U Kini se pojavio neobičan način zarade: ljudi ustupaju svoje lice vještačkoj inteligenciji, koja ga zatim koristi za stvaranje digitalnih glumaca u reklamama, serijama i video-igrama. Naknade mogu dostići gotovo 15.000 dolara.
Umjesto da se pojavljuju pred kamerama, zainteresovani građani daju saglasnost da se njihove fotografije koriste za izradu digitalnih likova. Vještačka inteligencija potom može da stvara nove scene i snimke s njihovim licem, bez potrebe da osoba učestvuje u svakom snimanju.
Na taj način lice postaje svojevrsna digitalna imovina koja se može iznajmljivati producentima i drugim kompanijama.
Koliko se može zaraditi iznajmljivanjem lica?
Prema pisanju lista South China Morning Post, naknade na kineskim platformama kreću se od 50 juana, odnosno oko sedam dolara, do gotovo 100.000 juana, što je približno 15.000 dolara.
Međutim, riječ je o rasponu ponuđenih cijena, a ne o iznosima koje svi korisnici zaista zarađuju.
Visina naknade zavisi od izgleda osobe, namjene digitalnog lika, trajanja dozvole i uslova pod kojima kompanija smije da koristi nečije lice.
Jedan bankarski službenik, prema izvještajima kineskih medija, zaradio je oko 370 dolara nakon što je reklamna kompanija sedam puta kupila pravo na korištenje njegovog lika tokom samo tri dana.
Na jednoj od platformi korisnici mogu da odrede u kakvim sadržajima žele da se pojavljuju, koliko dugo dozvola važi i da li pristaju na naknadne izmjene svog digitalnog lika.
Digitalni glumci sve traženiji
Ovakav posao razvija se uporedo s naglim rastom kineske industrije kratkih serija koje se proizvode uz pomoć vještačke inteligencije.
Producenti više ne moraju da angažuju glumce za svaku scenu niti da organizuju nova snimanja kada se promijeni scenario. Dovoljno je da imaju odgovarajući digitalni lik i dozvolu za njegovo korištenje.
Prema istraživanju portala Rest of World, platforma ActID iz Šenžena omogućava producentima da biraju digitalne glumce među registrovanim korisnicima.
Naknade na toj platformi kreću se od približno 15 do 74 dolara po epizodi, a kompanija uzima proviziju od deset odsto.
Zanimljivo je da producenti ne traže samo mlada i atraktivna lica. Potrebni su im i stariji ljudi, kao i osobe upečatljivog izgleda, kako bi digitalni likovi djelovali raznovrsnije i uvjerljivije.
Ko kontroliše lice kada ga preuzme vještačka inteligencija?
Iako ovakav način zarade može djelovati jednostavno, otvara ozbiljna pitanja o zaštiti identiteta i kontroli nad sopstvenim izgledom.
Osoba koja ustupi svoje fotografije može se kasnije pojaviti u sceni koju nikada nije snimila, u ulozi koju nije igrala ili u reklami za proizvod koji nikada nije koristila.
Zbog toga je posebno važno šta piše u ugovoru: koliko dugo kompanija može koristiti nečije lice, u kakvim sadržajima, smije li ga ustupiti drugim firmama i može li ga koristiti za dodatno obučavanje sistema vještačke inteligencije.
Pojedine kineske platforme omogućavaju korisnicima da unaprijed zabrane određene vrste sadržaja.
Ipak, ni takva ograničenja ne uklanjaju sve rizike, posebno ako fotografije ili digitalni podaci dospiju do neovlaštenih korisnika.
Zarada danas, problem sutra?
Razvoj ovog tržišta prati i sve veći broj sporova zbog neovlaštenog korištenja tuđeg lika.
Kineske kompanije pokušavaju da uvedu jasnija pravila licenciranja, ali stručnjaci upozoravaju da je teško garantovati potpunu kontrolu nad digitalnim identitetom nakon što se podaci jednom nađu u sistemima za generisanje sadržaja.
Tako se uz novu mogućnost zarade pojavljuje i pitanje koje bi moglo postati sve važnije: šta se dešava kada čovjek prestane da daje saglasnost, a njegov digitalni dvojnik već postoji?
Za neke je iznajmljivanje lica prilika za dodatni prihod, dok drugi strahuju da bi jednom ustupljeni izgled mogao nastaviti da se koristi i onda kada njegov vlasnik to više ne želi.