Kolumne

Maske nisu pale

Igor Popović
Igor Popović

Ne, maske nisu pale odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (dalje: USBH), one su i dalje obavezne.

USBH je u utorak, 22.12.2020. godine, donio još jednu odluku povodom mjera koje su propisane zbog suzbijanja pandemije izazvane kovidom-19, a kojom je utvrdio povredu prava na privatni život i prava na slobodu kretanja.
 
Odluka je donesena povodom nekoliko apelacija (ustavnih žalbi) koje su podnijeli pojedinci iz Sarajeva. Sporne su bile dvije odredbe kriznih štabova FBiH i Kantona Sarajevo: (1) obavezno nošenje maski i (2) zabrana kretanja u periodu od 23:00 do 05:00. 
 
Kakav je odnos ovih odredaba sa dva navedena prava? Nesporno je da nešto što se zove pravo na slobodu kretanja dolazi pod udar pravila o zabrani kretanja u određenom dobu dana. No, kako obaveza nošenja maske utiče na privatni život?
 
Prema praksi USBH i Evropskog suda za ljudska prava privatan život podrazumijeva skup različitih ovlaštenja, pa između ostalog i kako će pojedinac komunicirati sa drugima i kako će se predstavljati, tj. obuhvata odnose koje pojedinac uspostavlja sa svim ostalim ljudskim bićima.
 
Lični izbor željenog izgleda pojedinca na javnom ili na privatnom mjestu odnosi se na izraz njegove ličnosti i tako spada u pojam "privatnog života" (§ 52 Odluke). 
 
U javnosti se stvorila dilema, jer jedni poručuju da svako ograničenje naših prava predstavlja istovremeno i povredu prava, a drugi kazuju suprotno - nije svako ograničenje prava istovremeno i povreda prava. Ko zbori istinu? Da li se mogu ograničiti dva navedena prava, a da ograničenje nije istovremeno i kršenje prava? Da, naravno da mogu.
 
Riječ je o tzv. kvalifikovanim pravima koja država može ograničiti svakome od nas pod određenim, kumulativno ispunjenim, uslovima:
 
(1) ograničenje prava treba da bude propisano pravnim aktom (zakon i sl.),
 
(2) ograničenje treba da teži određenom legitimnom cilju (npr. zaštita javnog zdravlja) i
 
(3) ograničenje treba da bude neophodno u demokratskom društvu.
 
Ono što je, možda, dovelo do zabune, ne samo kod građana, već i pravnika, je to što USBH nije ispitivao ova tri uslova odvojeno kao što je to u praksi uobičajeno.
 
U pogledu prvog uslova postavlja se pitanje da li su osporena ograničenja bila propisana zakonom, tj. pravnim aktom? 
 
Iako je USBH zauzeo stav da jesu, nije jasno identifikovao koji su pravni akti bili osnova za donošenje naredaba kriznih štabova. Samo je konstatovao da, ukupno gledajući, zakoni i podzakonski akti koji regulišu rad Vlade, pitanja zdravstvene zaštite i zaraznih bolesti jesu dovoljan osnov da se donesu naredbe kriznih štabova kojima se ograničavaju dva navedena prava.
 
Ovakvom rezonovanju i metodu pristupa problemu se mogu uputiti stručne kritike, ali time neću opterećivati ovaj tekst. Kada je riječ o drugom uslovu, bez obzira na to što USBH nije jasno naveo da mjere u FBiH teže legitimnom cilju, to je nesporno i taj cilj je zaštita javnog zdravlja.
 
Naposljetku, dolazimo do trećeg pitanja - neophodnosti u demokratskom društvu.
 
Sud je jasno naveo da mjere/ograničenja na koje se apelanti žale "u načelu bitno ne odstupaju od mjera koje se preduzimaju i u nizu drugih država i koje preporučuje i Svjetska zdravstvena organizacija" (§ 68 Odluke). USBH ne ulazi u pitanja medicinske struke, ali ukazuje da nametnute mjere treba da budu:
 
(1) srazmjerne cilju koji se želi postići (zaštita javnog zdravlja), a to znači da je potrebno primijeniti blažu mjeru kojom se postiže isti cilj,
 
(2) donesene nakon podrobne analize,
 
(3) predmet stalnog preispitivanja, kako ne bi trajale duže nego što je potrebno i
 
(4) primjerene demokratskom uređenju. Zašto su važni prethodni uslovi? Zato što ukazuju na važnu karakteristiku pojma vladavine prava - ne smije se dozvoliti da jedna grana vlasti (izvršna) ili, još uže gledano, da jedan privremeni organ (krizni štab) donosi odluku bez budne kontrole drugih grana vlasti.
 
