Analize

Zašto su eksplodirale cijene prirodnog plina?

Zašto su eksplodirale cijene prirodnog plina?
Foto: Sergey Gorbachev/Pixabay | Zašto su eksplodirale cijene prirodnog plina?
N.N.

Ruske ucjene, odveć optimistična orijentacija na obnovljive izvore energije, nepredvidljive klimatske promjene - sve to i još puno drugih faktora spominjalo se u kontekstu dramatičnog rasta cijena prirodnog plina.

Samo je pitanje vremena kada će izroniti i nekakvi špekulanti koji su u cijeloj priči omastili brk, no malo ko pritom spominje ozbiljne defekte u arhitekturi tržišta plina - možda zvuče dosadno, ali bez njih ne bi ni bilo ove priče.

"Koliko ekonomista treba da bi se promijenila sijalica? Nijedan, nevidljiva ruka će to učiniti za njih."

Zajedljiva šala očita je aluzija na koncept "nevidljive ruke" koji je u djelu "Bogatstvo naroda" razradio otac ekonomske misli Adam Smith, predstavivši ga kao način djelovanja snaga (aktera) koje usklađuju svoje sebične interese na tržištu.

"Zahvaljujući djelovanju nevidljive ruke, sistem slobodne tržišne razmjene funkcioniše automatski, bez unaprijed dogovorenoga plana i miješanja države", navodi se na stranicama Leksikografskog zavoda, no u praksi nema države koja se sasvim odrekla te privilegije.

Razlike su počesto tek u nijansama, no ponekad te nijanse mogu napraviti ogromnu razliku.

Rusija kao glavni negativac?

Kao, recimo, u spektaklu o kojem ste proteklih dana mogli podosta toga čuti i pročitati, vezanom uz dramatičan rast cijena prirodnog plina u Velikoj Britaniji. Rusija se u toj priči nameće kao glavni negativac, ali ako zagrebemo malo dublje ispod površine (ne apsolvirajući pritom ni Putina od grijeha), otvara se vrli novi svijet pogrešnih procjena i odluka kojima su stvari prepuštene na nemilost - tržištu. A u kombinaciji s nesretnim spletom okolnosti (koji bi se, prije ili kasnije, ionako dogodio), ista ona nevidljiva ruka s početka priče, superioran mehanizam u očima (nekih) ekonomista i (brojnih) libertarijanaca, više ne djeluje tako nadmoćno. I aktivno je učestvovala u stvaranju toksičnog koktela koji je aktualna britanska vlada, pospremajući nered svojih prethodnika, sada prisiljena iskapiti kako bi ublažila gnjev biračkog tijela.

Tržište nipošto nije jedini uzrok problema: iza svega najprije stoji (politička) nekompetentnost i manjak imaginacije ili još jednostavnije, ljudski faktor. Ali u brojnim analizama i osvrtima koji nude uobičajene interpretacije trenutne krize, podjednako navodeći Kremlj i zelenu agendu kao ključne negativce, fatalni tržišni defekti potpuno su zanemareni i rijetko se spominju. A bilo ih je i u značajnoj su mjeri pridonijeli haosu.

Tržišna ideologija

Ishodište krize dijelom valja tražiti u prošloj deceniji u inicijativi Evropske unije da trgovinu prirodnim plinom preseli na organizovana tržišta, ili još konkretnije, plinska čvorišta: u Velikoj Britaniji je to National Balancing Point (NBP), a nama referentan je Title Transfer Facility (TTF) hub u Nizozemskoj. Za Brendu Šafer, koja aktivno prati zbivanja u energetici, "još je 2014. godine bilo jasno kako politika Evropske unija otvara priliku za Rusiju".

Štaviše, u svom je nastupu u Kongresu istakla kako bi "u sistemu trgovinskih čvorišta Gazprom mogao manipulisati cijenama prirodnog plina, diktirajući ponudu na Starom kontinentu". Šafer stavlja naglasak na geopolitiku, vjerujući kako je strateški interes poput snabdijevanje prirodnim plinom (koja za mnoge zadire u sferu nacionalne sigurnosti) bilo pogrešno u potpunosti prepustiti tržištu. Posebno u specifičnoj situaciji u kakvoj se nalazi Evropska unija, jer između 40 odsto i 50 odsto ukupnog plina iz uvoza dobavlja - Rusija..

