NJUJORK, BERLIN - Prije tačno dvije godine objavljen je stečaj investicione banke Lehman Brothers nakon čega je izbila jedna od najvećih svjetskih finansijskih i ekonomskih kriza.
Nema nikakve sumnje da je čitav svijet ova kriza veoma skupo koštala - od propasti Lehman Brothersa 15. septembra 2008. do danas vlade mnogih zemalja su izdvojile 15 biliona evra, trećinu svjetskog bruto proizvoda, kako bi spriječile lančanu reakciju na svjetskom tržištu kapitala.
Međutim, ni stručnjaci nisu jedinstveni u mišljenju je li se nakon te skupe škole nešto i naučilo. Na vrhuncu krize su i mediji i političari - pa čak i neki iz svijeta finansija, tražili nova, stroža i jasnija pravila u svijetu finansija. Vrlo brzo je postalo jasno kako se u tom svijetu malo toga može regulisati na nivou pojedinih država.
Mnoge političare je kriza navela da osnuju nova nadzorna tijela i organe. I u EU će od sljedeće godine početi s radom tri nadzorna tijela - za banke, osiguravajuća društva i berze. Ali i ovdje nadzorna tijela mogu služiti samo kada je već nešto pošlo po zlu, a ne da bi se spriječilo da se uopšte pojavi kriza ovakvih razmjera.
Profesor ekonomije iz Vormsa Maks Ote uvjeren je da je lijek zapravo veoma jednostavan - novac. Kapitalizam se može nadzirati samo kapitalom. On ukazuje da je i Deutsche Bank ulazio u poslove sa samo 1,5 odsto vlastitog kapitala.
Kada će finansijske institucije morati uložiti više vlastitog novca u špekulacije koje sprovode, i kako je zapravo dogovoreno među direktorima 27 centralnih banaka u Baselu, nakon šest godina prelaznog perioda će banke morati pokrivati svoje špekulacije sa sedam odsto vlastitog novca i tada je mnogo manje vjerovatno da će se upustiti u nekakve vratolomije.
Profesor Ote je uvjeren kako se nešto mora učiniti i kada je riječ o vrtoglavoj brzini kojom hartije od vrijednosti mijenjaju svog vlasnika. On se slaže s inicijativom njemačke vlade da se uvede minimalni porez na transakcije od 0,05 odsto od kojeg neće zaboljeti glava ozbiljne investitore, ali hoće nervozne špekulante.
Ote ističe kako je ukupni obim izvedenica vrijednosnih hartija nevjerovatnih 600 biliona dolara, deset puta više nego što je BDP čitave planete. Što je još gore, na hiljade mladih stručnjaka na čitavom svijetu trguje tim papirima nadajući se "džek potu" i gubi vrijeme.
U tome su i u Evropskoj uniji i u SAD uvedena samo manja i, kako misli Ote, nevažna pravila koja služe samo za zamagljivanje javnosti. Profesor iz Vormsa ima svoje mišljenje i zašto se tako malo naučilo od ove skupe lekcije - zbog tijesne povezanosti politike i bankarskog svijeta.
S druge strane, jasno je i da se ne mogu stvoriti neka pravila kojima bi se spriječile sve krize u budućnosti. Uvijek će se pojaviti neke pukotine, ali ključno je pitanje za profesora Otea - smije li se uopšte dopustiti akterima na tržištu da izazovu krizu razmjera kakvu smo sada doživjeli.