Prijatelji i rivali sa staze italijanskog motocikliste Marka Simončelija, koji je poginuo u nedjelju na trci Moto GP šampionata u Maleziji, u šoku su i s nevjericom govore o smrti talentovanog sportiste.
Simončeli (24) je u drugom krugu izgubio kontrolu nad motociklom, a na njega su naletjeli Kolin Edvards i Valentino Rosi, kojem je teško pala smrt prijatelja i činjenica da je upravo on naletio na nesrećnog vozača.
"Simončeli mi je bio kao najmlađi brat. Bio je tako snažan na stazi i tako dobar van nje. Ne shvatam i još ne mogu da vjerujem šta se desilo. Mnogo će mi nedostajati", rekao je Rosi, sedmostruki šampion, kojeg je, prema mišljenju stručnjaka, upravo Simončeli trebalo da naslijedi.
Oni koji su bili s Rosijem u boksu kažu da je u nedjelju nakon nesreće samo plakao i da nije želio da govori, te da ni ocu nije odgovarao na telefonske pozive.
Ni ostali vozači nisu bili raspoloženi za priču i uglavnom su se od Simončelija, koji je nastradao na stazi na kojoj je 2008. godine osvojio titulu u kategoriji 250, opraštali preko Facebooka i Twittera.
Bio je tako snažan na stazi i tako dobar van nje
"Sretan put Marko. Riječima nikada neću moći opisati prazninu i bol koje u ovom trenutku osjećam", napisao je Marko Melandri.
Niki Hajden rekao je da su svi vozačai braća i istakao:
"Vidio sam kada je pao. Na izlazu iz zavoja izgubio je zadnji kraj motora. Pokušao je, ali nije mogao ostati uspravno. A kad su vozači tako blizu, bore se... Nesreća je bila neizbježna. Koliko je samo bio simpatičan, nedostajaće mi njegova vedrina."
Horhe Lorenco rekao je "Koje sr... U danima poput ovog nema šta da se kaže". Andrea Doviciozo je za BBC rekao da je Simončeli djelovao nepobjedivo i da je uvijek davao sve od sebe, dok je Dani Pedrosa izjavio:
"Bio sam s njegovim ocem i jedino što sam mogao da mu pružim je zagrljaj, ostalo nije bitno. Šta drugo možeš napraviti? Ovo je velika tragedija i svi smo u šoku. Stalno zaboravljamo koliko auto-moto sport može da bude opasan, ali kada na tom putu izgubite nekoga, sve gubi svoje značenje. Jasno je da radimo ono što volimo, ali u danima kakav je ovaj, ništa više nije važno. Ovo se ne bi smjelo događati."
Još je neko, osim Rosija, izgubio osobu koja mu je bila poput brata, a to je Matija Pazini, koji vozi Moto2. On je sa Simončelijem odrastao.
Razmišljam da li vrijedi žrtvovati se toliko, rizikovati život svaki vikend, posvetiti cijeli život samo kako bi jednog dana bio uspomena, rekao Pazini
"S njim je ostao dio mene, dio mog života, dio mog srca. Imali smo isti san od kada smo bili djeca. On je otišao radeći ono što voli i u čemu je najviše uživao, ali, iako to znam, ne pomaže mi u ovim trenucima", rekao je Pazini i dodao:
"Razmišljam da li uopšte vrijedi više, da li ima smisla žrtvovati se toliko, rizikovati život svaki vikend, posvetiti cijeli život samo kako bi jednog dana bio uspomena. Ako nastavim juriti onaj san, činiću to samo za tebe."
Kobne povrede
Pol Batler, direktor trke, u nedjelju naveče je obavio neke detalje tragedije u Maleziji.
"Simončeli pretrpio veoma teške povrede glave, vrata i torza. Kada je stigla medicinska ekipa, bio je u nesvijesti. U vozilu Hitne pomoći, zbog zastoja srca, započeto je oživljavanje srca i pluća. Odmah po dolasku u bolnicu intubiran je i izvađeno mu je nešto krvi iz grudnog koša. Oživaljavanje je trajalo 45 minuta, sve dok je postojala nada za srećan završetak. Nažalost, nije mu bilo pomoći i u 16.56 po lokalnom vremenu proglašen je mrtvim", rekao je Batler.
Rosi u sudaru nije povrijeđen, a Edvardsu je iščašeno rame.
Poginulo 25 vozača
Simončeli je 25. motociklista koji je stradao na stazi od osnivanja Moto GP, 1949. Britanac Ben Drinkvoter poginuo je u premijernoj sezoni, a dvije godine kasnije ista sudbina zadesila je trojicu Italijana Darija Ambrozinija, Santea Đeminianija i Đanija Leonija. Lesli Grejem, osvajač prvog trofeja, nije preživio trku 1953, a sljedeće godine je poginuo Austrijanac Ruper Hulaus. Trke su odnijele živote Roberta Kolomba (1957) i Boba Brauna (1960), Bila Ivija (1969), što je bio početak crne serije koja je trajala dvije decenije. Život su u tom periodu izgubili: Santjago Erera, Robert Fiton (1970), Anđelo Bergamonti, Ginter Baruč (1971), Renco Pazolini, Jarno Sarinen (1973, obojica u Monci), Bili Nelson (1974), Otelo Buskerini (1976), Ulrih Graf (1977), Patrik Pons (1980), Mišel Ružer (1981), Mišel Frući (1983) i Ivan Palaceze (1989). Trojica su poginula na Velikoj nagradi Jugoslavije, Nelson i Graf u Opatiji, a Ružer na Grobniku. Godine 2003. stradao je Dairio Kato, a Šoja Tomizava prošle godine.