Auto zanimljivosti

Kako funkcioniše teretni drumski saobraćaj na Kubi

Kako funkcioniše teretni drumski saobraćaj na Kubi
Foto: Unsplash/elCarito | Kako funkcioniše teretni drumski saobraćaj na Kubi
N.N.

Automobilska Kuba često od strane ljubitelja automobila naziva prirodnim rezervatom dragocjenosti. Drugim riječima se može reći da se na tom ostrvu i dalje mogu vidjeti automobili koji su bili dio svakodnevice. Šezdesetih godina prošlog vijeka. I ovo je tačno, ali ne baš u potpunosti.

Situacija s automobilima na Kubi je strateški različita od iranske priče. Činejnica je da u istorijskom smislu, ovo ostrvo nekada bilo rajsko mjesto za odmor Amerikanaca, i da se stoga industrija na Kubi nikada nije ni razvila. Da, na Kubi nema puno, ali ipak ima ponešto minerala, nafte, gvožđa i bakra. Stoga, nakon čuvene revolucije, Kubanci su ostali samo s onom tehnikom koja se u tom trenutku zadesila na njihovoj teritoriji, ali bez fabrika, pogona i još gore, bez kvalifikovanog osoblja.

Lokalcima je bilo teško da prevaziđu ove probleme, pa su sve te mašine korišćene, ne do krajnjih granica, već i značajno duže od toga. Tehnika koja je preživjela ovu dugometražnu torturu više ne vrijedi ničemu. Mašine su mnogo puta secirane, od raspalih prevoznih sredstava su skidani dijelovi i kalemljeni na druge, tako da je Kuba prepuna skaredno osposobljenih kamiona i autobusa na kojima je malo šta originalno ostalo.

U početku su, naravno, većinu flote kamiona Kube činili američki primjerci. Njih je i dalje lako prepoznati, uglavnom po korišćenom debelom limu za izradu kabina, okvirima i mostovima. Naravno, to je ostalo funkcionalno usljed tople klime.

Potom je glavni dobavljač opreme postao Sovjetski Savez. Brodovi koji su prevozili opremu iz SSSR, počev od bicikala pa do kranova i buldožera, regularno su pristizali na Kubu, kao dio paketa ispomoći među socijalističkom braćom. Sve nekadašnje marke sovjetskih teškaša su bile prisutne u toj državi - od GAZ-a do KrAZ-a. I dalje se mogu sresti na ostrvu, doduše u skromnijem broju.

Naravno, i ostale socijalističke države onog vremena su slale svoju robu na Kubu. Ostrvljanima su povremeno stizale i pošiljke korišćenih kamiona i autobusa i iz Amerike, Evrope i Azije.

Kubanci su imali i pokušaje da uspostave sopstvene proizvode na svojoj teritoriji. Tako su kasnih osamdesetih godina prošlog vijeka lansirali kamionsku marku Taino (pod kojom su se proizvodili teškaši imenovani po kubanskom plemenu Taino). Za bazu je preuzeta porodica modernih kamiona Tecno, a koju je razvila španska kompanija Pegaso.

Činjenica je da je ova marka bila pod kontrolom kubanske države i da su vozila aktivno isporučivana na domaćem tržištu. Da, jasno je da je isti (španski) jezik doprinio sklapanju ovakvog dogovora, nije bilo potrebe za prevodom tehničke dokumentacije. Ovi teškaši su se sklapali u predgrađima Havane, dok su sklopovi dopremani morskim putem. Međutim, marka Taino se nije razmahala, nedostajali su kapaciteti, a ni sa finansijama nije bila baš najsjajnija situacija.

Kuba je imala i sopstveno preduzeće čija je djelatnost bila u oblasti razvoja autobusa. Ime firme je bilo Giron, a tako se i izgovaralo. Bavilo se svojim poslom nekih dvadeset godina, tokom kojih su nastajali autobusi raznih klasa, na šasijama marki Pegaso, Ikarus, Hino i ostalih. Međutim, veliki broj autobusa srednje veličine je nastao na temelju sovjetske šasije teškaša s imenom PAZ. Stručnjaci iz Pavlovska su takođe asistirali u organizaciji proizvodnje i razvoju tehničke dokumentacije.

Uopšteno govoreći, situacija s autobusima je oduvijek zadavala glavobolje kubanskim vlastima. Glavne poteškoće su nastale tokom devetesetih godina kada je izostala očinska pomoć raspalog Sovjetskog Saveza, a presahla je i pomoć iz drugih zemalja. Nedostatak autobusa je bio toliko katastrofalan da su kamioni pretvarani i sredstva za održavanje međugradskog saobraćaja. To je i danas vidljivo, doduše u manjem obimu.

Većim gradovima Kube krenula su da patroliraju čudovišta nazvana "el Camello" ("kamila"). Radilo se o putničkim poluprikolicama koje su izvedene od rashodovanih karoserija nekadašnjih autobusa. Nadimak su dobili na osnovu izgleda koji je podsjećao na pustinjske životinje.

Kao što i vidite na gore priloženim fotografijama, "grbe" su se nalazile u prednjoj zoni putničke sekcije, potom je išlo mjesto za "sedlo" (udubljenje), a na kraju ponovo, doduše nešto niža, grba. Ovi monstrumi su mogli da prihvate i po 220 ljudi, a takođe ih je mogao vući skoro svaki slobodan šleper.

Uz popuštanje sankcija i rast turističkih potencijala, situacija na Kubi se lagano popravljala. Isto što i za opštu privrednu situaciju, može se reći i za segment komercijalnih vozila gdje su raspali teškaši počeli da ustupaju mjesto savremenijim. Jasno, uglavnom su to kineski proizvodi, kao što je slučaj i u Iranu, ali ovde nema zajedničkih poduhvata.

(AutoRepublika)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije