U ovom momentu Republika Srpska je na istorijskom maksimumu što se tiče zaposlenosti, kao i po pitanju prosječne plate (nakon oporezivanja).
Posmatrajući samo te dvije činjenice, moglo bi se reći da je jedan od najosjetljivijih odnosa u društvu, odnos radnika i poslodavca, u uzlaznoj liniji, odnosno da se radnik počinje sve više cijeniti. Poštovanje prema poslodavcu je aksiomskog karaktera i ono se, u principu, i ne ispituje, jer je radnik ipak slabija strana u ovom odnosu.
Shodno Zakonu o radu, radnik ima pravo na: platu, naknadu plate i druga primanja, bezbjednost i zaštitu života i zdravlja na radu, zdravstvenu zaštitu, zaštitu ličnog integriteta, posebnu zaštitu u slučaju bolesti, smanjenja ili gubitka radne sposobnosti i starosti i na druga prava i druge oblike zaštite, sve u skladu sa zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu. Radnica ima pravo na posebnu zaštitu za vrijeme trudnoće i nakon porođaja. Radnik ima pravo na posebnu zaštitu radi njege djeteta, u skladu sa zakonom, a radnik mlađi od 18 godina i radnik invalid imaju pravo na posebnu zaštitu. Radnik je, između ostalog, dužan da savjesno i odgovorno obavlja poslove na kojima radi, poštuje organizaciju rada i poslovanja kod poslodavca, kao i uslove i pravila poslodavca u vezi s ispunjavanjem ugovornih i drugih obaveza iz radnog odnosa, obavijesti poslodavca o bitnim okolnostima koje utiču ili bi mogle da utiču na obavljanje poslova utvrđenih ugovorom o radu, obavijesti poslodavca o svakoj vrsti potencijalne opasnosti za život i zdravlje i nastanak materijalne štete, pristupi zdravstvenim pregledima i ocjeni radne sposobnosti na zahtjev poslodavca i u periodu otkaznog roka izvrši obaveze preuzete ugovorom o radu. Manje-više, svako pravo radnika je obaveza poslodavca, i obrnuto.
Siguran sam da nema poslodavca koji ne cijeni radnika. Ne natprosječnog po učinku, nego onog ko izvršava navedene obaveze i koji ne čeka mjesec dana da bi ostvario navedeno prvo pravo. Koji radi, a ne ide samo na posao. Ali, poslodavac teško može znati i predvidjeti koji kandidat će mu biti radnik, a ko će mu, takođe, biti u identičnom radnom odnosu kao i radnik, ali koji će imati ambiciju da što prije ostvari pravo na penziju, bez naročitog trošenja sopstvenih resursa i uz neizostavno traženje načina da, ničim opravdano, poboljša svoj status.
Ipak, za vjerovati je da se veliki procenat od oko 270.000 radnika u Republici Srpskoj odnosi na radnike u punom smislu te riječi. Na osobe koje svoj posao i dužnosti obavljaju na adekvatan način, s povećanom pažnjom i brigom, i koje svom poslodavcu stvaraju novu vrijednost, ili održavaju postojeću, ili bar smanjuju potencijalno veći gubitak (para, vremena, svih resursa). Na sve to, ogromna većina radnika ima obaveza i van radnog vremena, bilo da je u pitanju briga za starije, bilo da je u pitanju obezbjeđivanje što boljih uslova za život onih koji nam predstavljaju najveći razlog za život i izvor pozitivne energije.
Svaki radnik, kao i osoba koja je u radnom odnosu s poslodavcem, za svog poslodavca predstavlja trošak, koliko god to ružno zvučalo. Manje ružno zvuči da je radnik za poslodavca sredstvo u koje treba konstantno investirati, posebno ukoliko radnik pokazuje lojalnost poslodavcu. U eri otvorenog tržišta radne snage koje prevazilazi državne granice, ta osobina dobija sve više na značaju. Jedan od problema za poslodavca je što svaka korekcija plate radnika naviše koju bi dobio na svoj bankovni račun znači i dodatni trošak u visini od oko dvije trećine od tog povećanja plate. Dalo bi se raspravljati o tome zašto su vredniji, skuplji radnici automatski skuplji za svog poslodavca i zbog obaveza na osnovu (svih) doprinosa, ali o tome drugom prilikom.
Veliki broj radnika se želi okušati i na stranim tržištima, što je potpuno legitimno. Veoma čest razlog za takvo opredjeljenje je pokušaj obezbjeđenja osnove za prihod koji će sadašnji radnik konzumirati u dobi kada neće biti u radnom odnosu. Zbog odnosa broja penzionera i zaposlenih, produženja životnog vijeka, niskog, pa i negativnog prirodnog priraštaja i trendova koji su očigledni, nije realno očekivati da će nam penzija iz Fonda PIO Republike Srpske biti znatno viša od trećine sadašnje plate nakon oporezivanja. A i ova sada plata nam je mala, ali ćutimo i radimo, dobro je dok je ima. Mada se uglavnom nije desilo da je nema, ovaj strah neće izumrijeti nikad. Za penziju, sad nemamo vremena da se brinemo.
Upravo taj nedostatak svijesti o sopstvenoj penziji je prostor koji poslodavac može da popuni na vrlo efikasan način. Po elementarnoj logici, poslodavac je vispreniji i sposobniji od svog radnika, jer na društvenoj ljestvici bolje kotira, te je bolje pozicioniran i u "hranidbenom lancu". Međutim, i takav je ranjiv i donekle izložen svom radniku, pa nije zgoreg da ga čuva za sebe i od drugih. Kao jedan od efikasnih i zakonski najpovoljnijih načina da pokaže brigu za svog radnika i preuzme dio odgovornosti za njegovu budućnost, poslodavac ima na raspolaganju formiranje penzijskog plana za svoju organizaciju ili, kolokvijalno rečeno, firmu. Da odredi kome i koliko da uplaćuje za buduću, potpuno individualnu, penziju. Na takav način, dodatno će vezati svoje radnike za sebe te steći uporednu prednost na tržištu i privući potencijalno dobre radnike. Ili će bar imati veću mogućnost izbora.
Najpovoljnije za poslodavca je to što se porez na dohodak ne plaća na iznos uplaćenog penzijskog doprinosa za dobrovoljno penzijsko osiguranje, do 1.200 KM godišnje. Drugim riječima, neto i bruto trošak poslodavca za ovu namjenu su jednaki, i sam poslodavac ih potpuno dobrovoljno i slobodno određuje, s mogućnošću revizije ili odustajanja u svakom momentu. Ma koliko izgledalo nepoznato, svaki poslodavac bi trebao da se upozna i razmisli o ovoj mogućnosti, zbog sebe i svojih radnika. Isključivo da ne dođe u situaciju koju opisuje refren pjesme Aleksandra Ilića iz naslova, bez obzira na rod.
Zdravko ZEČEVIĆ
(Autor je direktor Odjeljenja za marketing u EPF Banjaluka)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.