Pokušaji značajnije diversifikacije dobavnih pravaca zasad su primili tek skromne rezultate: udio zemalja izvan ruske sfere uticaja, kao što su Katar, Alžir, Nigerija i Tunis, a potom i SAD, polako raste (brojke za 2020. godinu još uvijek nisu objavljene), ali navedeni kvintet osigurava jedva petinu ukupne potrebe i k tome dobrim dijelom nije vezan (plinovodima) za EU tržište - velike količine plina dopremaju se morskim putem i vrlo su osjetljive na globalne trendove. Šafer tvrdi kako je u ovom slučaju zdrav razum ustuknuo pred "tržišnom ideologijom", a orijentacija na tržišna čvorišta obeshrabrila kapitalne investicije u alternativne pravce, zbog čega se manjak mora nadoknađivati skupom LNG komponentom. A to onda podrazumijeva i žestoku konkurenciju s azijskim kupcima te u konačnici više nabavne cijene.

Liberalizacija iliti tržišni fundamentalizam

Tržište temeljeno na plinskim čvorištima svejedno je zaživjelo širom Evrope, no pažnju su zadnjih dana ponajviše plijenila zbivanja na Otoku. A to nema nikakve veze s distancom do izvora ruskog plina, već je rezultat specifične arhitekture britanskog tržišta. Ili ako hoćete, posljedica svojevrsnog "tržišnog fundamentalizma".

Zaplet aktuelne priče kreiran je 2017. godine, kada Centrica zatvara Roug, skladište plina u Sjevernom moru, opravdavajući tu odluku niskom profitabilnošću. Zatvaranju je kumovalo odbijanje vlade Therese May da učestvuje u troškovima održavanja, a tada se spominjala ušteda od oko 750 miliona funti godišnje. Samo nekoliko mjeseci kasnije niske temperature isprovocirale su drastičan rast cijene prirodnog plina, posluživši kao uvertira u ovogodišnju krizu. S tom razlikom što zima sada još uvijek nije ni počela.

Roug je bilo uvjerljivo najveće britansko skladište plina, s kapacitetom oko 3,3 milijarde kubnih metara. Poređenja radi, trenutno najveća aktivna skladišta plina na Ostrvu imaju kapacitet od oko 0,3 milijarde kubičnih metara, zbog čega je Velika Britanija na samom začelju Europe, sa zalihama koje (u najboljem slučaju!) pokrivaju desetak dana zimske potrošnje.

Od trenutno uskladištenih 845 teravatsati (TWh) prirodnog plina u skladištima dvadesetak evropskih zemalja, na Veliku Britaniju otpada mizernih 9,7 TWh. To je otprilike tek dvostruko više od zaliha pohranjenih u Okolima, jedinom hrvatskom skladištu prirodnog plina (za višestruko manje tržište).

Tako veliko skladište tada se nije činilo rentabilnim jer su cijene plina nekoliko godina unazad bile relativno stabilne, ugrožavajući osnovni poslovni model skladišta: kupovanje plina u uslovima niske potražnje (i niskih cijena) i njegova prodaja u trenutku kada potražnja i cijene značajnije rastu.

A onda opet, gledajući stvari iz dugoročne perspektive, nedostatak skladišta i zaliha dogodio se u prilično nepovoljnim okolnostima jer domaća proizvodnja (UK Continental Shelf) ne može namiriti potrebe potrošača. Manjak se, naravno, nadoknađivao iz uvoza. Još početkom milenijuma uvoza gotovo da i nije bilo, a potražnja se u najvećoj mjeri namirivala iz domaće proizvodnje. Samo deceniju kasnije domaća je proizvodnja činila manje od 50 odsto ukupne potražnje, a slična struktura ponude zadržala se sve do današnjih dana.

Tržišno rješenje

Posljednji komadić kompleksne slagalice čini djelimična liberalizacija tržišta snabdijevanja plinom krajnjih potrošača: Vlada je ohrabrivala konkurenciju među dobavljačima, dok je istovremeno regulator, Office of Gas and Energy Markets (Ofgem), definirao cjenovni okvir, pokušavajući zaštiti potrošače. Vrijeme će pokazati kako je riječ o nimalo sretnoj kombinaciji.

Doduše, u početku je situacija izgledala dosta dobro. Zahvaljujući povoljnim uslovima na tržištu, odnosno relativno stabilnoj cijeni prirodnog plina, dobavljači su nicali kao gljive poput kiše. I uzimali tek mrvice (u kontekstu tržišnog udjela), a stvar je funkcionisala u vrlo primitivnoj varijanti, dok su nabavne cijene dobavljača dopuštale da ugrabe kakvu-takvu maržu (u odnosu na dopušteni limit koji je dvaput godišnje definisao regulator). Tačnije, do prošle zime, koja je bila hladnija od prosjeka, kao što se može vidjeti na primjeru prosječnih temperatura u Velikoj Britaniji.

Nakon niskih cijena (i smanjenja proizvodnje!) u ljeto 2020. godine, zima je ispraznila skladišta prirodnog plina širom kontinenta, a njihovo punjenje, u kombinaciji s masovnim vakcinisanjem koje je ublažilo posljedice pandemije virusa korona i omogućilo snažan privredni oporavak, a time i još veću potražnju za prirodnim plinom (bilo da je riječ o grijanju ili pak proizvodnji električne energije), na kraju je isprovociralo snažan rast cijena. Ofgem je podigao maksimalne dopuštene cijene za 11 odsto, ali bez značajnijih zaliha kojima bi premostile problem. Samo u septembru devet (od ukupno stotinjak) mahom slabo kapitalizovanih britanskih firmi koje su plinom opskrbljivale nešto manje od dva miliona korisnika završilo je u - stečaju.

Nekolicina drugih i dalje opasno pleše na rubu stečaja, grozničavo tražeći nove investitore i svježi kapital kako bi osigurala opstanak. Tržište na neki način rješava problem (izbacujući iz igre finansijski nekompetentne igrače), no malo kome će se takav epilog zaista svidjeti.

Lili Francus iz Moody's Analyticsa analizirala je poslovanje sektora, zaključivši kako se poslovna strategija novih igrača u sektoru temeljila na agresivnom tržišnom nastupu i preotimanju korisnika putem niskih cijena. Poput Ubera na tržištu taxi usluga, novi su igrači bili spremni povećavati zaduženost i gomilati gubitke, nadajući se kako će konkurentima preoteti dio prihoda te s vremenom stvoriti dovoljno široku bazu korisnika koja bi im omogućila profitabilno poslovanje. Veliki igrači su jedva generisali nekakav profit, dok su mali o tome mogli samo sanjati, fokusirajući se na sticanje novih korisnika. To, naravno, u ovome trenutku nema nikakvog (ekonomskog) smisla, a stvarne razmjere dramatičnog rasta cijena najlakše je shvatiti poređenjem aktuelnih cijena s petogodišnjim prosjekom (u pitanje je terminski ugovor na InterContinental Exchange, s dospijećem u novembru).

Serijom stečajeva cijeli se sistem počeo rušiti poput kule od karata, a sada već ozbiljno nagriza čak i solventnost velikih igrača. Potonji, naime, preuzimaju klijente bivših konkurenata, no u uslovima rekordno visokih cijena plina, bez značajnijih zaliha na raspolaganju, čak i veliki igrači imaju problema apsorbovati nove, mahom neprofitabilne korisnike, kojima moraju (barem neko vrijeme) obračunavati prijašnje cijene.

A ono najgore tek slijedi: zima još nije ni počela, gasovod Sjeverni tok 2 još uvijek nije u funkciji (da bi dostavio veće količine plina iz Rusije), a britanska je vlada najednom prisiljena dijeliti subvencije šakom i kapom kako bi zaustavila domino-efekt. I limitirala nezadovoljstvo birača, nesuvislo pokušavajući kombinovati populizam s tržišnim principima. Usavršeni just-in-time sistem nabavke plina mogao je funkcionisati samo u uslovima ograničenih fluktuacija cijena, no idila nije mogla trajati vječno, kao što je na najgori način prošle zime demonstrirao umnogome sličan koncept u Teksasu.

I dok su visokim cijenama izloženi svi dobavljači na Starom kontinentu, oni britanski su bez značajnijih rezervi u skladištima puno ranjiviji. Krajnje potrošače štiti Ofgem, no valja pritom istaknuti kako otprilike 50 odsto električne energije u Velikoj Britaniji generišu plinske elektrane - u nedostatku plina vlada će možda biti prisiljena i na drastične mjere, a u ovome bi trenutku bilo neozbiljno isključiti čak i mogućnost redukcija električne energije.

(Index)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije