Prije pola godine objasnio sam na ovom istom mjestu zašto je strukturalni dijalog propao. Posljednja runda razgovora je to potvrdila. Dvodnevni razgovori rezultirali su nemuštim saopštenjem da su "približeni stavovi u vezi s implementiranjem odluke 'Maktouf i Damjanović'". Kao da se sudske odluke implementiraju na osnovu stavova političkih foruma!
Nekompetentni ljudi u pravosuđu na državnom nivou i dalje nemilosrdno uništavaju pravosudne institucije. U tome im svesrdno pomažu njihovi međunarodni sponzori. Mogli smo ih čuti i vidjeti kako defiluju kroz pravosudne institucije kad god eskalira problem koji su sami proizveli. Domaće politike, bez znanja, vizije i ideja, izdašno im daju argumente kako bi mogli da se predstavljaju kao zaštitnici pravosudne samostalnosti i nezavisnosti. Iz ovog začaranog kruga ne nazire se izlaz.
Odluka Evropskog suda za ljudska prava u slučaju "Maktouf i Damjanović" pretvara se, po svemu sudeći, u još jednu sudsku farsu. U saopštenjima i medijskim nastupima odluku tumače sudije koje su učestvovale u donošenju nezakonitih presuda. U taborima odbrana optuženih za ratne zločine vlada strah da bi implementacija odluke Evropskog suda za ljudska prava mogla proizvesti nova kršenja Evropske konvencije o ljudskim pravima i nove apelacije u istim slučajevima. Bila bi to svojevrsna pravosudna farsa i krah nade u konačni autoritet Evropskog suda za ljudska prava. Slična lakrdija se nekoliko godina odigrava sa sprovođenjem odluke "Sejdić i Finci". Prvi put se u istoriji Evropskog suda za ljudska prava jedna odluka ne izvršava. Pokazujemo da smo majstori u opstrukciji pravde!
Iz radionice u kojoj su se kalili "Maktouf" i "Damjanović" odapinju strijele prema Ustavnom sudu, koji optužuju za nametanje tumačenja kojeg se Sud BiH morao držati (inače bi, gle čuda, svako suprotno tumačenje vodilo sudije Suda BiH na optuženičku klupu!). Ništa gluplje nije moglo biti izrečeno u odbrani projekta koji je kreiran upravo u Sudu BiH. Prije će biti da je Sud BiH, uz pomoć raznih politika, nametnuo nakaradno tumačenje Ustavnom sudu. Da nije bilo miješanja raznih politika u poslove pravosuđa, Sud BiH i Ustavni sud BiH bi danas bili institucije od ugleda i poštovanja.
Ne bih želio da se shvati da mi je namjera da tumačima odluke Evropskog suda držim lekcije i izazivam dodatnu nervozu. Tamo gdje svaka kuka misli da je paragraf, svaki dijalog je beskoristan. Da je u Sudu BiH bilo profesionalnog dijaloga o blažem zakonu, možda ne bi bilo slučaja "Maktouf i Damjanović"? Namjera mi je bila da podsjetim javnost da u ovoj pravosudnoj močvari postoje pravni autoriteti koji se ne vide i koji su neopravdano skrajnuti. Na njih se niko ne poziva. Nema ih na konferencijama i okruglim stolovima. Za njih se ne rezervišu avionske karte i hoteli širom Evrope. Njihovi radovi o kontroverznim pravnim pitanjim se ne čitaju i ne citiraju.
Zaslužuje da se na ovom mjestu pomene sudija Ustavnog suda BiH Mato Tadić, koji je imao pravničkog znanja i profesionalne hrabrosti da izdvoji svoje mišljenje u predmetu "Maktouf" i javno obrazloži zašto smatra da je Sud BiH trebalo da primijeni KZ SFRJ kao zakon koji je blaži za učinioca. Primjer sudije Tadića pokazuje da se biseri pravnog mišljenja kriju upravo u mišljenjima sudija koji ostaju manjina prilikom glasanja. Izdvojena mišljenja su vjetar koji rasplamsava pravnu misao i omogućava nužnu evoluciju prava. Pravna istorija će se pozivati na izdvojena mišljenja i sudija Evropskog suda za ljudska prava i Haškog tribunala.
Nije mi poznato da su sudije u Sudu BiH izdvajale svoja mišljenja u suđenjima za ratne zločine. Ako i jesu, zakon im ne dozvoljava da takvo svoje mišljenje učine dostupnim javnosti. Nije li to svojevrsna povreda prava sudije da javno iznese svoje mišljenje? Nije li uskraćivanje prava sudiji da iznese i obrazloži svoje pravno mišljenje podrivanje pravde? Pouzdano znam da je sudija Miloš Babić, inače profesor krivičnog prava na Pravnom fakultetu u Banjaluci, zastupao mišljenje da na ratne zločine treba primjenjivati zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a kasniji zakon samo ako je blaži za učinioca, s tim da KZ BiH nikako ne može biti blaži za učinioca. Mišljenje profesora krivičnog prava njegovim kolegama nije značilo ništa. Liči na osvetu loših studenata!
Ime sudije Mate Tadića niko nije javno pomenuo. Kao što neće pomenuti ni sudije vrhovnih sudova entiteta i Apelacionog suda Brčko distrikta (sudiju Damjana Kaurinovića, posebno!) koji nisu podlegli pritiscima da prihvate praksu Suda BiH. Čitaoci će se sjetiti ideje predsjednice Suda BiH Meddžide Kreso da u okružnim i kantonalnim sudovima za ratne zločine sude detaširana odjeljenja Suda BiH. Da se toj suludoj ideji nisu suprotstavili sudijski autoriteti iz vrhovnih sudova entiteta, danas bismo imali nacionalnu katastrofu u suđenjima za ratne zločine.
Ako i ovo što se desilo nije pravna katastrofa!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.