Sa stajališta mog naroda - Bošnjaka, nije bilo razloga da se Jugoslavija ruši, jer njima nacionalna država nije nikada bila ideal.
Smatra se da je rušenje komunizma u Jugoslaviji moralo da ide zajedno s rušenjem jugoslovenske države. Od početka sam smatrao da to ne mora da se dogodi i da će povezivanje ta dva procesa izazvati katastrofu nesagledivih posljedica i u smislu mogućeg ratnog rješenja tog raspada, i u smislu trajnog zagađenja odnosa među nama i naše sposobnosti da na brz i normalan način uđemo u već predvidljive procese integracije u Europsku uniju i u sistem zapadnih odnosa u cjelini. Moglo bi se, današnjim jezikom, reći da sam bio jugonostalgičar, što priznajem, a i sada mi je žao što smo zbog razloga, za koje će se na kraju pokazati da su bili minorni i kratkotrajni, dopustili da se sruši ta zajednica, a da nismo shvatili da je glavni cilj rušenja komunizma i razbijanja Jugoslavije bio da nas se uključi u jednu novu integraciju. Razbijanje Jugoslavije, a ne propast komunizma, prouzrokovalo je rat, silne žrtve i otvorilo mnoge rane koje će teško zarasti.
Sa stajališta mog naroda - Bošnjaka, nije bilo razloga da se Jugoslavija ruši, jer njima nacionalna država nije nikada bila ideal. Bošnjacima nije smetalo da žive u zajedničkim državama sa drugim narodima, i nikada nisu razvili koncepciju i politiku stvaranja svoje nacionalne države. Za Bošnjake je, s obzirom na multilateralni karakter svih dotadašnjih državnih tvorevina i činjenice da islam vjeruje u potrebu miješanja ljudi, bilo svejedno da li će živjeti u zajedničkoj državi. Važno im je bilo da imaju slobodu i da budu ravnopravni. Stoga su pristajali na svaku takvu državu, od stare Bosne, Osmanske carevine, Austro-ugarske carevine, Kraljevine Jugoslavije, do Federativne Jugoslavije. Za Bošnjake je bilo važno da su slobodni, da žive u Bosni i Hercegovini i da održavaju tradiciju države Bosne i da saučestvuju u izgradnji državne strukture s narodima s kojima oduvijek žive, zvala se ona Jugoslavija, ili sutra Europa, ili Sjevernoatlantska zajednica. Stoga sam bio veoma ožalošćen kada su tadašnji političari odlučili da vode nacionalne politike, tj. da u prvi plan stavljaju nacionalne, a ne zajedničke interese svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Kad su nacionalne politike, koje su postale dominantne, pokazale da logika stvaranja nacionalnih entiteta vodi u sukobe, pokušao sam da se taj trend zaustavi, barem u njegovom najgorem aspektu, a to je nacionalna podjela do kraja, koja vodi do ratnog sukoba, ako stvari budu išle tim pravcem. Iz toga je proizašao moj angažman 1991. godine na postizanju srpsko-muslimanskog sporazuma, a kad je to propalo i kad je rat doveo zemlju pred soluciju da u njemu ne može biti pobjednika i da svi idemo putem koji nas vodi ka dugotrajnoj suspenziji naših državnih prava i neovisnosti i kontroli velikih sila nad nama, pokušao sam da postignemo naš međusobni sporazum o miru i da se rat završi između nas, da mir bude naš, a ne da nam ga donosi bilo ko izvana, jer sam se uvjerio da velikim nije do mira i sporazuma nego do ostvarenja njihovih ciljeva, a u prvom redu nastojanja da za sebe dobiju velika prava u odnosu na nas i našu državu i osiguraju svoje strateške interese.
Ta dva pokušaja želim ukratko opisati na stranicama "Nezavisnih novina", a cilj mi je da se zna šta je odista bilo i da javnost u Republici Srpskoj sazna o ta dva vrlo važna pokušaja da se izbjegne, ili da se skrati ratna tragedija u kojoj smo se našli. To činim s pravom incijatora i aktivnog učesnika navedenih inicijativa i pregovora, a u cilju da budući historičari i svi ljudi koji budu o tome sudili, nakon što su se stvari odvijale onako kako su se odvijale, imaju u vidu i ona zbivanja koja su bila dio cijele te historije, mada nisu gradili njene rezultate i to iz izvora prvog reda, tj. od jednog od inicijatora i direktnih učesnika i aktera zbivanja koja su se odigrala u okviru ova dva pokušaja.
Bio sam, dakle, učesnik i akter, a u prvom slučaju i inicijator, dva pokušaja da se odnosi između Srba i Bošnjaka, tadašnjih Muslimana, u BiH urede miroljubivo i racionalnim putem, kako bi se izbjegao međusobni rat. Upravo to je bio cilj i program postizanja "historijskog sporazuma" između Srba i Muslimana iz 1991. godine, dok je drugi pokušaj uslijedio u rano proljeće 1995. godine, kada sam putovao u Beograd na razgovore s tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem, u pokušaju da sporazumom o međusobnom priznanju obustavimo rat i ujedno i sankcije i izolaciju Srbije i da, potom, pregovorima među nama uredimo stvari između nas bez posredovanja inozemnih faktora. Ovdje ću u tri nastavaka, nastojeći ipak da budem što sažetiji, izložiti sadržinu ovih pregovora, ne samo zbog historijske istine o tome kako su se stvari odvijale, nego i zbog pokušaja mnogih da falsificiraju stvari koje se tiču uzroka proteklog rata i djelovanja svih faktora koji su ga proizveli i koji žele da ga interpretiraju isključivo u okviru već zadatih ideoloških tumačenja i postavki o uzrocima rata i svog djelovanja u odnosu na rat, te da ga tumače isključivo u svjetlu konačnih rezultata tog rata, ma kakvi oni bili, a oni nisu zadovoljili nijednu stranu, a ne na temelju istraživanja različitih mogućnosti koje su se tokom tragičnih zbivanja između 1991. i 1996. godine otvarale i raznih solucija koje su se nudile za rješavanje nastalih problema u životu Bosne i Hercegovine i Jugoslavije čiji je tada Bosna i Hercegovina bila dio. Postojale su solucije koje su mogle donijeti rješenje osnovnih problema i bez ratra, da je bilo pameti i strpljenja kod onih koji su vodili politiku i zastupali javne interese. Mnoge od tih solucija bivale su odbijane iz raznih razloga, a najmanje iz razloga interesa mira i budućnosti naše države i naših naroda.
U ovom uvodnom dijelu moram reći još neke stvari.
Prva je zbog čega je sporazum do kojeg smo namjeravali doći 1991. godine nazvan sporazumom između Srba i Muslimana. Ko nije politički spekulant i ko zna opće, etničko i političko stanje, morao je uzimati u obzir činujenicu da je rat između Srba i Hrvata već bio u toku i da su bosanski Hrvati bili na strani Hrvatske, odnosno Tuđmanove politike i to ne samo one prema Srbima u Hrvatskoj, nego i one prema Bosni i Hercegovini. Zbog toga su oni bili zainteresirani da se prilike u Bosni i Hercegovini kreću ka njenom ulasku u ratni sukob na strani Hrvatske, jer bi to rasteretilo Hrvatsku, a Bosna bi na sebe preuzela najveći udarac. Oni nisu uopće bili zainteresirani za sporazum o miru, a ni za obranu svoje zemlje. Unatoč tome, političko vođstvo Hrvata u BiH bilo je obavještavano o toku sporazumijevanja.
Druga je stvar da, u mogućem ratu u Bosni i Hercegovini, glavne sukobljene snage su mogle biti samo Srbi i Muslimani. Srbi i Muslimani su bili daleko najbrojniji među stanovnicima BiH, dok je Hrvata bilo dvostruko manje od Srba i trostruko od Muslimana. Dakle, kad bi došlo do bilo kakvog rata, on bi se uglavnom vodio među njima, što se kasnije i pokazalo.
Treći razlog je bio da smo mi bili dužni, uza sve žaljenje zbog rata u Hrvatskoj, voditi računa prvenstveno o našoj zemlji, jer se kasnije pokazalo da Hrvatska politika nije vodila računa ni o integritetu, ni o očuvanju naše zemlje kao cjeline, ni o miru u njoj, nego je iskoristila priliku da i ona nešto dobije iz rata do kojeg je došlo.
Želim upozoriti da sam ja pregovore sa Srbima prikazao neposredno u širem izvještaju o svim stvarima koje su se ticale pregovora i njihove propasti. Izvještaj je štampan kao dodatak "Bosanskih pogleda" u broju iz septembra 1991. godine. Toliko o pitanju koje će postati jedan od navodnih razloga za odbijanje već postignutog sporazuma o miru u zemlji, da on nije obuhvatao Hrvate.
Druga stvar odnosi se na uvjete u kojima je došlo do pokušaja postizanja mira početkom 1995. godine, a zbog čega sam ja putovao u Beograd. Rat je trajao već tri godine bez rezultata za bilo koju stranu, ali na apsolutnu štetu stanovnika koji su nemilice ginuli. Budući da nije spriječila izbijanje rata i da je mirno gledala kako se mi među sobom ubijamo, međunarodna zajednica je na kraju odlučila da umjesto Europske unije sada pregovore vode Amerikanci, koji su u Hrvatskoj naoružali Tuđmanovu vojsku, obučavali je i dali joj pravo da oružanom akcijom likvidira Srbe i kao vojsku i kao stanovništvo. Amerikanci su za osnovu za postizanje sporazuma u Bosni uzeli podjelu zemlje i stvaranje takvog poslijeratnog stanja koje će dugo ostati uzrok nesporazuma u njoj. U toj situaciji i kod Srba (Miliošević) i kod Muslimana (Izetbegović) došlo je do pomisli da bi ipak i oni sami nešto mogli učiniti da postignu sporazum o prekidu rata i pregovorima dođu do solucija za odnose u Bosni i Hercegovini i uopće. Izetbegović me je tada pozvao i upitao da li bih ja smio otići u Beograd da tamo pregovaram s Miloševićem, jer ima znakova da se sa Srbima može pregovarati. Više informacija nije bilo, te sam ja trebao na licu mjesta, u Beogradu, doći do boljeg uvida u mogućnosti za postizanje mira i otvoriti seriju razgovora. Bez obzira na to što sam tada pomislio, pa čak i nakon što je Izetbegović onako grubo prekinuo razgovore 1991. godine, ipak sam mu rekao da ću otići bilo gdje ako postoji i najmanja nada da se ova tragedija završi i ljudima u našoj zemlji donese toliko željeni mir i sređenje prilika.
Dakle, u prvom slučaju je pokušaj bio iniciran od Adila Zulfikarpašića i mene i to kroz razgovor s Izetbegovićem u kojem smo mu izložili našu bojazan da stvari idu ka sukobu koji će biti katastrofalan i da bi svaka odgovorna politika učinila napor da se takav razvoj stvari spriječi. A kada je Izetbegović usvojio naše mišljenje i odobrio nam da pokušamo pregovarati, davši nam ne samo ovlasti nego i javnu podršku u više izjava za štampu, a i učešćem u razgovorima u momentu kada su pregovori već bili doveli do ozbiljnih rezultata, mi smo pregovarali. U drugom slučaju su inicijative išle obratnim putem, ne od mene ka Izetbegoviću, nego od njega ka meni i preko mene ka Miloševiću. Tako sam se u oba puta našao u ulozi pregovarača. Za žaliti je što su u oba slučaja, upravo kada je pregovaranje obećavalo rezultate, ti pregovori bili onemogućeni. Do čega je sve to dovelo znamo, ali ne znamo još razloge niti ljude koji su osujetili mogućnost postizanja sporazuma.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.