Krizni štabovi su tokom pandemije dobili veliku moć. Oni odlučuju kako će se odvijati naši životi i takva moć treba da bude predmet kontrole drugih grana vlasti. Suprotno - neograničena moć jedne grane vlasti ne vodi ka demokratiji, već diktaturi. Sud želi da nam kaže da se mora gledati odnos zakonodavac - izvršna vlast i da bi trebalo da zakonodavac prenese dio svojih ovlaštenja izvršnoj vlasti, sa jasno postavljenim ograničenjima (§ 70 Odluke). 
 
U Odluci se navodi da je suprotno vladavini prava da u diskreciono pravo izvršne vlasti spadaju nesputana ovlaštenja i da je uloga kriznog štaba privremena, a njemu su data široka ovlaštenja, bez adekvatne kontrole rada (§ 73 Odluke). Na taj način jedan privremeni organ postaje gotovo nedodirljivi kreator sadržaja naših života. 
 
Sud dalje kritikuje pasivnost i nespremnost Parlamenta FBiH da preuzme aktivnu ulogu u borbi sa pandemijom, ali i da sveukupno reguliše novonastalu situaciju (u mnogim državama su doneseni posebni propisi o borbi sa kovidom-19, a na šta je ukazao USBH) i da ograniči rad organa izvršne vlasti, prije svega kriznih štabova. USBH je u ranijoj odluci br. AP-1217/20 uputio istu kritiku, ali i apel parlamentu da preuzme aktivnu ulogu. Reakcija je, očigledno, izostala.
 
Bez obzira na gorenavedene manjkavosti, sud nije smatrao korisnim da ukine naredbe kojima su propisane obaveza nošenja maski i zabrana kretanja. Ostavio je rok od 30 dana vlastima u FBiH (primarno Parlamentu FBiH, ali i Vladi FBiH) da usklade svoje djelovanje i akte sa stavovima iz njegove odluke.
 
Na koncu, šta je rezultat ovakve odluke i zamršenih pravnih objašnjenja? Sa aspekta ljudskih prava mjera o obaveznom nošenju maski ili mjera zabrana kretanja u određeno doba nisu sporne. Međutim, način na koji su određeni mediji i pojedinci prenijeli vijest je doveo do pogrešnog utiska kod stanovništva da je USBH protiv nošenja maski.
 
Naravno da nije protiv mjera nošenja maski. No, s pravom, jeste protiv generalnog i neizbalansiranog pristupa koji ne podrazumijeva postavljanje striktnih granica kriznim štabovima. Sud je protiv krajnje pasivnosti zakonodavnog organa. Princip podjele vlasti je uveden, jednostavno rečeno, kako bi se različite grane vlasti međusobno kontrolisale.
 
Nelogično je očekivati da Vlada FBiH efikasno i u interesu građana kontroliše rad kriznih štabova, jer su oba organa dio izvršne vlasti. Suštinsku kontrolu izvršne vlasti mogu da vrše sudovi i zakonodavac. U FBiH je parlament potpuno pasivan, a iz obrazloženja Odluke provejava da USBH želi suprotno, da parlament bude okosnica borbe protiv pandemije - da donese pravila o tome kako da se donose mjere, ko da ih propisuje, ko da kontroliše primjenu mjera, ko i kada da kontroliše da li su propisane mjere i dalje potrebne i sl.
 
Neko će reći da je ovo cjepidlačenje ili beskorisna formalnost. Ne, nije. Suštinsko učešće svih grana vlasti u borbi sa pandemijom može samo dovesti do bolje reakcije države na ovu pošast. Možda će mjere ostati iste - obavezno nošenje maski i zabrana kretanja.
 
Neka ostanu, ali će proces donošenja mjera biti otvoren javnosti ili barem otvoreniji nego sada. Samim tim, građani će imati više garancija da će se potencijalna samovolja pojedinaca, pa makar to bili i eminentni ljekari, vrlo brzo otkriti, pa i suzbiti putem druge grane vlasti. 
 
Zaključno, izdvajam četiri odlike Odluke:
 
(1) Maske su i dalje obavezne, kao i zabrana kretanja od 23:00 do 05:00 časova.
 
(2) Parlament FBiH i Vlada FBiH imaju rok od 30 dana da usklade svoje djelovanje sa onim što je zapisano u presudi.
 
(3) Strane sudije nemaju nikakve veze sa slučajem. Odluka je donesena jednoglasno od strane domaćih sudija.
 
(4) Sud ne smatra da je obaveza nošenja maski sama po sebi protivna Ustavu BiH i Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Način donošenja i održavanja osporenih mjera je protivan principima demokratije i vladavine prava koji su nužni elementi standarda o zaštiti ljudskih prava, odnosno sporan je način (ne)rada organa FBiH, prije svega Parlamenta FBiH.
 
Autor je viši asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije