Moja ljubav prema selu, rijekama i potocima traje od rane mladosti.
U stvari, cijeli radni vijek, pored drugih poslova, u slobodno vrijeme snimao sam vodenice i tragao za podacima o njima, najprije o vodenicama u Podgrmeču, a bilo ih je više od stotinu, sada se melje žito u tek desetak, a zatim i u drugim krajevima, od rijeke Ukrine, Sane i Une, Plivskog jezera, rijeke Janj, do Slunjčice na Kordunu, Gacke i Like u Lici, Zrmanje i Karišnice u Sjevernoj Dalmaciji, a o brojnim potocima da i ne govorim.
Posebna draž vodenica je u tome što su građene na bajkovitim mjestima, pa zbog ljepote prirode pogled na njih ostavlja upečatljiv estetski doživljaj.
Osim toga, vodenice su, uz kovačke mijehove, prvi motori u narodnoj proizvodnji. Na gradnji vodenica oštrio se inženjerski duh i stvarala prva naša tehnička kultura.
Obilazeći mnoge krajeve, moju pažnju najviše su privlačile vodenice, kako napuštene, tako i one koje su sačuvane, a i one koje se ponovo grade. Svaka vodenica u meni izaziva veliku radost jer me podsjeća na osnov života - brašno i hljeb, onaj pomalo hrapavi hljeb, ali mirisan i sladak sa rskavom koricom, hljeb bez kojeg je teško zamisliti život čovjeka.
Posebno sam srećan što sam imao priliku, zajedno sa mojim saradnicima i najuglednijim poljoprivrednicima - članovima zadruge "Agrojapra", da osmislim i realizujem izgradnju nove vodenice u Donjim Agićima, na mjestu gdje je bila stogodišnja vodenica, i što sam bio u prilici da pripremim izložbu: Podgrmečke vodenice, kao što sam imao priliku da objavim feljton o vodenicama u magazinu za selo "Agro Planeta". Pridružujući ovim aktivnostima i monografiju "Vodenice", drago mi je da sam makar i djelomično doprinio da se ovo naše kulturno i narodno blago sačuva od zaborava.
Raduje me činjenica da se osim izgradnje vodenice u Donjim Agićima, i u drugim selima ponovo grade i obnavljaju vodenice u Podgrmeču, na primjer u Donjim Rakanima, Vitasovcima, Marinima, Ilidži kod Budimlić Japre, ali i u Ćopićevim Hašanima gdje je, zahvaljujući donaciji tadašnjeg predsjednika Republike Srpske, gospodina Milorada Dodika, konačno izgrađen Deda Trišin mlin i pušten u rad 2018. godine. Ovi i slični primjeri su svakako jedan od načina kako ljudi mogu da se odupru procesu globalizacije, koja ruši sve što je nacionalno i staro, koja nameće stav da sve što je staro nema vrijednost, a mi oživljavamo i staru istinu po kojoj vrijednost leži u tradiciji. U toj težnji, sve veći broj ljudi počinje da prepoznaje blagodeti zdrave hrane.
Posebno ću se radovati ako ova monografija bude podsticaj gradnji i obnovi vodenica širom Republike Srpske jer one imaju višestruki značaj: ekološki, jer proizvode zdravu hranu, ekonomski, edukativni i društveni, a posebno predstavljaju veliki potencijal za razvoj seoskog turizma.
Knjigom "Selo na klackalici" želio sam da iznesem svoje viđenje razvoja sela, da objektivno, ali i kritički, sagledam sadašnjost i budućnost sela, te da iznesem svoju zabrinutost za budućnost sela.
Osnovne poruke ove knjige su: da se na svim nivoima društva i države, uključujući i intelektualne krugove, Akademiju nauka i umjetnosti i univerzitete, umjesto svađe, raskola i nesloge, postavi na dnevni red pitanje opstanka i sigurnosti ljudi na selu. Odnosno, pitanja kao što su: kojim sadržajima ruralni prostor danas može zadržati seosko stanovništvo, kojim modelom održivog razvoja može da se zaustavi dalje propadanje malih i srednjih porodičnih poljoprivrednih gazdinstava kojih je većina, i koja, dok su ovdje, čuvaju i proizvodnju i selo, te na taj način ne dozvoljavaju da se sela prazne.
Da li boljom organizacijom i upravljanjem u poljoprivredi, te kroz povećana ulaganja u revitalizaciju sela i poljoprivredu, u porodično preduzetništvo, zadrugarstvo, posebno u oblasti prerade, kao i izgradnjom seoske infrastrukture, možemo da svrsishodnije iskoristimo naše bogom dane resurse, kao što su oranice, vode i šume, i na taj način značajno uvećamo proizvodnju hrane i drugih proizvoda i usluga za domaće potrebe i izvoz. To jest, da od uvoznika postanemo izvoznik hrane.
I na kraju, zar se, takođe kao hitan imperativ, ne postavlja pitanje stimulacije za povratak mladih ljudi na selo, da se mladim bračnim parovima daju bespovratne višegodišnje stimulacije za prvo, drugo i treće dijete, te da sve žene na selu koje su rodile treće, četvrto i više djece imaju obezbijeđenu mirnu starost putem bar male penzije? Ovo su pitanja od opštenarodnog interesa, a njihovo praktično rješavanje može da ublaži mnoge opasnosti pred kojima se naše selo nalazi.
(Autor je novinar i publicista, napisao je osam knjiga o selu, poljoprivredi i zadrugarstvu)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.