Prvi kvartal 2020. godine svjetsku ekonomiju karaketriše društveni i ekonomski šok izazvan virusom korona. Razmjeru ovog šoka teško je procijeniti, ali se može naslutiti putem tzv. indeksa straha ili VIX indeksa koji saopštava robna berza u Čikagu.
Indeks straha je za 50% bio veći 17. marta ove godine, kada je iznosio 85, nego tokom šoka 2008, nakon kojeg je nastupila svjetska ekonomska kriza. Indeks berzi u SAD je zabilježio pad kao prilikom objave Drugog svjetskog rata. Iako je teško dati tačnu procjenu razmjere ekonomske štete, ipak je potrebno izaći s koliko-toliko egazktnim podacima.
Ono što je svojstveno svim procjenama je da one nisu apsolutno tačne. Procjene služe da se kvantifikuju neizvjesnost i ljudska imaginacija, mašta i spekulacije se nastoje ograničiti. U odsustvu informacije javljaju se spekulacije. U krizi spekulacija i imaginacija nisu dobri saveznici. Ugledni časopis "Ekonomist" je predvidio pad svjetske privrede u 2020. godini od 2,2%.
Isti časopis je predvidio pad Njemačke od 6,8%, Italije 7%, Turske 3% itd. Na osnovu ovih procjena potrebno je uraditi procjenu pada ekonomije Republike Srpske u cilju definisanja mjera i instrumenata za njen oporavak. Ukoliko će naši spoljnotrgovinski partneri zabilježiti pad poput Italije i Njemačke, za koje imamo procjene da iznose oko 7%, najmanje što možemo očekivati je sličan pad ekonomske aktivnosti. Ekonomska šteta još traje, ali u ovom momentu čini se kao razumnim i izvjesnim scenario o padu ekonomske aktivnosti od 7% s kojim možemo nastaviti dalju analizu. Da bismo odredili buduće ponašanje ekonomskog sistema bitno je znati njegove karakteristike u prošlosti. Ono što je svojstveno ekonomskom sistemu Republike je njegova otpornost na šok.
Ekonomski sistem Republike Srpske je sistem koji karakterišu stalni šokovi, počev od 2007. godine, kada je nastupio fiskalni šok izazvan obavezama po osnovu stare devizne štednje i ratne štete, koji je nastavljen šokom izazvanim svjetskom ekonomskom krizom i recesijom, koja je rezultovala padom realnog BDP-a Republike u 2009. godini od 3%. Zatim je nastupila i recesija 2012. godine, koja je dovela do nominalnog pada od 1,1%.
Onda su uslijedile poplave 2014, gdje je u drugom kvartalu te godine BDP zabilježio pad od 1%. Prethodno navedeno implicira da se može reći: "Ko nas je kleo nije dangubio", ali smo nakon svih ovih šokova izlazili ekonomski jači, na višem stepenu ekonomskog rasta i višem životnom standardu. Zaposlenost je dostigla svoj vrhunac u septembru 2019. godine i iznosila je preko 275.000 zaposlenih, prosječna plata je u februaru iznosila 952 KM, a depoziti su dostigli nivo od 54% BDP-a. Iako postoje značajni izazovi u sadašnjem stanju, nije zgoreg da vidimo na koji način drugi odgovaraju na njih. Primjer Rusije je posebno interesantan.
Rusija funkcioniše u stanju izolacije već duži niz godina. Prije šest godine su joj uvedene sankcije, prije četiri godine isključena je s međunarodnog tržišta kapitala. U ovom stanju ekonomski sistem Rusije je manje osjetljiv na trenutni eksterni šok. U cilju stvaranja dodatnih rezervi za budućnost i ekstremni šok kreirali su fond koji su finansirali budžetskim suficitom. Trenutna vrijednost fonda iznosi 7,3% BDP, odnosno 570 milijardi dolara. SAD odgovaraju na izazove kreiranjem paketa pomoći koji iznosi oko 10% BDP-a, Njemačka oko 24% BDP-a, Italija oko 20% BDP-a, Francuska oko 15% BDP-a.
