Umjesto o promjeni Ustava i zagovaranju nekog željenog modela ustroja zemlje, ovaj tekst će govoriti o pretpostavkama za jedan takav posao.
Mišljenja sam da do zbiljskih pretpostavki govora o promjeni ili nadogradnji Ustava još nismo došli, te da je uspostava povoljnije političke klime i većeg međuetničkog povjerenja preduvjet svakog ozbiljnog zajedničkog političkog projekta u ovoj zemlji.
Ustavni identitet Bosne i Hercegovine obilježen je dubokom protivrječnošću građanskog i etničkog principa. Naša poslovična sklonost ljenosti uma izražavana i u manihejskoj slici svijeta te neosjetljivosti na nijanse i razlike konstitutivne snage Ustava zemlje čvrsto je zakovala za njene konstitutivne narode - Bošnjake, Srbe i Hrvate - dok je građanska dimenzija Ustava u političko-stranačkoj praksi demonizirana i proglašena najvećim neprijateljem etnonacionalnih identiteta. Nikakva teorijska razuvjeravanja naših političkih javnosti, a posebno površnih interpretatora političke stvarnosti, tu demonizaciju građanskog kao liberalnog principa uspostave političke zajednice nisu uspjela demantirati. Sažetije iskazano, to da građansko/individualno i etničko/kolektivno nisu, niti moraju biti isključivi, kod nas još ništa ne znači. Istina, u takvoj praksi nismo usamljeni. Pretpostavka govora o bilo kakvoj ustavnoj reformi u našim prilikama pretpostavlja jasno definiranje pojmova te otklanjanje svake mogućnosti manipuliranja njima. Mi jednostavno ne možemo živjeti po principima liberalne demokracije, imati pluralno društvo, vladati se po kapitalističkim principima poslovanja, biti dio savremenog euroatlantskog svijeta, a princip građanstva, građanskih vrijednosti i vrlina na kojima počiva razvijeni svijet zadnjih stoljeća smatrati najvećom opasnošću za vlastitu egzistenciju. Ne možemo se selektivno odnositi prema duhu vremena, njegovim civilizacijskim dometima i standardima. Još jednostavnije rečeno, treba ljude da prestanemo plašiti individualnim građanskim vrijednostima i vrlinama. Sve zemlje sljednice bivše Jugoslavije boluju od ovakve pervertirane prakse. U ustavima svih tih zemalja suverenitet teorijski pripada zajednici građana koja nigdje faktički ne postoji, dok se Ustavom sve te zemlje definiraju kao državne zajednice većinske nacije i manjinskih nacija.
Ustav jedne zemlje prije svega je politički, a tek potom pravni tekst. U ustavnoj je tradiciji dijela svijeta kome pripadamo i činjenica da se Ustavom kao temeljnim političkim aktom jedne političke zajednice definira i željeni model te zajednice, prospektivno se određuju vrijednosti na kojima ona počiva, koje Ustav garantira i brani te određuje željeni cilj povijesnog razvoja. Ustav je i svojevrsna vizija budućnosti, a ne samo pravno reguliranje postojećih društvenih odnosa. U tom smislu smatram da svaki govor o reformi Ustava Bosne i Hercegovine pretpostavlja čitav niz pretpostavki koje moraju biti ispunjene da bi do te reforme, djelimične ili cjelovite, i došlo. U ovom trenutku, baš kao i prethodne dvije decenije, ne postoji politička klima za uspješnu, svima potrebnu, funkcionalnu i na principima konsenzusa utemeljenu ustavnu reformu. Politička klima je jedan meteorološki izraz kojim se u političkoj znanosti označava čitav kompleks činilaca koji suodređuju socijalni ambijent u kome se određene političke aktivnosti izvode, pa ta klima može biti povoljna ili nepovoljna. Kod nas je konstantno nebo puno crnih oblaka te ni za kakve ad hoc promjene Ustava koje bi izvodile postojeće stranačke elite ne postoje povoljni uvjeti. Dosadašnja praksa neuspjeha takvih radnji to i potvrđuje. Naravno, politička klima je nešto što samo po sebi neće doći, vjetar te crne oblake iznad Bosne neće sam rastjerati. To je posao domaćih, i prije svega domaćih aktera, odnosno jednog proaktivnog odnosa sviju nas prema nedostacima postojećeg stanja.
