Nezavisne novine, povodom Konferencije o Dejtonskom sporazumu koju organizujemo 19. septembra, objavljuju skraćeni reprint našeg teksta iz juna prošle godine prilikom posjete gradu Dejtonu i vazduhoplovnoj bazi Rajt Paterson u kojoj je potpisan mir.
"Hotel 'Hope', koji se nalazi u sklopu vazduhoplovne baze Rajt Paterson istorijsko je mjesto iz kojeg potiču one već čuvene fotografije Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića na završnoj konferenciji na kojoj je saopšteno da je postignut mir.
Iako ima simbolično ime, naziv hotela ne znači 'nada', već je hotel dobio ime po Bobu Hopu, američkom glumcu i komičaru kojem je američki kongres dodijelio titulu 'počasni veteran Američke vojske'. Uprkos tome, brojnim novinarima koji su tada pratili Dejtonsku konferenciju, nije promakla simbolika u nazivu.
U hotelu 'Hope' danas malo toga podsjeća da je to mjesto na kojem su održani pregovori. Tek nekoliko fotografija s motivima tokom pregovora u holu hotela govori nešto o tome šta se na ovom mjestu dešavalo u novembru 1995. godine. Naziv konferencijskog centra 'Ričard Holbruk', prozvanom u čast 'oca Dejtona', takođe podsjeća na pregovore.
Ni radnici u hotelu ne znaju gotovo ništa o samom događaju. Jedan od njih nas je uputio u veliku svečanu salu desno od recepcije, rekavši da je to mjesto na kojem su vođeni pregovori. Imali smo sreće da smo tu zatekli Šona Rendiša, jednog od nekoliko radnika koji su svjedoci pregovora.
Šon je i tada, kao i danas, radio na namještanju sala za različite konferencije koje se održavaju u hotelu. U oktobru 1995, u hotel su došli ljudi iz Pentagona i rekli upravi da hitno mora pripremiti konferencijsku salu za mirovne pregovore.
'Čim smo to saznali, izbacili smo sve goste iz hotela, i pripremili sve što je od nas bilo traženo', prisjeća se on.
Kaže da je tokom cijele konferencije bilo puno tajanstvenosti, napetosti i nervoze.
'Bilo je dosta mapa. Različitih mapa. Nikad nisam vidio toliko mapa. Nema šanse da se sjetim koliko. Stalno su ih unosili i iznosili. Bilo je i galame i ljutnje. Bilo je i psovki, svega, pogotovo što su se više približavali krajnjem roku do kad je moralo biti postignuto rješenje. Nekoliko puta su htjeli da idu kući. Holbruk i ostali organizatori bukvalno su ih molili i sve s koferima vraćali u hotel da ostanu još malo', priča on.
Rekao je da su delegacije spavale i živjele odvojeno, u drugom dijelu baze. U određeno vrijeme dovodili bi ih u hotel da bi nastavili razgovore. Nekad bi, kaže, dolazili u šest ujutro, a nekad ne bi odlazili na spavanje do tri ili četiri ujutro. Šon i njegove kolege su bukvalno morali dežurati 24 sata, a nekad bi tek deset minuta pred početak razgovora saznali kakvu konfiguraciju stolova moraju pripremiti.
'Bilo je teško, ali nismo se žalili. Osjećali smo da smo dio istorije, nečeg važnog i da doprinosimo da u BiH prestane rat. Nismo puno pričali sa vašim političarima. Sve je otprilike bilo 'dobar dan, kako ste', poneki osmjeh i slično. Bili su ljubazni prema nama, toga se dobro sjećam. Imenom, sjećam se Miloševića. Ostale bih prepoznao da ih vidim na slici, ali zaboravio sam njihova imena', ističe on.
U sklopu hotela nalazi se još jedno legendarno mjesto – bar 'Packy's', koji se nalazi preko puta konferencijske sale. Tu su delegacije jele, a znalo se, kako se prisjeća Šon, nekada i popiti koju previše.
'Neki kažu da je ovdje uz čašicu ispregovarano barem pola sporazuma. Ja ne znam, ali sjećam se da je bilo prilično veselih trenutaka', kaže on uz osmjeh.
I Šona smo pitali za mišljenje zašto toliko malo toga u Dejtonu, pa čak i u samom hotelu, podsjeća na ovaj sporazum.
'Znam da su razgovarali da će od ovoga napravitu muzej, ali ne znam dokle se stiglo s tim. Trebalo bi sve možda malo bolje označiti. Možda bi trebalo unijeti i u edukaciju djece u školama umjesto nekih drugih stvari. Šteta je što se tako malo zna. Jer do trenutka dok su to potpisali na ovom mjestu, ljudi su umirali. Nakon potpisa, umiranje je prestalo. To je velika stvar', kaže on.
Jedan od Dejtonaca kojima Dejtonski sporazum mnogo znači je Džeri Daglas Leget, izvršni direktor Dejtonskog muzeja mira. On s ponosom ističe da je ovaj muzej tek jedan od nekoliko u cijelim Sjedinjenim Državama koji je posvećen miru. Još je više ponosan na činjenicu da je muzej direktno inspirisan Dejtonskim mirovnim procesom u bazi Rajt Paterson.
Čim smo mu rekli da smo iz BiH, odmah se sjetio:
'Vi ste iz BiH? Vaša zemlja ima značajno mjesto u istoriji našeg grada', rekao nam je on uz osmjeh.
Jedno od prvih pitanja koje smo željeli da mu postavimo je o činjenici da malo ljudi u Dejtonu zna za sporazum koji je BiH donio mir.
'Svjesni smo da mnogo ljudi ovdje malo zna o ovom istorijskom događaju. Jedan od ciljeva našeg muzeja je da sačuvamo sjećanje i da ljudima u našem gradu ukažemo na činjenicu da je rat u BiH završen pregovorima koji su vođeni ovdje', rekao nam je Leget.
S ponosom nam pokazuje sekciju muzeja posvećenu Dejtonskom mirovnom sporazumu. O samim činjenicama vezanim za pregovore zna iznenađujuće mnogo. Na zidu nam ponosno pokazuje fotografije i imenuje učesnike konferencije, ističući čak i neke nama nepoznate detalje.
Karl Dauning, bivši američki marinac i rođeni Dejtonac, još je jedan Amerikanac koji ima posebnu vezu sa Dejtonskim sporazumom, ali i sa bivšom Jugoslavijom.
On je član Južnoslovenskog kluba Dejton, koji okuplja narode bivše Jugoslavije, i kao svoju misiju ima predstavljanje bogate kulturno umjetničke tradicije južnoslovenskih naroda. Klub je postojao mnogo prije rata.
'Kada se Jugoslavija raspala, mi smo odlučili da nastavimo. Mislim da smo jedini klub u SAD-u koji idalje okuplja sve ljude iz bivše Jugoslavije na jednom mjestu', rekao je on.
Razlog za činjenicu da se rođeni Amerikanac našao u jugoslovenskom klubu vrlo je jednostavan, i romantičan: Ljubav. Karlova priča i istorija kluba su toliko zanimljivi da bi zaslužili i posebnu reportažu, ali ovdje imamo mjesta da ovu nevjerovatnu priču ispričamo samo u kratkim crtama: Kada se Karl krajem osamdesetih vratio iz vojne službe, prijatelj mu je ponudio da postane član tadašnjeg Jugoslovenskog kluba i tu je naučio plesove iz bivše Jugoslavije. U klubu je sreo Ljubicu, koja je uskoro postala njegova supruga. Karl je danas postao veliki ljubitelj i poznavalac srpske, hrvatske i bh. tradicije. Osim plesova, Karl je 'ekspert' i u pripremanju ćevapa, srpske šljivovice, teletine ispod sača i brojnih drugih 'specijaliteta' sa našeg podneblja, a o tome ima i poseban kanal na Youtubeu. U šali nam kaže da je najveća posjećenost upravo iz Srbije.
'Srbijance najviše zanima moj video o pripremi teletine ispod sača. Nekako mi je zanimljivo da o tome uče od jednog Amerikanca', priča nam on uz osmjeh.
Kada su početkom novembra 1995. godine u Dejtonu počeli mirovni pregovori, neko se sjetio Južnoslovenskog kluba.
'Nekoliko puta su nas zamolili da nastupamo za delegacije jer smo u klubu imali članove iz svih naroda zastupljenih u konfliktu. Međutim, svaki put je naš nastup bio otkazan bukvalno u zadnjoj minuti', priča Karl.
Klub je ipak mnogo puta bio angažovan u vezi sa održavanjem godišnjica potpisivanja Dejtonskog sporazuma kasnijih godina. Povodom 20-godišnjice Dejtona, oni su aktivni organizatori, a očekuje se da će, pored visokih zvanica iz bivše Jugoslavije, događaju prisustvovati i najviši američki zvaničnici, uključujući i Bila Klintona.
'Iako mi kao klub nismo direktno učestvovali u pregovorima, pratili smo sve šta se dešava. Mislim da je naš najveći doprinos činjenica da smo bili i ostali jugoslovenski klub i da nismo dozvolili da nas ratovi podijele. Ta činjenica je bila zanimljiva mnogim medijima koji su dolazili da razgovaraju s nama', priča Karl..."
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
