TUZLA - Iako smo drugu deceniju u novom milenijumu, Bosna i Hercegovina i dalje po mnogo čemu, a pogotovo po pitanju ljudskih prava, ali i ravnopravnosti spolova, desetljećima je u zaostatku za zemljama na koje se ugleda. Posljedicama takvog stanja u društvu i opredjeljenja učesnika u društvenim procesima, ali i posljedicama ratnih trauma, bavi se Jasna Zečević vodeći tuzlansko udruženje "Vive žene".
Udruženje građana "Vive žene" je osnovano u martu 1994, tokom rata u BiH. Od tada je to nevladina organizacija, koja djelovanje fokusira na psiho-socijalnu pomoć i podršku žrtvama rata, torture i nasilja, te jačanje kapaciteta drugih organizacija i institucija za rad na ovom polju. Posljednjih 20 godina, koliko je predsjednica Udruženja, Zečevićeva se nalazi na prvoj liniji zaštite žena žrtava ratnih trauma, ali i žrtava nasilja u porodici.
Prag tolerancije
"O ovim stvarima se ne priča puno. Priča se puno više nego nekad ranije, ali ne dovoljno. Problemi ratnih trauma i nasilja u porodici su izrazito prisutni u našem društvu. Međutim, ne postoji način da se kaže da li je to više ili manje nego prije rata, jer je to ranije bio veliki tabu. Evidentno je da se može govoriti o konstantnom porastu prijava nasilja, ali da li zbog porasta svijesti žrtava ili stvarnog porasta, teško je govoriti", kazala nam je Zečevićeva.
Problem, koliko god bio dijelom vezan i za konfliktnu prošlost, toliko je vezan i za stanje svijesti dobrog dijela stanovništva, ali i za ekonomsko-socijalnu situaciju u zemlji. To su, kako kaže Zečevićeva, najveći izazovi u njenom radu.
"Živimo u vrlo siromašnoj zemlji. Žene, naše korisnice, uglavnom su nezaposlene. To je nešto s čim se ne možemo boriti, ali ono što možemo jeste raditi na njihovoj svjesnosti i na izgradnji njihovih snaga. One su uglavnom odgojene tako da ovise o nekom drugom, prvo o roditeljima, pa onda o mužu i to je onaj društveni, tradicionalni faktor. Mnoge su navikle da mirno i tiho podnose nasilje, njihov prag tolerancije za nasilje je veoma visok i to je najveći izazov. Puno njih prihvata da im je to sudbina i to je ono što mene iz slučaja u slučaj sve više pogađa", dodaje Zečevićeva.
Prvi zadatak u radu njenog udruženja jeste definisati problem i to je onaj lakši dio. Teži, koji zna trajati i po nekoliko godina, jeste vratiti samopouzdanje ženama, te im pokazati da nisu one krive za nasilje.
"Sam proces prihvatanja činjenice da nisu one krive traje i po godinu. Ali, imamo dosta faktora koji nas ograničavaju, pogotovo ekonomskih. Mi uspijemo u toj prvoj fazi, ali onda dođe vrijeme kada se žene vraćaju u tu sredinu u kojoj se nasilje i dešavalo. Žene najčešće očekuju da će se oko njih ljudi promijeniti, sad kad je ona žrtva, međutim, to nije slučaj. U svemu ovome se moraju mijenjati one i njihov stav prema ljudima oko njih i prema situacijama u kojima se nalaze. Tek tako će se promijeniti odnos ljudi oko njih, pa i onih koji vrše nasilje", objašnjava Zečevićeva.
Sljedeći veliki izazov, kako pojašnjava, jeste djecu izvući iz tog nasilja, jer takav model ponašanja kroz porodicu počinju prihvatati i dječaci i djevojčice i s vremenom im to postane normalno. Iako se radi o složenom socijalnom problemu, koji je prisutan više nego što se čini, Jasna i njene saradnice često su na meti napada nasilnika, ali i običnih ljudi, koji smatraju da njihov rad zalazi u privatnost ljudi, te da se nasilje treba rješavati unutar porodice.
"Teme nasilja i ratnih trauma su u početku bile tabu i bilo je veoma teško početi. Kad smo krenuli na ulicama govoriti o tome, dobijala sam komentare od komšiluka da to nije moja stvar. Što više radimo, imamo sve više prijetnji. Nedavno smo imali dva slučaja, koji su sad na sudu. Ti nasilnici čije su žene bile naše korisnice su prijetili radnicama i onda smo vidjele da ni same nismo zaštićene. Društvo i država su nas cijenili dok smo štitili žrtve, ali kad smo postali žrtva, onda je dugo trebalo da se pokrenu stvari", kaže Zečevićeva.
Poštivanje
Da je problem duboko ukorijenjen u društvo govori i činjenica da je i sama Jasna morala uložiti puno više truda tokom rada.
"To je stvarno poražavajuće. Ne pitaju vas ni za vještine ni za obrazovanje, nego čim uđete u prostoriju, vi ste žensko i to je prvo i vrlo često prema opštem mišljenju - to je ono što vas ograničava. Ta ravnopravnost kod nas u društvu nikada nije postignuta. Jednostavno, živimo u društvu koje samo načelno zagovara ravnopravnost, dok s druge strane žene, ali i djeca, plaćaju najveću cijenu", zaključuje Zečevićeva, te dodaje da je muškarci gledaju s visine, bilo da razgovara sa građanima, ministrima ili poslovnim ljudima.
"Nikada, ni kao mlada, nisam imala taj osjećaj nejednakosti. Ni mene vjerovatno muškarci ne gledaju kao jednaku, to je sigurno, ali ja o tome ne razmišljam. Dobro se osjećam u svojoj koži, možda i zbog toga što imam ovo iskustvo i to je ono što me izgradilo. Nisam imala potrebu da se mjerim u odnosu na muškarce, ali ovaj posao mi svaki dan pokazuje i dokazuje da se stvari nisu promijenile i da će biti potrebno daleko više i vremena i truda da se to uspostavi. Ne govorim sad ni o ravnopravnosti, nego o međusobnom poštivanju", kaže Zečevićeva.
Privatni i poslovni život
Kako nam je kazala Jasna, u početku je bilo teško izbalansirati sve, pogotovo što nekad ni njeni najbliži nisu razumjeli sve što je radila u Udruženju. Međutim, njena porodica joj je postala najjači oslonac.
"Bilo je teško u početku, ali mislim da su se sad navikli, pogotovo moj muž i sin. Moj muž je vrlo strpljiv muškarac, nekad i ne razumije sve što ja radim niti to podržava, ali na neki način smo oboje dovoljno razumni da nađemo zajedničku na kraju. Tome je pomoglo ovo udruženje, jer smo svi rasli uz 'Vive žene'. Nama ovo nije samo posao, već i život", kaže Zečevićeva.
("Oslobođenje" i 'Nezavisne novine" u okviru projekta "Poslovne žene kao liderke i uzor u BiH" zajednički predstavljaju uspješne žene. Kroz razgovore s njima upoznaćemo javnost o njihovim motivima, putu ka uspjehu, preprekama, prateći i njihove lične priče)