Kolumne

Gorčina smijeha, o nemoralu i licemjerju na naš način

Branko Perić
Branko Perić

Treba odmah reći: "Hamlet u selu Mrduša Donja" je ono najbolje što se može vidjeti u pozorištu i što pozorišna publika odavno nije vidjela na našim pozorišnim scenama!

U nadahnutom i vješto izvedenom osavremenjavanju Brešanovog teksta, reditelj priču smješta u bošnjačko selo i kroz mentalitet njegovih žitelja, uz pomoć Hamleta sklapa mozaik sveopšteg moralnog i duhovnog rasula u kome smo se našli nakon "demokratskih promjena" zahvaljujući, prije svega, nacionalnim (i vjerskim) politikama. Ovaj put je to bošnjačka priča, što ne znači da se sutra, sa drugim kostimima i sa drugim jezičkim varijantama i varijacijama neće moći uspješno igrati i u Banjaluci, Mostaru, Zagrebu ili Beogradu.

Svima nam se ova priča čini poznatom, ali kada se detalji, koji u običnom životu izmiču, vješto vođeni rukom reditelja zgusnu na sceni, onda dobijamo uznemirujuću sliku izopačenog i posrnulog društva. Gotovo svaki scenski detalj opominje na sveopošte rasulo. Gledalac će pozorišnu dvoranu napustiti zabrinut i zbunjen razornim dejstvom politike na moral (vjerski, politički i društveni) i elementarne ljudske vrijednosti. Mladi buntovnik Sulejman (Aldin Omerović), suočen sa nečasnim ćutanjem i povijanjem glava svih oko sebe, pustiće očajnički vapaj: "Ima li ovdje čovjeka?" Odgovor će biti tišina i potpuni mrak! Da je predstava na ovom mjestu završena, gledalac bi se teško oslobodio mraka sa kojim ga je predstava suočila!

Životima običnih ljudi u Mrduši Donjoj upravlja politika kojom vladaju poroci tranzicije i postkomunističkih demokratija: nacionalizam, agresivno vjersko-pljačkaška privatizacija, krađa donatorske pomoći, montirana hapšenja, ignorisanje elementarne logike... Bahati primitivizam se nameće kao kultura, a jedina alternativa mladih je otići. Kada se Bukara (Josip Pejaković), predsjednik mjesne zajednice, nađe pritjeran uza zid logikom svojih nezadovoljnih sugrađana, poteže kao jedini argument svoju pripadnost stranci i prvoboračke zasluge, za koje svi znaju da su laž. U Mrduši nema glasa drugog i drugačijeg. Vlada političko jednoumlje u kome glas pobune jedino dolazi od mladog i nemoćnog Sulejmana, čiji će otac postati žrtva podmetanja i spletki.

Iz odlično uigrane glumačke ekipe treba izdvojiti Josipa Pejakovića (Bukara), koji suvereno vlada scenom i maestralno dočarava lik malog aparatčika, svjesnog moći koju su mu dali stranka i ratno odlikovanja. Bio bi grijeh ne spomenuti i Sašu Petrovića (Šico), čiji originalan scenski pokret prosto fascinira. Dobra podjela i odlična adaptacija teksta očigledno su pomogli reditelju da komičnu igru od početka do kraja vodi bez akrobacija, suvišnih pokreta i viška replika. Sveden scenski izraz, rekli bi kritičari od zanata! I gorčina smijeha, zaključiće običan gledalac prepoznajući sebe u sjenci pozornice.

Nenametljiv dekor i igra sa kostimima (Marijela Margeta Hašimbegović) unijeli su dodatnu živost na scenu i kompletnoj predstavi dali posebnu maštovitost.

Na kraju, nadati se da izvrsni i hrabri Sulejman Kupusović neće morati, kao učitelj u predstavi (Mirsad Tuka), na zahtjev nekog ministra za kulturu iz Mrduše Donje, prepravljati i svog Hamleta da bi se svidio onima koji, po pravilu, ne idu u pozorište!?

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije