Jednom davno, u dalekom kraljevstvu iza sedam gora i sedam mora…
...dovoljno je ovih nekoliko riječi da napustimo vrijeme i prostor realnog svijeta i uđemo u čudesni svijet bajki. Svijet je to u kojem je sve moguće, u kojem zajedno žive ljudi, vile, vještice i patuljci, gdje životinje govore ljudskim glasom, a zmajevi otimaju princeze. I koliko god se događanja u bajkama protive našem racionalnom umu, u svakoj je bajci nesumnjivo jasno ko je dobar, a ko zao i ko treba pobijediti. I u svakoj bajci na kraju uvijek pobjeđuje dobro.
Ipak, bajke više nisu moderne. Iako im se ne osporava pedagoška i psihološka vrijednost, zamjera im se nasilje, okrutnost i surovost pa čak i polna diskriminacija i one su sve manje prisutne u dječjim životima.
No, protekle sedmice, tačnije 26. februara je dan kada svijet treba da obilježi Svjetski dan čitanja ili pričanja bajki.
Iako originalne bajke u današnje vrijeme pojavom televizije i online platformi za gledanje crtanih filmova sve više gube svoju vrijednost, nerijetko i kad se pričaju mijenja im se sadržaj i ublažavaju ili izostavljaju strašni elementi za koje odrasli procjenjuju da su nepotrebno okrutni.
Svi se slažu da bajke imaju nemjerljivu vrijednost u psihičkom sazrijevanju djeteta.
Jedan od citata koji se prepisuje Albertu Ajnštajnu, a i ide savšeno uz značaj čitanja, pričanja bajki i priča je:
"Ukoliko želite da vaša djeca budu inteligentna, čitajte im bajke.
Ukoliko želite da budu još inteligentnija, čitajte im još više bajki."
One mu pomažu u izgrađivanju moralnih vrijednosti, suočavanju sa strahovima, socijalizaciji, identifikaciji s pozitivnim junacima i izgrađivanju vjere u pobjedu dobra i pravde.
No, bajke su puno više od toga. Već sama činjenica da su hiljadama godina prisutne u svim krajevima svijeta govori da sadrže vrijednost koju savremeni čovjek, čini se, više ne prepoznaje. Jer, bajke su simbolične priče koje se ne obraćaju racionalnom umu, nego intuitivnom, nesvjesnom dijelu psihe koji može primiti i prepoznati skriveno značenje simbola.
Kako su nastale bajke?
BAJKA - riječ nastala od staroslovenskog glagola bajati, što znači čarati, vračati.
U vremenima kad nije bilo televizije i računara ljudi su se zabavljali pripovijedanjem i slušanjem priča te su tako nastajale bajke koje nisu bile namijenjene samo djeci, nego svima koji su htjeli slušati priče.
Nadareni pojedinac iz naroda smislio bi priču koja se potom prepričavala, proširivala i izmjenjivala. Priča nije bila vlasništvo pojedinca, već je pripadala svima, te se usmeno prenosila s jedne generacije na drugu.
Priča je postala bajka kad se u pričama stvarno stapalo s nestvarnim, a prirodno s natprirodnim, te povezivala svojstva čudesnog kroz likove divova, čudovišta, vještica, vila, patuljaka, vilenjaka. Bajka nikad nije ograničena i određena mjestom i vremenom jer su mogli biti bilo gdje i bilo kad. Glavni likovi bajke obično su dobri i jasno podijeljeni od loših, a na kraju bajke su nagrađeni za svoju dobrotu jer glavna tema bajke je borba između dobra i zla, a dobro uvijek pobjeđuje zlo.
Neki smatraju da je najstarija sačuvana bajka "Bajka o brodolomniku" iz Egipta nastala prije četiri hiljade godina.
Najstarije za koje se zna potiču još iz Egipta, pričale su se u staroj Grčkoj, nalazimo ih kod drevnih naroda Afrike, Južne i Sjeverne Amerike, Evrope, Australije i Azije. Poznata zbirka bajki braće Grim pod nazivom "Dječje i porodične bajke" izlazi tek u 18. vijeku i postaje temelj za sve kasnije zbirke.
U njoj su prvi put objavljene "Snježana", "Ivica i Marica", "Palčić" i ostale danas svjetski poznate priče. No, sakupljače i istraživače bajki iznenadila je činjenica da bajke različitih i međusobno udaljenih naroda u različitim varijantama sadrže iste teme.
