Crnjuša (lat. erica carnea) pripada porodici vrijesova. Botanički je srodna ruzmarinu i borovnici, pojavljuje se kao grm i tada naraste do visine od 30 cm ili kao malo drvce visine oko 60 cm, a u širinu naraste i do 50 cm. Zbog toga je važno da između biljaka ostavite dodatni prostor, jer se brzo širi.
Listovi su jasno zeleni, igličasti, veoma dekorativni u masi. Zvonasti cvjetovi su u cvastima, ružičasto crveni, rjeđe bijeli. Cvjetaju rano u proljeće, često i pod snijegom, a kada je zima blaga već u decembru.
Geografski gledano, crnjuša nastanjuje relativno uzak prostor, od Alpa do Karpata, sa Apeninskim i Balkanskim poluostrvom. Puni procvat i vizuelnu dominaciju na terenu gdje raste doživljava u martu. Tada se široke površine na planinskim strminama i u šumama bijelog i crnog bora i na vlažnim, slabo osvijetljenim stranama, prekriju živopisnim i razigranim bojama ovog cvijeta. Raste najčešće na serpentinama, ali uspijeva i na dolomitskoj podlozi. U visinu se penje do preko 2.000 metara.
Crni med: Crnjuša je veoma medonosna biljka. U predjelima gdje se podudara vrijeme njenog cvjetanja s vremenom izlijetanja pčela na ispašu, daje veoma kvalitetan, sasvim taman, skoro crn med, koji je po sadržini minerala bogatiji od svih vrsta meda, i koji se u narodu zove borov med, iako sam bor nije medonosna biljka. Boja meda koji pčele prave od njenog nektara, možda može da se dovede u vezu i sa imenom same biljke.
Teško je odrediti zbog čega je ova biljka tako veselih i živahnih boja dobila tako sumorno ime "crnjuša" ili, jednako često upotrebljavano "crnjuš". Neki smatraju da je ovo ime biljka dobila zato što uglavnom raste u blizini crnog bora. Drugi, a među njima pretežno pčelari, tvrde da je ime dobila po medu koji daje.
U našoj narodnoj medicini crnjuša se veoma rijetko i sa nepotvrđenim uspjehom koristi kod problema s krvnim sudovima. Nijedna ozbiljna farmakopeja ne pominje crnjušu kao ljekovitu biljku.
Žilavi borac: Iako mala i naizgled nejaka, crnjuša je žilav borac. Njen dobro razvijen korijenov sistem, s brojnim veoma čvrstim žilicama, odlično je vezuje i za sipljivo zemljište na liticama. Njena uloga u borbi protiv erozije je nemjerljiva. Ne samo što sprečava osipanje terena i oburvavanje kamenja, nego, zadržavajući koliko-toliko plodnu zemlju na strminama, omogućuje rast drugih biljaka koje, inače, ne rastu u bližoj okolini ako tamo nema crnjuše.
Upravo zbog ovakvih njenih svojstava, odgajeni su brojni vrtni varijeteti, namijenjeni, prije svega, ozelenjavanju kamenjara. Kisela podloga je ograničavajući faktor, pa je treba kombinovati s vrstama sličnih potreba. Nezamjenjiva je vrsta za postizanje zimskog kolorita. Veoma je privlačna u alpinetumima i na kamenim kosinama. Zbog niskog habitusa pogodna je i za žardinjere na terasi i balkonu. Razmnožiti ih možete reznicama u julu i avgustu ili dijeljenjem u avgustu i septembru.
Postoje dvije vrste crnjuše koje se uzgajaju kao sobne biljke. To su erica gracilis i erica hyemalis. Erica gracilis naraste do visine od 30 cm, ima igličaste listove i cvjetove spojene u klas. Najčešće cvjeta u ružičasto-bijeloj boji, dok e. hyemalis cvijeta ljubičastim i crvenim cvjetovima. Iako su sobne biljke, optimalna temperatura za cvjetanje im je 5-69°C, a što je temperatura niža, duže će cvjetati.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
