Sam Ivo Andrić, porijeklom Hrvat, koji je pohađao franjevačku gimnaziju u rodnom Travniku, što je u međuvremenu postalo jedno od glavnih uporišta vahabita, zbrisao je kao mladić iz Bosne odmah u Zagreb, koji mu se, pak, učinio otužnim i provincijalnim, a zatim u Beograd, pijemonteško središte "jugonacionlizma" što je prije sto godina zahvatio svu balkansku inteligenciju.
Riječ je o modernom, modernizacijskom, istodobno rasistički inspiriranom pokretu (koji je urodio izumom balkanskogi barbarogenija, kojega je u kamenu isklesao Meštrović). Generički sličan antikolonijalnom mediteranskom protofašizmu, nudio je emancipatorski program malim i izmiješanim južnoslavenskim narodima. S onu stranu te mladenačke inspiracije, Andrić je u Beogradu našao sigurnu luku i zasnovao blistavu diplomatsku karijeru, koja je kulminirala funkcijom potpisnika Trojnog pakta u ime Jugoslavije. Kao i Mahmutćehajić, poslije rata posvetio se književnosti. Mirni, povučeni nekadašnji franjevački ministrant, koji se oženio pod stare dane osobnom sekretaricom koju je i dalje persirao, upisao se u Komunističku partiju, postao predsjednik Društva književnika i deklarirao se kao Srbin, poput Meše Selimovića, drugog literate bošnjačkih motiva, koji je, valjda, isto preferirao beogradski kozmopolitizam autentičnom bošnjaštvu tijesnih baščaršijskih sokaka. SVI bošnjački pisci odu iz Bosne i postanu nostalgični Zagrepčani ili Amerikanci, Englezi ili Norvežani, ali ne zato što su izdajnici nego stoga što se književnošću kao i kibernetikom možeš baviti samo ondje gdje za to postoji kulturna i civilizacijska infrastruktura. Naravno, postoji i neka lokalna književnost za domaću konsumpciju, ali to je kao narodna radinost u odnosu na modernu umjetnost.
Što donosi članak o "Andrićizmu" novoga u odnosu na "dobru Bosnu" izdanu prije petnaest godina?
Kako autor kreće od konstatacije da su Južni Slaveni oduvijek nastojali istrijebiti muslimane, kao da je to bio osobni projekt svakog domicilnog stanovnika, sklonost poput one koja Talijane nagoni da istrijebe sve male ptice po toskanskim brdima, poslije te premise, zaista, mogu se iznositi samo različiti primjeri netrpeljivosti, izolirano od političkih okolnosti, bez razumijevanja realnih historijskih procesa, koji autora, uostalom, ne zanimaju, jer se usredotočio na moralnu i etičku bit problema. Utoliko je ovaj tekst Mahmutćehjićev jako moderan, jer podsjeća na sve one naratološke studije što se u posljednje vrijeme prakticiraju na "rodnim studijima", "rasnim studijima" i ostalim disciplinama koje izučavaju uzroke netolerantnosti i kršenja ljudskih prava u ljudskim zajednicama, bez uvida u političke i ekonomske konflikte koji do njih dovode. To je, naravno, blisko moralki i teologiji kojom se u posljednje vrijeme teoretski i prozelitski Rusmir Mahmutćehajić bavi kao angažirani filozof i muslimanski intelektualac, a svoj utjecaj i misao nastoji proširiti preko organizacije International Forum Bosnia, što svakoga ljeta u njegovu rodnom Stocu organizira međunarodni susret mladih sa svih kontinenata pod pokroviteljstvom luksemburških skauta. Teme su "Ljubav" (u muslimanskoj tradiciji), "Džamija" ("srce predanosti", tipična Rusmirova konstrukcija) i "Učenje od Bosne - zbližavanje s tradicijom", što su sve knjige koje je ovaj plodni autor stotinak djela vlastoručno napisao… To baš nije znanost, a ni metafizika, nije ni poezija, iako duguje svim tim žanrovima - to je jedan paraliterarni međužanr (koine) nešto kao, hm, recimo Paolo Coelho, samo što se Coleho drži svjetovnih tema, ili je možda kao crossover muzički idiom, samo što bi ga zaista bilo smiješno uspoređivati s "Red Hot Chili Pepers" ili "Rage Against the Machine"...
Što god bilo, nije znanost, pa činjenicu da se "Andrićizam" našao u znanstvenom časopisu možemo pripisati jedino njegovu dugogodišnjem toplom prijateljstvu s profesorom Bancem, koji ima pojačanu idiosinkraziju za Bosnu, iako je sam u međuvremenu postupno napustio liberalnu agendu i, pošavši suprotnim putem, od profesora povijesti s Yalea upao u hrvatsku i bosansku politiku gdje zastupa stavove kakve inače iznose klerikalni nacionalisti i krajnji desničari, s kojima se nerijetko susreće.
