Kolumne

Društvo tržnih centara

Đorđe Latinović
Đorđe Latinović

Polako postajemo društvo tržnih centara. Na koju god se stranu okreneš niču novi velelepni, mastodontski tržni centri, kao piramide savremenog kapitalističkog potrošačkog doba.

To je slika cijele regije ili, preciznije, tranzicijske provincije i kapitalističke periferije. Nakon pada komunizma i prelaska na tržišnu ekonomiju, vodeći globalni trgovinski lanci, koncerni i multinacionalne kompanije ubacili su se na naše širom otvoreno i nezaštićeno tržište i uspostavili svoje monopole za prodaju strane robe i proizvoda.

Kada se u BiH saberu strani međunarodni, regionalni i domaći trgovački lanci, onda je jasno da ih imamo po glavi stanovnika više nego fabrika i proizvodnih pogona.

Dolaskom kapitalizma poznati međunarodni strani tržni brendovi "Lidl", "Delez", "Arena", "Mondo", "Hofer", "Tower", "Spar" i drugi, iskrcali su se na tržište zemalja bivše Jugoslavije i razvili svoju prodajnu mrežu. Iza njih stigli su veliki regionalni tržni lanci, kao što su "Konzum", "Merkator", "Delta", "Merkur", "Pevec", "Tuš" i drugi. Na kraju, stvoreni su i domaći tržni lanci: "Bingo", "Tempo", "Fis", "Tropik", "Robot", "Obi", "Vissa", "Tom", "Ekvator", "Zenit", "BBI centar" Sarajevo, "Importane", "Tereks", "Alta", "Piramida" Mostar, "Hepocrom", "Maxi", "Arizona", "Emporium", "Unitik", "Intereks", "Spektar", "Centrum", "Moj market", "Aura", "Forum", "Diona", "Supernova", "VF komerc", "Fortuna" i drugi.

 

Na kraju, tu su i mnogobrojni lokalni tržni lanci različite veličine u domaćem privatnom vlasništvu. Ovih dana sarajevska firma "Robot" najavljuje otvaranje 30 novih tržnih centara u naredne tri godine, dok se u Banjaluci planira izgradnja novog tržnog centra "Delta planet", kao i u Mostaru, Tuzli i drugim gradovima BiH.

Istorija velikih tržnih centara vuče porijeklo iz zlatnog doba kapitalizma SAD sredinom pedesetih godina prošlog vijeka, nakon čega se proširila u Evropu. To je vrijeme pojave multinacionalnih kompanija i masovne potrošnje, koja je podržana kroz popularnu kulturu širenja "američkog sna", kao dokaz bogatstva i uspješnosti kapitalizma nad sovjetskim komunizmom. Jednostavno rečeno, konzumerizam Zapada pobijedio je komunizam Istoka.

Kultura konzumerizma u tržnim centrima, sa zakašnjenjem od sedamdeset godina, uz sve ostalo sada je stigla i na naše prostore. Opredjeljenjem za tržišnu ekonomiju pored nezavršene tranzicije zvanično privatne privrede sa državno-partijskim monopolima, mi smo stvorili i tržišno društvo, u kome su svi društveni odnosi mjereni konjukturom na slobodnom tržištu, kojim gospodari vrhovni pokretač svega, novac i profit. Simboli tog proto kapitalizma u našim tranzicionim društvima postali su veliki tržni i šoping centri, sa svojim istim proizvodima u hiljadu različitih verzija, koje prate totalna ponuda, totalna reklama i totalna rasprodaja. Kada su siromašni evropski rođaci s Istoka krajem osamdesetih godina pod narkozom oslobodilačkih "baršunastih revolucija" iz borniranog realnog socijalizma nagrnuli na Zapad, u obećani potrošački raj, poznati francuski intelektualac Žan-Mari Domenak u svojoj knjizi "Evropa: Kulturni izazov" zabrinuto se upitao: "Da li su sve to podnijeli samo da bi sada došli da posjete naše supermarkete?" Ima neke perverzne sudbine u tome što je bivša zgrada Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije u Beogradu, poznatija kao "Ušće", nakon raspada države pretvorena u ogromni šoping-centar.

Na sličan način zvuči i vijest da će na prostoru oko čuvenog kina "Kumrovec" u sarajevskom naselju Otoka, koji je kupio izvjesni sirijski biznismen, uskoro biti otvoren poslovni i tržni centar pod nazivom "Capital Tower", što će označiti simbolički kraj komunizma i postsocijalističke tranzicije u BiH i definitivnu pobjedu potrošačkog etnokapitalizma. Kada sam prije nekoliko godina obilazio ostrvsku Hrvatsku i njene najzabačenije krajeve, prolazio sam kroz potpuno pusta naselja bez stanovnika, ali sam svugdje nailazio na "Konzum". Zaključio sam da je prvo nastao "Konzum", pa onda Hrvati i Hrvatska. Tržni centri izrastaju na svakom mjestu, neočekivano, tamo gdje se najmanje nadaš. Tako se u tržne centre pretvaraju stari domovi kulture, napušteni muzeji revolucije, bivše kasarne JNA, poljoprivredne zadruge, prazni stadioni i igrališta, ali i najatraktivnije javne površine grada, travnjaci i parkovi, gdje su se do juče slobodno igrala djeca, rekreirali sportisti i šetali građani. Ovaj posttranzicioni fenomen nicanja velikih tržnih centara kao pečurki poslije kiše posebno su dočarala dvojica režisera Vit Klusak i Filip Remund u njihovom dokumentarnom filmu "Češki san" iz 2004. godine. Oni su pokazali da je u Češkoj za četiri godine otvoreno 125 tržnih centara, za koliko je Holandiji bilo potrebno 25 godina.

