Prilično grozomorna afera isplivala je na stranicama manje čitanog slovenskog dnevnog lista "Večer" što izlazi u Mariboru. Članak je perfektan investigativni rad mladog novinara Vasje Jagera. On je 2007. diplomirao na Fakultetu za društvena istraživanja ljubljanske Univerze, radom pod naslovom "Presikovalno novinarstvo i novinarske rutine v Sloveniji" (Istraživačko novinarstvo i novinarske procedure u Sloveniji).
Mladi stručnjak nije nikakav teorijski davitelj, nego dobitnik novinarske nagrade slovenskog Društva novinara za istraživački rad 2008. godine, a prije tjedan dana objavio je novu, senzacionalnu, odlično potkrijepljenu priču (koja podsjeća na najbolje dane "Globusa" i "Nacionala") o tajnim komercijalnim operacijama Mariborske nadbiskupije na Balkanu!
Preko tvrtke za "parkiranje kapitala" Nadbiskupija je postala vlasnicom hrvatske Luke Zadar! Investirala je i u lučku razvojnu zonu Gaženica, strateški projekt hrvatskog ministra prometa i veza Božidara Kalmete, za čijeg je mandata taj grad u kojem Vlada ostvari prosperitet zahvaljujući nadasve novcu iz njegova resora. U povratnoj sprezi, Zadar i cijelo zaleđe u 9. hrvatskoj izbornoj jedinici (do Knina u dubinu, te od Senja do Sinja u širinu) čvrsta je izborna baza Hrvatske demokratske zajednice.
Preko istih fantomskih tvrtki i pobožnih poduzetnika, otkriva Jager, kupovano je zemljište kod Splita, te investirano u projekt poslovnog kompleksa Nove Ljubljanske banke u Sarajevu. Sve je propalo kao developerski biznis, pa je Nadbiskupija bankrotirala, a banka je u nezavidnom stanju i čini se da bez ozbiljnih financijskih injekcija neće moći prebroditi stres-testiranje europskog regulatora. U svakom slučaju, Vasja je dirnuo u samo srce afere koja se po iznosima što su došli u pitanje može usporediti s divovskim vatikanskim skandalom Banco Ambrosiano iz 1982. godine.
Pošto je Mariborska nadbiskupija financijski bankrotirala, njene neketnine naslijedila je NLB. NLB ne smije poslovati u Hrvatskoj, radi nerazriješenog pitanja duga hrvatskim (i bosanskim!) štedišama, što znači da je stvar, osim što je zapletena, politički krajnje problematična, dok svećenički habit promašenih poduzetnika pridonosi dojmu jednog tipičnog miteleuropskog skandala.
Kako je Vanja Jager došao do podataka što su ga naveli da uđe dublje u tu priču? Za razliku od Crkve u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, po slovenskim europskim zakonima ondje i taj nabožni korporativni entitet mora podnijeti završni račun… Kakve bi se sve neviđene stvari mogle naći u popovskim papirima da takav uzus vrijedi i u Hrvatskoj! Manje bi bili zanimljivi slučajevi rastrošnosti poput gradnje novog sjedišta hrvatske Biskupske konferencije (crkvene vlade) opločenog poludragim oniksom, što je čestitog antiklerikalnog pisca Antu Tomića navelo da parafrazira Novi zavjet: "Ti ćeš Petre biti oniks na kojem ću sagraditi svoju Crkvu!" Puno bi interesantnije bile nekretninske operacije u kojima su kaptolski rizničari - nadbiskupijski kapelnici i prebendari - sudjelovali s generalom Zagorcem (zajedno su podigli jedan luksuzni shopping mall koji je odmah propao). Ranije su radili i s hadezeovskim rizničarom Mirom Kutlom, te s Hrvojem Petračem, blago rečeno ''kontroverznim poduzetnikom", također spominjanim kao "šefom šefova" svih zagrebačkih "familija" podzemlja. Štoviše, s Petračem i unukom pokojnog predsjednika Tuđmana jedan se kanonik, zadužen za kaptolsku blagajnu, svojedbno upustio u osnivanje Kaptolske banke, koja je odmah propala, a jedino što joj se moglo navesti u prilog bilo je da nije bila nacionalistički projekt budući da je spomenuti unuk Siniša normalni beogradski Srbin.
No, hrvatska Katolička crkva kao ni ona u Bosni i Hercegovini ne podnosi svoj završni račun državnoj reviziji. "Mali konkordat" koji je s Kaptolom potpisao nevisoki postkomunistički demokratski karizmatik Ivica Račan precizira samo prinadležnosti, prihode Crkve koja ih "u globalu" fakturira državnom budžetu, za svećeničke plaće, dok sve ono što se oprihoduje kroz znatne priloge, te u gotovinskom (liturgijskom) vendingu (hrvatska je riječ za to - maloprodaja), a nadasve kroz financiranje gradnje sakralnih objekata iz budžeta Ministrastva kulture i jedinica lokalne samouprave, ne pribraja ukupnoj svoti koja bi, da se napravi račun, pokazala da Hrvatska ulaže u taj "juriš na nebo" kao da je riječ o vrlo ambicioznom svemirskom programu. Računica bi također objasnila neobičan fenomen da se, primjerice u Splitu, jako povećao broj svećeničkih zvanja, jer se više ne rede samo mladići sa sela, kao u cijeloj naprednoj Europi, gdje ambiciozni mladi ljudi radije odabiru karijeru u znanosti, umjetnosti ili poduzetništvu. U dva prošla desetljeća u Splitu je propalo sedam najvećih industrijskih poduzeća, a izgrađeno je tucet golemih sakralnih objekata, pa se mladi automatski okreću propularnim zanimanjima…
Zahvaljujući liberalnim regulama u slovenskoj europejiziranoj državi, Vanja Jager mogao je ustanoviti kako je oko dvadeset milijuna eura iz dva nadbiskupijska "zatvorena fonda" Zvon Jedan i Zvon Dva uplaćeno u poduzeće I. J. Storitve kojim upravlja umirovljenica gospođa Roza Mlakar-Kuković. Slovenija je malo bunjište, sve se zna o svakome, pa i to da je gđa Kuković bila financijska stručnjakinja koja je upravljala kapitalnim interesima Mariborske nadbiskupije i slovenske Katoličke crkve. Radila je na osnivanju Novčarske zadruge "Krekova družba", na Balkanu bolje poznate pod generičkim nazivom njenog financijskog operatera, poduzeća KD (koje ima banku i mnoge otvorene fondove, primjerice KD Victoria, budući da plasira vrijednosne papire na burze u regiji). "Krekova družba" nastala je gomilanjem ušteda većeg broja obrtnika i slovenskih malih poduzetnika pod okriljem Crkve u prvim danima tranzicije (to je austrijski model, po kojem je nastala i, primjerice, bečka Reiffeisen Banka). Ugledni štajerski i oberkrajnerski gazde koje ćemo radi puke slikovitosti zamisliti u folklornim kostimima alpskih harmonikaša s metalnim pucetima na baršunastim prslucima, shvatili su odmah da upravljanje novcem treba povjeriti vrsnim stručnjacima, pa su odmah angažirali poduzetnički par Gantar&Racman. Racman je jedan pristao mladi čovjek koji je završio London Scool of Economics pa se radije zaposlio kod ovih seoskih likova, nego u londonskom Cityju, što se pokazalo vrlo pametnim, jer je ubrzo imao privatni avion i pretvorio se u diskretnog slovenskog virtualnog milijardera (teško je, međutim, ocijeniti pravu težinu tih senzala koji trguju burzovnim financijskim agregatima). Gantar je, pak, istaknuti slovenski panker, vođa punk sastava "Ljubljanski psi", te kao pravi mozak ovog poduzeća danas jedan od najjačih slovenskih oligarha, među najbogatijim ljudima u regiji.
No, samo financijsko tržištenije valjanim popovima nije bilo dovoljno - bacili su se i u trgovinu nekretninama. Jednog čovjeka bliskog tim likovima identificirali smo među direktorima off-shore poduzeća što je (za 40 milijuna eura) kupilo neurbanizirano (bezvrijedno) zemljište na Pelješcu u sklopu propalog koruptivnog projekta "Pelješki most". Drugoga je pak otkrio marljivi Vasja Jager.
Tajanstvena firma I. J. Storitve, koja nema ni web adresu, uložila je novac u hrvatsku tvrtku "Manus", jedan zadarski d.o.o. s minimalnih dvadeset tisuća kuna osnivačkog kapitala. Predstavlja je Veljko Bubić, veteran Domovinskog rata, bivši direktor zadarskog Aerodroma i Nogometnog kluba Zadar, pripadnik Kalmetina kruga, ali član HSLS-a, stranke u koju radi kamuflaže često ulaze najprizemniji hrvatski režimski špekulanti. Drugi je suvlasnik neki Arsen Marin, a tajanstveni "treći čovjek" slovenski poslovnjak Janko Jurca, blizak s Mariborskom nadbiskupijom i Novom Ljubljanskom bankom. On je, naime, prijatelj Alojza Jamnika, pomoćnika predsjednika Uprave Banke. Alojz je brat mariborskog pomoćnog biskupa Antona Jamnika. Jurcino prijateljstvo s dva pomoćnika nije toliko važna indicija za razumijevanje prirode ove poslovne koterije, koliko činjenica da je dvadeset milijuna eura zajma preko Jurce ušlo iz "I. J. Storitvi" na konto hrvatske firme koja nema nikakva kapitalnog pokrića, ali njen suvlasnik upravlja Lukom Zadar i razvija industrijsku zonu Gaženica. Kakva je, pak, stvarna vlasnička struktura toga dioničkog društva, nije poznato.
Direktor Luke, Veljko Bubičić "opovrgava" pisanje lista "Večer" (u splitskoj "Slobodnoj Dalmaciji") izjavljujućiu da se "Manus", Jurca, Mariborska nadbiskupija i NLB nisu ugradili u vlasničku strukturu zadarskog pristaništa. Tvrdi da su mu samo "uzajmili novac", te da se posudba uredno vraća. U slovenskom završnom računu Crkve, to izgleda sasvim drukčije i puno logičnije... No, zašto bi slovenski biznismeni u mantiji uopće ulazili u te odnose i ulagali u razvoj hrvatske lučke infrastrukture?
Odgovor je jasan na prvi pogled. Europska razvojna banka (EBRD) odlučila je sa 300 milijuna eura financirati dogradnju luke, pa je odobrila takav kredit, s tim što propozicije tendera (u kojem se specificira visina bilance ponuđača) favorizira samo dvije europske firme koje se mogu pojaviti kao izvođači radova - a to su "Strabag" i jedna domaća briselska, belgijska tvrtka. Direktor najvećeg hrvatskog građevinskog poduzeća specijaliziranog za teške objekte niskogradnje, koje je sagradilo kilometre operativne obale u Jugoslaviji i inozemstvu, kaže: "Njihova kalkulacija dvostruko je veća nego što bi bila naša!" Drugim riječima, korupcija u europskim okvirima kreće se u iznosima koji su svojstveni i hrvatskim "napuhanim" pothvatima recimo u cestogradnji - riječ je o stotinama milijuna eura!
Usprkos svemu, sudeći prema uspjehu mladog slovenskog novinara, borba s popovima i lopovima izglednija je u Europi, nego izvan nje. Najbolji je tome dokaz činjenica da je ovo fenomenalno otkriće mariborskog lista, jedva zabilježeno u hrvatskim medijima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.