Njemačka bi nakon 108 godina mogla promijeniti jedno od najpoznatijih pravila na tržištu rada – osmosatni radni dan. Kancelar Fridrih Merc zalaže se za fleksibilnije raspoređivanje radnog vremena, uključujući mogućnost da zaposleni pojedinim danima rade i po 12 sati.
Šta treba znati o reformi:
- Osmosatni radni dan uveden je 1918. godine.
- Razmatra se sedmično umjesto dnevnog ograničenja.
- Trenutno je dozvoljeno do deset sati rada dnevno pod određenim uslovima.
- Poslodavci traže veću fleksibilnost.
- Sindikati upozoravaju na zdravstvene rizike.
Argumenti protiv dužeg radnog dana ne dolaze samo od sindikata. Osmosatni radni dan, koji je Njemačka uvela u novembru 1918. godine, našao se pod znakom pitanja nakon 108 godina.
Tri sedmice nakon što je kancelar Fridrih Merc (Friedrich Merz) reformu zakona o radnom vremenu proglasio "zakašnjelom" jer je, prema njegovom mišljenju, već trebalo da bude na snazi, nacrt i dalje nije stigao do vlade.
Koalicija demohrišćana i socijaldemokrata još ne može da se dogovori kako bi radni dan duži od osam sati trebalo da izgleda.
Merc je dao ton raspravi 13. oktobra na danu poslodavaca u Berlinu, istakavši primjer kompanija u kojima ljudi rade po 12 sati, "tri puta sedmično i gotovo".
Dodao je da radni dan duži od osam sati "nije izrabljivanje". Tvrdi da to može biti dobra prilika i za kompanije i za zaposlene da fleksibilnije rasporede radno vrijeme.
Na tom skupu trebalo je da govori i ministarka rada Berbel Bas (Bärbel Bas), ali je dan ranije podnijela ostavku na funkciju ministarke i kopredsjednice SPD-a. Kao razlog navela je smrt pastorke, ali i javne napade, između ostalog iz redova koalicionog partnera. Upravo je njeno ministarstvo reformu zaustavilo na pola puta.
Šta bi se promijenilo u radnom vremenu zaposlenih?
Ključ spora je jedna rečenica iz koalicionog sporazuma – stranke su se obavezale da uvedu mogućnost sedmičnog umjesto dnevnog ograničenja radnog vremena. Danas zakon dozvoljava osam sati dnevno, a najviše deset ako se u periodu od šest mjeseci, odnosno 24 sedmice, u prosjeku zadrži osam.
Zakon računa sa šest radnih dana, od ponedjeljka do subote, pa iz toga proizlazi gornja granica od 48 sati sedmično. Između dva radna dana obavezan je odmor od 11 sati.
Nacrt ministarstva iz juna zadržao je osmosatni dan kao pravilo. Sedmični maksimum dozvolio je samo ako ga socijalni partneri dogovore u kolektivnom ugovoru i ako se posebnim pravilima obezbijedi da zdravlje radnika nije ugroženo. Sedmični prosjek od 48 sati morao bi se pritom poštovati u periodu od 12 mjeseci, prenosi Poslovni.hr.
Nacrt uvodi i obaveznu elektronsku evidenciju radnog vremena.
Kompanije sa manje od 250 zaposlenih imale bi dvije godine za prilagođavanje, one sa manje od 50 pet godina, a poslodavci sa najviše deset radnika bili bi trajno izuzeti od elektronskog oblika.
Koliko bi sati najviše smjelo da se radi u radnom danu? Brojka od 13 sati, koja se često pominje, samo je ono što preostaje kada se od 24 sata oduzme obavezni odmor od 11 sati. Od toga treba oduzeti i propisane pauze, 45 minuta za rad duži od devet sati.
Poslodavci su nacrt dočekali na nož. Predsjednik njihovog saveza BDA Rajner Dulger (Rainer Dulger) rekao je: "Nacrt je prepun nepovjerenja prema poslodavcima i njihovim zaposlenima."
Oliver Cander (Oliver Zander), direktor udruženja metalske industrije Gezamtmetal (Gesamtmetall), ocijenio je da to nije reforma, nego "skup maksimalističkih zahtjeva".
Glavni prigovor je da kolektivni ugovor u Njemačkoj pokriva tek oko polovine zaposlenih, pa druga polovina od reforme ne bi imala ništa.
Zašto se sindikati protive dužem radnom danu?
S druge strane, sindikati odbijaju bilo kakvu promjenu.
Predsjednica Saveza njemačkih sindikata (DGB) Jasmin Fahimi (Yasmin Fahimi) tvrdi da poslodavcima nije stalo do usklađivanja porodice i posla, nego do većeg nadzora nad radnim vremenom zaposlenih.
Prema anketi DGB-a, 98 odsto zaposlenih prihvata ovakve izmjene, ali ne želi da radi poslije 19 časova.
Silke Cimer (Silke Zimmer) iz uprave sindikata Verdi postojeći zakon smatra jednim od najvažnijih zaštitnih propisa koji se ne smije dirati. Odbacuje čak i ograničenje na kolektivne ugovore, iako bi ono moglo da poveća broj zaposlenih koje ugovori pokrivaju.
Argumenti protiv dužeg radnog dana ne dolaze samo od sindikata. Prema istraživanjima, rizik od nesreće na poslu ili na putu kući nakon 12 sati rada dvostruko je veći nego nakon osam.
U anketi Instituta WSI gotovo tri četvrtine ispitanika strahuje od negativnih posljedica rada dužeg od deset sati. Udruženje ljekara Marburger Bund upozorava na rizik za bezbjednost pacijenata.
Fondacija Hans Bekler (Hans Böckler) otišla je najdalje i upozorila na prijetnju demokratiji – oni koji rade duže od osam i po sati dnevno znatno se rjeđe uključuju u politički, volonterski i društveni život.
Ko odlučuje o sudbini osmosatnog radnog dana?
Sada je sve u rukama Aleksandera Švajcera (Alexander Schweitzer), novog ministra rada. O ključnom pitanju, da li će zadržati ograničenje na kolektivne ugovore, još se nije izjasnio.
Ranije je, međutim, istakao da je Njemačka samo 2023. godine imala 1,3 milijarde prekovremenih sati i poručio da su "potrebni fleksibilni modeli koji moraju da odgovaraju životu ljudi".
Problem, dakle, ne vidi u premalo rada, nego u pogrešnom strukturiranju.
Potpredsjednik Ljevice Luiđi Pantizano (Luigi Pantisano) već ga je pozvao da odbrani dnevno ograničenje.
Švajcerov stranački kolega Dirk Vize (Dirk Wiese), parlamentarni sekretar SPD-a, smiruje strasti. Prema njegovim riječima, koalicioni sporazum ne predviđa ukidanje zakona, nego sedmični maksimum uz obaveznu digitalnu evidenciju, kako ne bi bilo neplaćenih prekovremenih sati.
Dogovor se zasad ne nazire. Koalicioni odbor početkom jula usvojio je paket od 34 mjere, ali radno vrijeme u njemu nije bilo, a demohrišćani i socijaldemokrate i dalje se razilaze i oko sedmičnog maksimuma i oko obavezne evidencije.
Prioritet novog ministra je penziona reforma, pa analitičari ne očekuju da će uz nju otvoriti i bitku oko radnog vremena.
Do tada važi stari zakon. Poslodavci ne mogu da se pozivaju na koalicioni sporazum ni na nacrt ministarstva kako bi prekoračili postojeća ograničenja.
Osmosatni dan, star 108 godina, zasad ostaje, ne zato što ga neko brani, nego zato što koalicija ne može da se dogovori kako da ga sruši.