Prva i osnovna pretpostavka svake buduće ustavne reforme jeste uspostava višeg nivoa povjerenja između naroda i građana Bosne. Namjerno koristim izraz "višeg nivoa" jer je o apsolutnom povjerenju nemoguće, a i iluzorno govoriti u društvu ovako bremenitom sukobima i protivrječnostima. Sadašnja situacija o ovom pitanju je takva da se ključni institucionalni politički akteri ne mogu, ili ispravnije rečeno ne žele dogovoriti ni oko toga da li je krava ispred njih crna ili bijela. Započinjati i priču o Ustavu u ovakvim okolnostima je kontraproduktivno. Projekt međusobnog pomirenja bosanskohercegovačkih naroda do sada je napadno izostajao, vrlo je znakovito da ga akteri međunarodne zajednice nisu promovirali niti finansirali, a vladajuće etničke elite na njegovu izostanku gradile su, i dalje grade, vlastite pozicije. Takav jedan projekt morao bi biti rezultanta voljnog sudjelovanja svih aktera društva u njemu, od političkih stranaka, preko medija, nevladina sektora, obrazovnog sistema, akademske zajednice, vjerskih zajednica, poslovne zajednice do same lokalne zajednice. Upravo bi reuspostava povjerenja mogla i početi sa nivoa lokalne zajednice. Vrijednosti na kojima bi dijalog počivao, a to su one temeljne vrijednosti koje dijele svi pripadnici jednog društva bez obzira na njihove mnogostruke diversifikacije, izražavale bi onaj minimalni a priori koji je zajednički svima. To su prije svega individualne vrijednosti koje odražavaju poštivanje ljudskog života kao takvoga, poboljšanje životnog standarda, poboljšanje socijalne i opće sigurnosti sviju ljudi, poštivanje svjetonazorskih i svih inih razlika. Nikakvo ideologijsko ili "mitsko" zajedništvo u ovoj zemlji ne postoji, nije ga moguće niti je potrebno forsirati i nametati. Na setu socijalno-ekonomskih i općih humanističkih vrijednosti moguće je početi razgovor o boljoj budućnosti sviju. Bolja i izvjesnija budućnost bio bi mogući cilj takvih razgovora.
Ovakvo jedno promišljanje, ad hoc ovdje iznijeto, u dijamentralnoj je suprotnosti sa postojećim stanjem duha. A njega karakterizira uvjerenje ključnih političkih aktera da je njihovo partikularno dobro, srpsko, hrvatsko ili bošnjačko, upravo u neprestanom činjenju postojećeg stanja lošijim, bezizglednijim, besmislenim. Kao da se mnogi nadaju da će iz nefunkcioniranja postojećeg na kraju izvući maksimalnu korist te svi na svoj način doprinose tome da i ovako loše stanje svakim danom postaje sve lošije. Još su na sceni moćne političke snage koje se nadaju da će ovakvom negativnom politikom obesmisliti i na kraju dokinuti Bosnu i Hercegovinu. Postoje svi ljudski, politički i civilizacijski razlozi da se umjesto ovakve antipolitike započne sa procesom redefiniranja bosanskohercegovačke političke zajednice na način da se otvore sva sporna pitanja i pristupi preslagivanju ustavnog i političkog sistema zemlje.
Autor je dekan Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu
Dvadeset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma
Povodom 20 godina od potpisivanja Parisko-dejtonskog mirovnog sporazuma, "Nezavisne novine" će u naredna tri mjeseca dva puta sedmično objavljivati prigodne kolumne i feljtone.
Namjeravamo da otvorimo prostor različitim ljudima koji su u to vrijeme imali ili danas imaju važnu ulogu u razvoju BiH. Od priloga koji budu objavljivani napravićemo prigodnu knjigu, koja će biti objavljena uoči velike konferencije posvećene Dejtonu, koju ćemo organizovati 19. septembra 2015. godine u Banjaluci, a na koju su pozvani ključni akteri Dejtonskog sporazuma i poslijeratnog razvoja BiH.
Podršku održavanju ove konferencije dali su svi značajniji međunarodni i domaći faktori.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.