Kolumne

Događanje naroda na Kapitol Hilu

Dinko Osmančević
Dinko Osmančević

Badnje veče počelo je u najmanju ruku neobično. U 18 sati i jedan minut moj stan na 12. spratu prilično se zaljuljao u još jednom zemljotresu koji je pogodio susjednu Hrvatsku. Bio je znatno kraći od katastrofalnog od 29.12, koji je porušio Baniju, ali sa 5,1 po Richteru, dovoljno jak da načini nova oštećenja u već razorenoj Petrinji.

Zaista, bile su potresne scene uspaničenih i ljudi na izmaku snaga sa lica mjesta. Umjesto kakvog-takvog mira, pred veliki praznik koji obilježava i znatan broj stanovnika Petrinje i Gline, uslijedili su još veći neizvijesnost i strah.

Sjetih se tada riječi gradonačelnika Petrinje Darinka Dumbovića datih u intervjuu "Nezavisnim novinama" da Banjaluka zbog svoje istorije najbolje razumije ono što sada proživljava Petrinja. Ali, posebno njegovih riječi da su stanovnici ovog kraja, čiji su odnosi devastirani tokom devedesetih godina prošlog vijeka,  uspjeli ih podići na visoku civilizovanost, tako kada se nešto slavi, slave svi.

Uz svog smirenog, hrabrog i optimističnog gradonačelnika, ali i uz solidarnost ne samo Hrvatske, nego i cijelog regiona, pa i Evrope, vjerujem da će se Petrinja dići iz ruševina i da će njeni stanovnici već naredne Božiće dočekivati u miru, zdravlju i radosti, u svojim domovima.

Većina televizijskih stanica, pa i internet, barem kod nas, ipak se tokom večeri najviše posvetila dolazećem prazniku. Ali, ja sam tražio dodatne vijesti sa Banije. Onda, vrteći kanale, naletjeh na masu ljudi pred velikom zgradom. Ne, to nije bilo okupljanje vjernika, niti nalaganje badnjaka, što mi se u trenutku učinilo. Bila je to zgrada američkog Kongresa na Kapitol Hilu! Pred milionima gledalaca iz cijelog svijeta odigravala se istorija, dešavao se narod. Riječ je naravno o Trampovim pristalicama, koje su se ubrzo probile u zgradu Kongresa i  na taj način pokušale spriječiti Kongres da potvrdi Bajdenovu pobjedu na izborima. Naravno, kongresmeni su na vrijeme evakuirani.

Ono što mi je baš upalo u oči jeste slabo obezbjeđenje zgrade Kongresa, i spora i mlaka reakcija policije prema demonstrantima, kojih uzgred i nije bilo previše. Valjda je neko trebalo da procijeni bezbjednosne rizike najavljenih okupljanja Trampovih pristalica. Uočljivo je i da je Donald Tramp sve vrijeme pozivao na mir, iako je podgrijavao masu izjavama da su izbori pokradeni. U jednom trenutku kao da je izgubio kontrolu nad demonstrantima.

I pored sve drame koja se odigravala u samoj zgradi Kongresa, a koja je rezultirala sa pet ugašenih života, bila je jasna uzaludnost jednog ovakvog akta, zbog čega vjerujem da ni sam Tramp nije očekivao da će stvari krenuti tim tokom. Suviše je to mali broj ljudi da bi iskazivao većinsku volju građana ili stav da su izbori zaista pokradeni, i suviše je duga tradicija američke demokratije da bi se mijenjala nasiljem.

Za predsjednika Trampa i ranije se znalo da je slavoljubiv i vlastoljubiv, arogantan, umišljen, da je poput likova iz rijaliti šou programa, ili još bolje, poput vrhunskog kečera u njegovom performansu. Njegovi konzervativni stavovi tumačeni su kao izraz neprijateljstva prema Afroamerikancima i Hispanjolcima, što je Tramp demantovao, a i vezano za Hispanjolce i dokazao na izborima najvećom podrškom ove populacije jednom republikanskom kandidatu u istoriji. Ali, mora se priznati i da je do korone ostvarivao odlične rezultate u posrnuloj ekonomiji, kao i činjenica da nije ratovao po svijetu, što je kuriozitet u novijoj američkoj istoriji. Posljednji događaji u Kongresu bitno ga udaljavaju od njegove eventualne ponovne predsjedničke kandidature za četiri godine. (Čak ga dovode u opasnost za mogući sudski progon.)

Takav kakav jeste, Tramp je uglavnom više odgovarao populističkim liderima širom planete, a imao je ogromnu podršku u ruralnim i konzervativnim sredinama SAD.

Događanje naroda u Vašingtonu mislim da je jedna velika lekcija i za američke demokrate, pa i samog novoizabranog predsjednika Bajdena. Mogu oni sada demonstrante nazivati svakako, i nasilnim i barbarima i teroristima, ali je očigledno da su demonstranti ubijeđeni u svoju istinu i pravdu i da su zarad njih spremni platiti najvišu cijenu.

Američko društvo je sada očigledno veoma polarizovano, čim je jedan običan izborni proces doveden do stepena biti ili ne biti, i biće potrebno uložiti truda na stvarnom pomirenju i jedinstvu nacije.

Dakle, sa jedne strane su republikanci, ali sa mnogo manjom lepezom frakcija, dok su sa druge demokrate. A, same demokrate mnogo su razuđenije od republikanaca, i kreću se od lijevog centra do ekstremno lijevih, i biće izazov međusobno frakcije ne suprotstaviti, a i ne činiti ih nezadovoljnim u budućnosti. (U protivnom, vremenom možemo posvjedočiti i o propasti dvopartijskog sistema i uspostavljanju sistema bližeg evropskom.) Najgora opcija mislim da bi bila stvaranje novog jedinstva u SAD pravljenjem  neprijatelja i opasnosti od nekoga izvana! A ni to nije nerealno.

Možda jeste američki Kongres izraz najveće slobode i demokratije, ali čini se da američki mediji nisu ni izbliza tako slobodni niti demokratski, kako su spremni drugima dijeliti lekcije. Ako ste pratili dešavanja tokom demonstracija, kao i poslije njih, i oslušnuli dobacivanja Trampovih pristalica svim prisutnim novinskim ekipama, uočili ste ogorčenje prema navijačkom ponašanju i izvještavanju medija tokom predizborne kampanje. Zbog toga je Tramp i koristio internet za svoju propagandu, što me je podsjetilo na način na koji je širena propaganda u procesu rušenja antiameričkih (nedemokratskih) režima po svijetu u zadnje dvije decenije.

Na kraju, mislim da je svu ovu dramu, koja je započela još tokom samih izbora, uzrokovao i sam arhaični izborni sistem koji se primjenjuje u Sjedinjenim Državama prilikom izbora predsjednika. Radi se o elektorskim glasovima kojima raspolažu pojedine savezne države. Taj sistem možda je čak i u suprotnosti sa samim ustavom koji garantuje ravnopravnost građana. A po svemu ovome, glas nekog građanina u npr. Teksasu nema istu težinu kao glas građanina u nekoj drugoj saveznoj državi. A sam po sebi izborni sistem je komplikovan. To  ne znači da je na ovaj način oštećen Tramp, štaviše, kad bi se sabrali svi glasovi, očigledno je da je Džozef Džo Bajdena osvojio najveći broj glasova u istoriji američkih izbora. Zbog toga, Bajdenova pobjeda je očigledna i to je izraz većinske volje američkih građana, iako možemo govoriti o određenim nepravilnostima ili nefer ponašanju medija.

Na koncu bih samo dodao, Sjedinjene Američke Države, stabilne, jake i demokratske, potrebne su svijetu, ali ne kao bijesni šerif koji dijeli neku svoju pravdu, već kao svojevrstan bastion slobode i demokratije i idol svima koji grade slobodna, demokratska, civilna društva.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije