na dalekoj destinaciji prema kojoj su se zaputile posve nevažne. Budući da kasne pedeset godina, pa su ih politički i ekonomski nedostižno prestigle Poljska i Slovačka, a ekonomski i Rumunjska, te države moraju tek riješiti osnovna pitanja i izaći iz socijalizma. Kad je prilikom inauguracije u Zagrebu nova hrvatska predsjednica rekla da "investicije valja prepustiti privatnom poduzetništvu", Vučiću koji je sjedio u publici moralo je biti jasno da se na regionalnoj sceni javio još jedan glas koji svjedoči zapadnjačku agendu, te da je njegova slalomska putanja do Zagreba točno dospjela do cilja. (Nastaviće se)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.