Visina paketa pomoći i mjera se razlikuje od zemlje do zemlje, ali svi pokušavaju svim mogućim mjerama iz domena monetarne i fiskalne politike da urade "šta god je potrebno" da se očuvaju radna mjesta, potrošnja, životni standard pojedinca. Ukoliko pak posmatramo 2008. godinu i svjetsku ekonomsku krizu, nju smo dočekali s nivoom depozita od 42% i dominantno je on bio u javnom sektoru. Privatizacija "Telekoma" i novac dobijen iz privatizacije bili u "bazuka" tog vremena koju su domaći nosioci ekonomskih odluka koristili kao amortizer za šok. Trenutna situacija je drugačija.
Dominantun kontrolu nad depozitima ima privatni sektor pa današnji nosioci ekonomskih odluka moraju pokrenuti razgovor s privatnim sektorom i pronaći način na koji da se napravi simbioza depozita pod kontrolom privatnog sektora, privrede i stanovništva s javnim potrebama te na taj način kreirati "privatnu bazuku" kao odgovor na izazove. Potrebno je nastaviti s mjerama "šta god je potrebno" na državnom, entitetskom i lokalnom nivou da se očuvaju radna mjesta, porodice i nivo životnog standarda. Kapacitet postoji, istorijska pamet i znanje postoje. Ovi prostori ako su nešto pokazali i dokazali je da opstaju. Šansa nam leži u 60% ruralne populacije, šansa nam leži u njivama. Kina svoj istorijski uspjeh počinje kada je uspjeli da prehrani svojim resursima svoje stanovništvo.
Mi smo u tom dijelu u zaostatku, da li ćemo uspjeti napraviti u ovim uslovima supstituciju uvoza hrane i na taj način sačuvati domaću likvidnu imovinu - pokazaće vrijeme. Da li ćemo uspjeti vratiti vjeru i povjerenje u domaće finansijsko tržište - to je pitanje. Saveznici su neizvjenost i šok koji smo pretrpjeli. Kada je nastupio potres ovolikih razmjera počeli smo da se vraćamo kući, ovim prostorima, našim porodicama. Drugačije smo počeli da gledamo jedni na druge, počeli smo da uviđamo koliko zavisimo jedni od drugih, koliko zavisimo od prvog komšije, koliko može da nas ugrozi nedisciplina nekolicine, koliko su nam bitni domaća hrana i domaći resurs. Iako niko ne može sa sigurnošću da tvrdi o scenariju koji nas očekuje, smisao upravljanja u budućnosti će biti razvoj različitih scenarija.
Da li će svijet biti i dalje otvoren za saradnju i zajedničko kreiranje nečeg novog ili će nastupiti nacionalizam, hegemonija, zatvaranje granica, u ovom momentu niko od ozbiljnih autoriteta se ne usuđuje da predvidi. Ipak jedno je sigurno - iako u istoriji nikad nismo bili sigurniji zadržavanjem socijalne distance između pojedinca, u budućnosti ćemo se morati okrenuti jedni drugima, daleki svijet će biti dobro došao nama, koliko i mi njemu. Osjećaj nacionalnog ponosa će rasti na ovim prostorima i samo jačanjem porodice i komšijskih veza možemo očekivati snagu kojom ćemo krizu koja se javlja u ovom intenzitetu jednom u sto godina u svijetu, a na ovim prostorima je kriza hronično stanje, moći da pobijedimo. Pobijedićemo je solidarnošću, većom količinom rada i vjerom u budućnost.
Svako od nas u okvirima svojih mogućnosti može da pruži doprinos. Ukoliko ekonomija padne za 10%, a mi se odlučimo da uložimo 15% veći napor u aktivnostima kojima se bavimo - pobijedićemo. Ako nešto znamo na ovim prostorima, znamo kako da opstanemo i kako da pobijedimo, a ekonomska istorija nas uči da ekonomski sistem uvijek pronalazi svoju ravnotežu i da nakon toga nivo ekonomske aktivnosti biva veći i prosperitetniji.
(Saša Stevanović je autor knjige "Ekonomski život Republike - 20 godina rizika i nagrada")
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.