Drugim riječima, u posttranzicionim zemljama proces otvaranja tržnih centara ubrzava se geometrijskom progresijom. Sva ova grandomanija tržnih centra odrazila se i našla svoj izraz i u svakodnevnom jeziku.

Naši tržni centri svakim danom postaju prostorno veći, bogatiji i glamurozniji i tako dobijaju nove prefikse: BIG, DŽAMBO, VELE, GRAND, HIPER, SUPER, MEGA, GIGA, GLOBAL, WORLD, MONDO, UNIVERZAL, PLANET, KOSMOS, GALAKSY, SPACEY, i tako sve dalje, dok ne otkriju nove potrošače vanzemaljce.

Cijela ekonomija zemalja regiona, nakon deindustrijalizacije i pljačkaške privatizacije, koja je uništila domaću proizvodnju, oslonila se isključivo na strana ulaganja i pretvorila se u trgovinu, uslužne djelatnosti i finansijske špekulacije, umjesto realnog proizvodnog sektora privrede.

Prema podacima "Euromonitora", kompanije za istraživanje tržišta, objavljenim krajem prošle godine, veliki prehrambeni proizvođači iz regiona i Evrope dominiraju na tržištu BiH, dok domaće kompanije pokušavaju da im konkurišu koliko mogu. Zbog svog geografskog položaja tržište BiH je otvoreno i okupirano robama i proizvodima stranog porijekla, zbog čega se znatan dio novca odliva iz zemlje. Strani trgovački lanci favorizuju svoje proizvode na uštrb domaćih proizvoda u zemlji. Ranije je u njima bilo svega 10-15% domaćih proizvoda, a sada nešto više. Na taj način strane kompanije ugrožavaju ionako slabu domaću proizvodnju.

Neko će reći, a šta to BiH proizvodi da bi mogla da štiti i plasira na domaće i strana tržišta? S druge strane, megamarketi su progutali i uništili male trgovine u gradskim naseljima. Zbog niskih cijena mali trgovci ne mogu biti konkurentni velikim tržnim centrima. Svaka uspješna ekonomija mora počivati na proizvodnom realnom sektoru, kao bazi privrednog rasta i razvoja. Nažalost, mnoge prilike da se položaj domaće privrede, posebno industrijske prozvodnje, popravi i državnim mjerama zaštiti propuštene su u prethodnom periodu, prije ulaska u obavezujući ugovorni odnos Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između BiH i EU, tako da je sada za mnoge takve mjere prekasno.

 Posebna priča o tržnim centrima je radna snaga i uslovi rada u njima.

U našim tržnim centrima radi savremeni prekarijat, unajmljena nisko plaćena, fleksibilna radna snaga preko studentskih servisa i agencija za posredovanje u zapošljavanju, bez prava na sindikalno organizovanje, bez uplaćenog socijalnog i zdravstvenog osiguranja, bez radnog vremena uglavnom na određeno vrijeme, najsiromašnije i marginalne društvene grupe, izbjeglice, doseljenici, manjinske zajednice i slično. Da je tako i u drugim dijelovima svijeta pokazuje knjiga Andreasa Harmana i Gudrun Giese, njemačkih novinara, "Crna knjiga 'Lidla' - jeftini na štetu zaposlenika", o eksploataciji radnika u ovom njemačkom trgovačkom lancu. Režiser Robert Grinvald, autor dokumentarnog filma iz 2005. godine "Visoki trošak niske cijene", pokazao je da u najbogatijem tržnom i diskontnom lancu u SAD "Wal -Martu" ljudi rade u robovlasničkim uslovima bez bilo kakvih radnih prava. Izgleda da se i Bog preko svojih predstavnika uključio u ovu kampanju promocije potrošačkog mentaliteta u našim zemljama. Tako su sveštenici Katoličke crkve u Hrvatskoj blagoslovili otvaranje nekoliko tržnih centara u Hrvatskoj. Na sličan način, Srpska pravoslavna crkva i njeni sveštenici u Srbiji su takođe osvještali više takvih objekata po Srbiji. U Mostaru su viđene osobe koje su se javno molile u tržnom centru, makar to bila i namjerna i svjesna provokacija, a ne izraz iskrenog predavanja Bogu i ispunjenje vjerske potrebe. Tako da odsad nije dovoljno kupovati u tržnim centrima, nego se moramo za njih i moliti.

Na ovaj fenomen ukazali su mnogi stvaraoci i umjetnici kroz popularnu kulturu. Srpski pozorišni pisac Dušan Kovačević u jednom nedavnom intervjuu kaže da se boji da će se jednog dana cijela Srbija pretvoriti u ogromni šoping-centar, poput vizija raja s platna starih slikara. Dramska spisateljica Biljana Srbljanović ima pozorišni komad indikativnog naslova "Supermarket", čija je tema život ljudi izgubljenih u svijetu koji liči na globalni supermarket. Jedan od najčitanijih francuskih pisaca Frederik Begbede u svom romanu "99 franaka", o marketingu, konzumerizmu i PR strategijama kao novim ideologijama koje su zamijenile klasične ideološke narative XX vijeka, neki tržni centar u Parizu, u svom distopijskom crnilu opisuje kao "bunker od čelika i stakla s dekoracijom u stilu Alberta Špera". Stoga, valja nešto preduzeti već danas, prije nego nam jednog dana multinacionalne korporacije tetoviraju barkod na ruci, kada ćemo i zvanično postati stanovnici planetarnog tržnog centra.

(Autor je politikolog)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije