Mario Milošević, ambasador Moto-kluba "Stršljen", bajker je od daleke 1982. godine. Od tada nije silazio sa dvotočkaša i obišao je gotovo cijelu Evropu i dio Azije. Od večeras biće jedan od domaćina kolegama bajkerima i ostalim gostima na "Moto-festu" na tvrđavi Kastel u Banjaluci.
Pored uživanja u muzici Neleta Karajlića, "Van Gogha", "Galije", "Kerbera", "Bjesova", "Lov Hantersa", "Moreuza", Ðorđa Davida i Ivane Peters, posjetioci će imati priliku da uživaju i u ostalim sadržajima - moto-sajmu, moto-defileu, stunt vožnji, bajkerskim igrama i izložbi. O festivalu, ali prije svega o ljubavi prema motorima, bajkerskom životu i strasti ka vožnji, uoči "Moto-festa" Milošević je govorio za "Nezavisne".
NN: Od kada vozite motor i kako se kod Vas rodila ljubav prema motorima?
MILOŠEVIĆ: Traje oduvijek, ne računam one početke sa tomosima, ali pravi prvi motor koji sam vozio bila je Jawa 350 1982. godine.
NN: Koliko je motociklizam razvijeniji danas u odnosu na to vrijeme početka osamdesetih godina prošlog vijeka?
MILOŠEVIĆ: To se ne može porediti. Danas je to mnogo prijemčivije, lakše je doći do motora, onda to nije tako lako išlo, pogotovo ne u Jugoslaviji.
NN: Recite nam nešto više o Moto-klubu "Stršljen", kad je osnovan i koji su glavni postulati kluba?
MILOŠEVIĆ: Moto-klub "Stršljen" je osnovan 2014. godine. Osnovan je, kao što se svi klubovi osnivaju, zbog ljubavi prema motorima, zbog druženja i putovanja. Naravno, to je poslije preraslo u jednu veliku zabavu i odgovornost, tako da se Moto-klub "Stršljen" zaista posvetio promovisanju grada Banjaluka turistički, posvetio se obuci mladih za upravljanje motorom, posvetio se organizovanju raznih seminara sa raznim institucijama koje se bave saobraćajem i bezbjednošću u saobraćaju. Sve u svemu, "Stršljen" je dosad učinio mnogo napora u vezi s podizanjem svijesti o moto-kulturi.
NN: Koji je uslov za prijem novih članova u klub i u kojem trenutku pridošlice postaju punopravni članovi koji mogu da nose amblem kluba?
MILOŠEVIĆ: Princip prijema novih članova u klub bi trebalo da bude u svim klubovima podjednak. O čemu se radi? Taj ulazak u klub zove se stažiranje. Dakle, kada dođe novi član koji želi da bude dio ekipe, on provodi neko vrijeme sa klubom iz dva razloga. To vrijeme može da traje godinu dana, dvije godine, nebitno. Neko ko dođe prije svega upoznaje ljude u koje bi trebalo da vjeruje i sa kojim će putovati. Isto je i sa druge strane. Ljudi iz kluba bi trebalo da vide da li je ta osoba za klub. Taj period druženja i upoznavanja zove se stažiranje. Kada klub prepozna vrijednosti člana koji bi trebalo da bude dio kluba, onda se dodjeljuju boje i to je ceremonija.
NN: Stažisti se dakle voze bez amblema kluba?
MILOŠEVIĆ: Tako je, boje dobija tek kada postane punopravan član kluba.
NN: Što se tiče destinacija na koje ste putovali motorom, koja je Vaša omiljena, a koja naduža destinacija?
MILOŠEVIĆ: Znate kako, nama bajkerima su sve destinacije omiljene i ja bih na ovo pitanje odgovorio u ime cijelog kluba, a ne u svoje lično ime. Moto-klub "Stršljen" je obišao 95 odsto Evrope i dohvatio se jednog dijela Azije, do Krima, znači cijela Ukrajina, Moldavija, Bugarska, Rumunija, da ne nabrajam bliže zemlje. Sve smo mi to prošli motorom i upoznali ljude. Imaćete priliku na "Moto-festu" da vidite mnoge od tih ljudi koji će biti naši gosti. Iz svih zemalja nam dolaze, tako da to nije slučajno. To su većinom bajkeri koje smo mi upoznali na našim putovanjima. Mi smo bili kod njih, oni dolaze kod nas i nekako ti moto-susreti nama dođu kao slave. Idemo mi njima, dolaze oni nama i to je jedan ciklus koji se ne zaustavlja.
NN: I to je, na kraju krajeva, najbolji povod za putovanje?
MILOŠEVIĆ: Druženje je uvijek dobar povod za sve.
NN: A u slučaju loših vremenskih uslova, koliko dugo izdržite na točkovima?
MILOŠEVIĆ: Apsolutno nam ništa ne znače vremenski uslovi, da li pada kiša ili snijeg. Mi smo bili dva puta u Njemačkoj u januaru na "Elefantentrefenu". To je jedna planina u Bavarskoj. Vozi se u januaru, vozi se po snijegu i to su posebne muke, zna se desiti da se moraju lanci na točkove postavljati itd. Postoje, dakle, i ta ekstremnija putovanja, ali za ljubitelje druženja to ne predstavlja ništa teško. Naravno da je otežan put, naravno da nije ugodno kao kad je sunce, ali da vam kažem, nije ugodno ni kad je četrdeset plus. Međutim, uvijek idemo.
NN: Da, vjerovatno je nezgodno nositi kacigu na plus 40?
MILOŠEVIĆ: Kad spomenuste kacigu - svi članovi moto-kluba poštuju pravila. Svi voze u kompletnoj opremi. Nema vožnje bez kacige. Ukoliko bi se tako nešto desilo, odmah bi išao ukor od strane predsjednika kluba. Zaista se poštuje sve što se tiče zakona. Rekao sam to već na početku, promocija bezbjedne vožnje je sastavni dio priče moto-klubova.
NN: Da li su bajkeri na putevima RS i BiH dovoljno zaštićeni u saobraćaju?
MILOŠEVIĆ: To je jako teško generalizovati. Imamo mi dobrih, imamo i loših puteva, a to važi i za ostale zemlje. Zavisi od rute kuda se čovjek kreće. Međutim, dalo bi se pričati o tome kakvo je stanje u našem gradu. Nakon što je Dragoljub Davidović otišao sa funkcije gradonačelnika, grad nije opran nikada. Pijesak koji se baca zimi dočeka nas na proljeće na cesti i ljudi padaju s motora. Nema se tu više kome žaliti i mi smo to tako prihvatili. Uhvatimo svoju rutu u pola metra, tuda se krećemo i to je to.
NN: Pred nama je treće izdanje "Moto-festa", na kojem će nastupiti neka od najpoznatijih rok imena na prostoru bivše Jugoslavije. Koliko moto i rok svijet idu jedan uz drugi i da li je tačno da su svi bajkeri u neku ruku rokeri, a da svi rokeri nisu bajkeri?
MILOŠEVIĆ: Rok muzika je uvijek bila osnova čitave priče oko motora. Vremena se mijenjaju pa se mijenja i muzika. Ima tu ljudi koji vole rok, ima ljudi koji vole džez, a ima i onih koji vole narodnu muziku. Nema tu generalizovanja i nikakve, na kraju krajeva, potrebe da se tu neko odvaja što se tiče muzike. Mi radimo tako što pravimo rok festival, na kojem sviraju rok bendovi i gajimo tu rok kulturu. To bi trebalo da bude u osnovi tako, a dešava se i da nije. Svaki domaćin ima pravo da uradi onako kako smatra da je najbolje za njega. Mi smo stara škola i držimo se rokenrola.
NN: U posljednje vrijeme mnogo je moto-festivala u Banjaluci i okruženju. Da li je konkurencija poželjna ili ne?
MILOŠEVIĆ: To je loše formulisano pitanje. Tu nema konkurencije. To je, kažem, kao slava. Posjete su drugarskog tipa, mi putujemo i družimo se. Meni je samo žao kada za jedan vikend bude deset festivala, pa nismo u stanju da odemo na sve, ali sa prilivom motora i novih interesanata koji žele da voze motore, došli smo u situaciju da imamo jako mnogo motora, jako mnogo susreta i jako mnogo klubova, na kraju krajeva. Nekada to nije bilo tako. Mnogo su se stvari promijenile i mijenjaće se i u budućnosti.
NN: Imate li podatak koliko na "Moto-fest" stiže bajkera i gostiju uopšte?
MILOŠEVIĆ: Mi nikad to ne možemo znati, pogotovo ne u ovoj situaciji sa kovidom. Na posljednjem moto-festu koji smo održali prodefilovalo je kroz Kastel i kroz Banjaluku preko 50.000 ljudi. Šta će biti ovaj put, to niko ne zna, ne znamo kakve su zabrane, kakvi su uslovi ulaska u zemlju. Ja prvi ove godine nisam otišao na more zato što treba ovo, treba ono i nije mi bila volja ići, a tako je i sa dolaskom i na "Moto-fest". Ako neko treba da dođe iz Njemačke i pređe 3.000 kilometara i 200 testova da uradi, njemu se ne ide, a sad šta će biti i kako će biti, vidjećemo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.