Sam uvid u bibliografski aparat Mahmutćehajićeva mamut-članka puno govori o autorovoj metodologiji - osim Kurana, tu se navode samo neki kroničarski i faktografski izvori, a ima otvorenih polemičkih napada poput bilješke br. 44 gdje piše: "Zaprepašćuje ravnodušnost Ivana Lovrenovića prema izrazima bolne reakcije među piscima poput Šukrije Kurtovića i Muhsina Rizvića na Andrićev prikaz muslimana…" Za razliku od Šukrije i Muhsina, Ivan Lovrenović se cijeli život bavio Andrićevim djelom i njegovim srednjovjekovnim izvorima. Za razliku od Rusmira, autentični je pripadnik nekadašnjeg Bančeva sarajevskog kruga. O kakvim je Andrićevim, pak, grijesima riječ objašnjava se ovim primjerom: "U svom romanu 'Omer-paša Latas', Andrić sve bosanske muslimane generalizirano prikazuje kao arogantne i nasilne, pišući: 'Odakle samo dolazi takva arogancija, takva neprestano bezobzirno omalovažavanje drugih ljudi i svega oko njih kod ljudi koje moć ili bogatstvo izdignu iznad drugih?'''
Čovjek bi pomislio da je tu Andrić načeo filozofsko pitanje o ljudskoj naravi koje i danas sebi postavljamo, pogotovo u našim prilikama, s obzirom na ovdašnje krhke društvene institucije i nepostojeće bolje običaje. To je svojstveno Balkanu, a ne samo jednom paši, inače kadetu austrijske vojske rodom iz Like (zvao se Mihailo Sofronijev Latas), koji je bio pobjegao u Srbiju. Knez Miloš Obrenović, umjesto da ga izruči, posavjetovao mu je da ode u Tursku. Došao je u Banjaluku gdje je prešao na islam, a zatim se proslavio kao vojnik ratujući u Siriji, Albaniji i Kurdistanu. Kad je od sultana dobio konjske tugove i nalog da uvede mir u nemirnu Bosnu, gdje su se sredinom devetnaestog stoljeća razmahali domaći feudalci, Omer-paša je dao da se pročita ferman kojim se zapovijeda međidijska modernizacija otomanskog imperija, ali kad je umjesto reforme, kako je to u našim krajevima uobičajeno, elita odabrala rat i begovat širom bosanskog ejaleta posegao za oružjem, Omer-paša je tu bunu ugušio oružjem, a hercegovačkog vezira Ali-pašu Rizvanbegovića, kojega je zarobio i naokolo vodao na magarcu, dao potajice smaknuti.
Teško da Andrićev literarni ili povijesni lik Omer-paše Latasa ima ikakve veze s ovakvim ili onakvim ćudima Mahmutćehajićeve "dobre Bosne", pa se cijela konstrukcija o "Andrićizmu" kao genocidnoj doktrini čini isto tako promašenom kao i Kusturičino dizanje nekakvih Andrićevih dvora po Višegradu. Ta primitivna kiklopska gradnja, bila bi sigurno strana i mrska tankoćutnom beogradskom intelektualcu, rezerviranom gospodinu uvijek sa šeširom, bijelim šalom i rukavicama, koji je preferirao mirne šetnje pod platanima današnjeg Andrićeva venca, uličice što njegovu zgradu odvaja od nekadašnjeg Muzeja princa Pavla, u kojemu sad ureduje srbijanski predsjednik Republike. Posjetivši njegov stan pretvoren u muzej, odmah vidiš da je iznad svega adorirao građansku formu. Je li imao loše memorije o bosanskim muslimanima, Srbima i Hrvatima? Definitivno, u njegovim djelima prikazani su kao većinom neuljuđeni pripadnicima istog čopora. Je li snovao da se neke od njih iskorijeni genocidnim ratnim pothvatima? Krotki nabožni Mahmutčehajić bio je u ratu ministar rata, ali Andrić je bio uoči rata diplomat, a u ratu civil. Potpisao je Trojni pakt kao izaslanik Vlade srpsko-hrvatske koalicije Cvetković - Maček, koja je rat nastojala izbjeći, a zatim se posve povukao u privatnu sferu, bavio književnošću i javno reprezentirao samo onoliko koliko je bilo nužno da bi ga ostavili u njegovom komfornom smiraju. Nije bio prozelit niti je u zreloj dobio zagovarao neku političku ideju ili doktrinu. Ne bi ga stoga trebalo pretvarati u ideologa niti mu dizati čardake ni na nebu ni na zemlji, dovoljno je što ga još čitaju, što se redovito izdaju njegova djela, budući da postoji stalan interes za tu književnost kako na našem razjedinjenom tako i u svjetskom integriranom kulturnom prostoru.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.