SELO BAJKI
Nekada su u selima putujući pripovjedači okupljali djecu i odrasle i pričali im bajke. One su se vremenom izgubile, ali i danas ih čuvaju u "Selu bajki" i to ne samo za 26. februar, Svjetski dan bajki.
Na periferiji grada Abomej-Kalavi na jugu Benina u "Selu bajki" često se održavaju predstave na maloj pozorišnoj sceni gdje mali glumci iz tog sela ostalim posjetiocima svakodnevno predstavljaju po jednu od brojnih beninskih narodnih priča.
Umjetnik i pripovjedač bajki Fidel Anato želi da na taj način očuva staru tradiciju i za to nije neophodan nekakav poseban dan, kao što je dan "Ispričaj jednu priču", koji se svake godine održava 26. februara.
Taj 39-godišnjak svake srijede poziva svu djecu iz sela da gledaju i slučaju bajke, a preko vikenda organizuje radionice, čitaonice i nastupe mladih glumaca iz čitavog regiona.
Sve to trebalo bi da nadoknadi ono što je nekada na jugu Benina bilo svakodnevica. Ranije su, naime, od sela do sela putovali pripovjedači. Kada bi pao mrak, oko njih bi se okupljali djeca i odrasli i slušali njihove priče. Stariji su te priče kod kuće prenosili na svoje potomke. Fidel Anato danas ne želi samo da oduševi nove generacije i navede ih da zavole bajke, već i da ojača suživot.
"Ta tradicija nam omogućava život u zajednici. Zajedno se jede i pije, zajedno se slušaju priče. To je bolje nego u današnje doba kad svako ima mobilni telefon i sam je sa sobom", kaže Anato za "Dojče vele".
Telefone i društvene mreže na internetu Fidel Anato uglavnom doživljava kao vještačke i beživotne i uvjeren je da to nikada neće moći da zamijeni bajke.
"Bajke motivišu i obrazuju. Naravno, može jednostavno da se kaže: nemoj da radiš ovo ili radi ono. Ali kada se odglumi mali skeč, onda to svako razumije", kaže on.
Mnoge bajke nisu samo zabavne, one imaju i poruku i podstiču na određeno ponašanje, recimo poštovanje, iskrenost i spremnost da se pomogne.
"Bajke su izgubile na važnosti koju su nekada u Beninu imale. Mladima one više nisu tako zanimljive", kaže germanista Mensah Vekenon Tokponto. On je 2002. na Univerzitetu Bilefeld u Njemačkoj odbranio svoj doktorski rad na temu: "Beninske i njemačke bajke". Kako bi stare priče sačuvao od zaborava, profesor šalje svoje studente s opremom za snimanje u njihova rodna sela. Oni snimaju priče iz djetinjstva starih ljudi kako one ne bi bile zaboravljene u ovo digitalno doba.
"Ako se bajke zadrže u sjećanju ljudi, to može da pomogne i u očuvanju lokalnih jezika", kaže profesor Tokponto. Beninske bajke izvorno su nastale na jezicima poput fona i tek kasnije su prevedene na francuski.
BAJKA O KOJOJ SE PRIČA DECENIJAMA
"Mali princ" je bajka napisana za djecu, ali za svu djecu, i onu skrivenu u odraslim ljudima. Ovo je treća najprevođenija knjiga u istoriji, prevedena je na više od 250 jezika i dijalekata, a godišnje se proda oko dva miliona primjeraka.
To je najpoznatije djelo francuskog pilota Antoana de Sent Egziperija. Knjiga je napisana davne 1943. godine, a prodata u više od 80 miliona primjeraka. Status najprodavanije knjige stekla je upravo zbog činjenice da u sebi krije priču koja nezavisno od godina u kojima je čitate nosi novu poruku. Svako novo čitanje otkriva vam novu istinu o životu. Knjiga je ilustrovana i piščevim crtežima, koje je koristio kako bi opisao lik Malog princa.
Čitajući "Malog princa" saznajete dosta o životu, ljepoti ljubavi i prijateljstva, shvata se da se ne treba prepustiti svakodnevnoj rutini, već uživati u životu i njegovim svakodnevnim radostima.
Poruka "Malog princa" je jasna: ljubav i prijateljstvo nemaju cijenu i daju ljepotu našem životu...
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.