Film i serije

Film sedmice: Klimks

Film sedmice: Klimks
Foto: N.N. | Film sedmice: Klimks
Monika Ponjavić

"Roma" Alfonsa Kuarona (Alfonso Cuaron) i "Klimaks" (Climax) Gaspara Noea (Gaspar Noe), su, po mom mišljenju, dva najbolja filma koja su izašla 2018. Iako izrazito drugačija, ali negdje suštinski i jako slična, "Klimaks" bih ipak stavila na drugo mjesto, iz prostog razloga što je, za razliku od "Rome", zahtijevao nešto manje u domenu scenografije, lokacije i jer ima samo dvije scene u eksterijeru. Međutim, i pored te minorne "zamjerke", riječ je o najboljem filmu Gaspara Noea, njegovom remek-djelu i najboljem filmu o drogama ikada snimljenom.

Snimljen u žanru horor mjuzikla, "Klimaks" na vješt način progovara o otuđenosti i otuđenju kao takvom, koristeći se pri tom savremenim plesom kao svojim osnovnim sredstvom izraza, koji na najtačniji način ilustruje tjelesno, ono životinjsko u nama kada se sve, često nasilno, usađene kontrole ponište.

Zato ni ne čudi da je kao primarno mjesto radnje ovog filma, kao njegova lokacija, izabrana škola usred ničega, evocirajući jako slike Kjubrikovog (Stanley Kubrick) filma "Isijavanje" (The Shinning), gdje je upravo to mjesto i taj prostor, upotpunjen zvukom i slikom, osnovni izvor horora koji pratimo na ekranu. Kao i kod filma "Isijavanje", gdje je primarni cilj bio stvoriti šizofrenu percepciju prostora koji u procesu izvođenja poprima karakteristike glavnog lika, tako i ovdje, pod uticajem jakog halucinogena prostor, posmatran iz percepcije likova koji ga nastanjuju, dolazi u sukob sa svim arhitektonskim načelima, oduzimajući tako publici mogućnost da stvori vizuelno tačnu i preciznu cjelinu.

Beskrajni, klaustrofobični hodnici koji vode u svim pravcima, nikuda i svuda, nelogična stepeništa, lokacija različitih prostora koja se ne može utvrditi sa sigurnošću i tako dalje, upotpunjeni kamerom koja kulminira negdje pred sam kraj filma, stvaraju beskonačni lavirint, koji generiše osjećaj vrtoglavice i dezorijentacije, koja je još više naglašena potpunim odsustvom pogleda kroz prozor. Nepostojanje ovakvih kadrova u filmu koji, kao i svi filmovi Gaspara Noea, hoda po opasnoj granici, zbog čega ih publika s nelagodom gleda, za cilj ima eliminisanje osjećaja za prostor, odnosno pojačavanje osjećaja potpune izolacije jedne porodice, odnosno plesne trupe, koja će u ovoj školi, kako stvari stoje, ostati zauvijek.

Ocjena: 5/5

( Autor je teoretičar i filmski kritičar)

 

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije