Kolumne

Dokumenti o ličnosti i "kultu"

Branko Perić
Branko Perić

Prije nego što otvori knjigu Vladimira Karpova "Generalisimus", neobaviješteni čitalac bi mogao pomisliti da pred sobom ima štivo o staljinizmu, logorima smrti, partijskim čistkama i kultu ličnosti, kakvim je obilovala svjetska i ruska literatura krajem prošlog vijeka. Naslušali smo se i načitali toga poslije Staljinove smrti i Hruščovljevog dolaska na vlast.

Ništa od toga nije ova knjiga! Ona je istorijsko-dokumentarističko istraživanje. Preciznije rečeno, znalački izabrana dokumentarna građa o istoriji ličnosti koju je Lenjin predložio za svog nasljednika, njegovoj ulozi u stvaranju države i njene vojske, organizovanju odbrane od Hitlerove armade, donošenju strateških odluka vojne, privredne, političke i kulturne prirode, diplomatskoj vještini, svestranom znanju i nevjerovatnoj sposobnosti da pronikne u suštinu i u hodu donosi odluke od strateškog značaja - sve uobličeno kroz mnoštvo dokumenata i svjedočenja, na osnovu kojih čitalac dobija mogućnost da sam donosi zaključke o Staljinu kao vojskovođi, državniku, političaru, diplomati, prijatelju i čovjeku. Nije se Karpov uzdržavao da iznese i svoje mišljenje. Nedvosmisleno je rekao šta su bile Staljinove greške i koliko je za njih samo on odgovoran, pri tome posebno izdvajajući sukob sa Titom i odnos prema maršalu Žukovu. Ali je, takođe, jasno rekao kada se i zbog čega Staljinu pripisivala odgovornost za "greške" koje to nisu ili koje nije počinio. Kao svaki pošten i odgovoran istraživač, Karpov će precizno objasniti čitaocu u čemu se sastojala Staljinova mudrost i dalekovidost, upućujući čitaoca na opšti kontekst u kome se odluke donose i sugerišući na koje detalje treba obratiti pažnju.

Karpov je vrstan istraživač i talentovan pisac. Prof. dr Slobodan Reljić, pisac predgovora srpskom izdanju, je to majstorstvo slikovito sažeo u dvije rečenice: "Kad čitalac počne da čita 'Generalisimusa', plovi između bezbroj dokumenata kao beli medved između santi leda u proleće. Veština s kojom Karpov koristi dokumente - odluke, proglase, zaključke, rezolucije, ali i dnevnike, beleške, svedočenja, pa i intervjue koje je sam pravio s ljudima velikih uloga, od Molotova do Ficroja Meklina - čine tekst čitljivim, gotovo kao kriminalni roman".  

Karpov nije staljinista ni državni pisac za pranje biografija i uljepšavanje istorije. Objektivno gledano, imao je više razloga da Staljina optužuje zbog vlastitog logorskog iskustva (pred diplomiranje je 1941. godine pred Vojnim sudom osuđen za antisovjetsku agitaciju, do oktobra 1942. kaznu je izdržavao u logoru "Tavdinlag", a nakon toga u kažnjeničkoj četi na Kalinjinskom frontu). On će u predgovoru ruskom izdanju napisati da knjiga nije "epsko platno, ni roman ni istorijska pripovijetka" i da njegova namjera nije da opisuje i ocjenjuje život i djelo Staljina, nego da "osvijetli njegovu političku i vojnu aktivnost". Zbog toga je posebnu pažnju posvetio "Staljinovom talentu vojskovođe i njegovim aktivnostima u svojstvu vrhovnog komandanta."

Objavljivana istorijska literatura je poslije Staljinove prećutkivala mnoge njegove zasluge za ratne pobjede i diplomatske vještine. Nerado se ukazivalo na izjave saveznika koji svoje divljenje prema Staljinu nisu mogli sakriti. Rijetko se pominjalo da je Čerčil pisao da je "velika sreća za Rusiju bila to što se u godinama teških kriza na njenom čelu nalazio genije i nepokolebljivi vojskovođa J.V. Staljin." Ili, njegov memoarski zapis o Staljinu: "Bio je čovek kome čak ni ja, koji sam vaspitavan u britanskom parlamentu, nisam mogao da protivrečim... Kad je ulazio u dvoranu u kojoj se održavala konferencija u Jalti, mi smo svi, kao na komandu, ustajali. I što je najčudnije, držali smo ruke u stavu mirno." Ili, jezgrovit opis Ejverala Harimana, ambasadora SAD u SSSR, o Staljinovim sposobnostima: "On ima duboka znanja, fantastičnu sposobnost da pronikne u detalje, živost uma i zapanjujuće rafiniranu  sposobnost za razumevanje ljudskog karaktera... Utvrdio sam da je obavešteniji od Ruzvelta, realističniji od Čerčila i, u izvesnom smislu, najdelotvorniji među ratnim vođama."

Karpov je, nema sumnje, ovo lucidno Harimanovo sažimanje u potpunosti dokazao u ovoj obimnoj knjizi (800 strana!). Mogao bi se izdvojiti jedan detalj koji to savršeno potvrđuju. Staljin se, piše Karpov, dugo godina družio sa piscem Maksimom Gorkim i često ga posjećivao u njegovoj dači. Jednom prilikom mu je predložio da se osnuje savez pisaca i zamolio ga da u svoju daču pozove što više pisaca kako bi lično saznao šta pisci o tome misle. (Zelinski je o tome sačuvao zapis). Gorki je pozvao pisce, ali im nije rekao zašto. Nije bilo nikakvih naznaka da bi na druženje mogao doći Staljin. Bilo je među piscima Staljinovih pristalica i protivnika. Staljin je sa svima razgovarao. Kad su se pisci počeli međusobno optuživati, Staljin se umiješao u raspravu: "Lako je zastrašivati i odbacivati ljude, teško ih je privlačiti na svoju stranu... Zato smo riješili da likvidiramo svako grupašenje u književnosti!" Obećao je piscima osnivanje instituta za književnost i izgradnju gradića za pisce, u kome će biti biblioteka, hotel, menze... Pjesnik V. Lugovski je podigao čašu i predložio da se nazdravi za zdravlje "druga Staljina". Odmah se pobunio pisac G. Nikiforov, već dobro pijan, ustao je i povikao na sav glas: "Ama, dosta više s tim! Već milion sto četrdeset sedam hiljada puta smo podizali čaše za zdravlje druga Staljina! Siguran sam da je i njemu već muka da to sluša...". Staljin je ustao i preko stola pružio ruku Nikiforovu: "Hvala, Nikiforove, sasvim ste u pravu. Stvarno mi je to dosadilo."         

"Generalisimus" je mnogo više od piščeve osnovne ideje. Karpov je iz lakomislenog zaborava vratio mnogo istorijskih činjenica koje su vješto prećutkivane i skrivane, vješto ih vremenski povezao i tako pomogao čitaocu da razumije zamršeni tok istorije. Iz nje će pažljiv čitalac sticati mnoga znanja o značaju državničkog znanja i vještine, perfidnim stranama politike, aroganciji moći, nerazumijevanju civilizacija i kultura, istorijskim nepravdama, zlu i zločinu, prokletstvu i pohlepi, prevari i podlosti Staljinovih saveznika (Čerčila, prije svih). I o iskonskoj snazi ruskog čovjeka da u teškim situacijama čini nemoguće, da pobjeđuje i da poštuje poraženog protivnika.

Saznaće čitalac i za nečasne političke intrige, osvete i pakosti u državnom i vojnom vrhu. I po ko zna koji put, da na kraju uvijek dođu bezvrijedni i mali ljudi da ponize velike i od svog ništavila naprave veličinu. Karpov na kraju knjige iznosi činjenice i okolnosti na osnovu kojih se može zaključiti, skoro pouzdano,  da je Staljin otrovan i da mu je takav kraj priredio niko drugi nego čovjek koga je stvorio i kome je povjerio moć koju na kraju nije uspio kontrolisati - Lavrentije Pavlovič Berija! Pisac svjedoči da mu je to potvrdio lično Molotov.

Karpov će svoja istraživanja i svjedočanstva o Staljinu završiti riječima: "Bio je to mudar i čvrst čovek. Da, postojao je kult ličnosti, ali je postojala i ličnost! A kako našoj stradalnoj majčici Rusiji sada nedostaje takva ličnost!"    

"Generalisimus" bi trebalo da bude obavezna lektira svakog državnika, svakog političara i svakog čovjeka koji drži do patriotskih vrijednosti, profesionalne časti i ljudskih vrlina. U liku i djelu J. V. Staljina, i pored teških grešaka i prekosti, čvrsto su se spleli znanje i vještina sa svim vrlinama.

Da neupućeni čitalac ne bi bio zaveden prije nego što otvori knjigu, treba da zna da je Staljinu dodijeljen čin generalisimusa 26.6.1945. godine, nakon Parade pobjede i svečanog prijema koji je održan u tu čast. Na paradi i prijemu sve je sijalo od medalja i odlikovanja. Neki su ih na prsima imali po nekoliko. Jedino Staljin nije imao nijedno ratno odlikovanje. Imao je samo Zlatnu zvijezdu heroja socijalističkog rada. Mnogi su to na prijemu primijetili pa je Politbiro predložio da se Staljinu dodijeli čin generalisimusa i Zlatna zvijezda heroja Sovjetskog Saveza. Karpov svjedoči da se Staljin tome protivio, ali da Prezidijum Vrhovnog sovjeta to protivljenje nije prihvatio.

Pojavljivanje ove obimne knjige pred našim čitaocima je hvale vrijedan poduhvat, zbog čega izdavaču (Informatika, Beograd) treba odati priznanje.

(autor je sudija Suda BiH)

 

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije