Osnov ekonomske nauke je postavljanje pitanja na koji način uspostaviti ekonomski sistem koji je u ravnoteži i doprinosi kvalitetnijem načinu života, odnosno kako da za datu količinu rada, kapitala i tehnologije proizvedemo veće bogatstvo. Proizvedeno bogatstvo zatim raspodijelimo u skladu s društvenim dogovorom. Društveni dogovor ne bi trebalo da ugrozi sadašnje i buduće funkcionisanje ekonomskog sistema. Stvoreno i raspodijeljeno bogatstvo osnov je za kreiranje uslova života u svakoj porodici i kod svakog pojedinca. Što je bogatstvo veće i ravnomjernije raspoređeno, izvjesniji je kvalitetniji život.
Plemeniti cilj i želja za povećanjem prosječne plate na 1.000 KM podrazumijevaju da će se ukupni fond neto plata u 2020. godini popeti na nivo od 3,24 milijarde KM. Fond plata u 2018. godini je iznosio 2,7 milijarde KM, odnosno 25,6% BDP-a. Razlika između stanja fonda neto plata u 2018. godini i plemenitog cilja i želje od 1.000 KM prosječne plate u 2020. iznosi 550 miliona KM. Za ekonomiju, ma koliko tvrdili da nije egzaktna nauka, ne možemo tvrditi da postoji nešto besplatno. To predstavlja egzaktnu činjenicu. U ekonomiji uvijek neko nešto plaća. Ne postoji magični trik, perpetuum mobile (uređaj jednom pokrenut koji beskonačno funkcioniše ne trošeći energiju) ili besplatan ručak. Sve košta, ako ne lično osobu koja uživa koristi, onda neko plaća za nju sigurno. Iznos od više od pola milijarde KM u korist zaposlenih može se pronaći iz, shodno saznanju autora ovog teksta, tri izvora. To se može postići ili smanjenjem troška države kao prva opcija, većim zahvatom iz privatnog sektora - opcija broj dva ili na osnovu budućeg ekonomskog rasta kao opcija broj tri.
Prije detaljnije analize bilo koje od prethodno navedene tri opcije potrebno je uvesti u analizu jedan aksiom (istina koju nije potrebno dokazivati). Aksiom predstavlja ekonomsko pravilo da kretanje rasta plata treba da prati rast produktivnosti. Rast produktivnosti svaki poslovni subjekat određuje posebno, ali na ukupnom nivou on se mjeri rastom BDP-a. Na osnovu prethodne postavke možemo iznijeti sljedeću tvrdnju: "Prosječna neto plata u 2001. godini je iznosila 309 KM, dok je u 2018. prosječna neto plata iznosila 856 KM". U posmatranom periodu ostvareno je povećanje od 177%. Sljedeća tvrdnja koju iznosimo glasi: "BDP Republike Srpske je iznosio 3,6 milijardi u 2001. godini, dok je u 2018. iznosio 10,6 milijardi KM". Ostvareno je povećanje od 194%. Na osnovu prethodnih tvrdnji slijedi zaključak da je rast plata sporiji od rasta produktivnosti. Tvrdnja se zasniva na prostoj matematici da je 177 manje od 194. Ovo je argument koji jasno ide u prilogu potrebi povećanja plata. Ovo bi se i desilo u slučaju da je nedostajalo radne snage po nižim cijenama. Međutim, ukoliko posmatramo ukupni broj zaposlenih 2001. godine, kad je iznosio 220.791, s brojem zaposlenih iz 2018. godine, kada ih je bilo 268.897, ova činjenica ukazuje na drugu dimenziju problema, ali i činjenicu da je navedeni ekonomski rast kreirao potrebu za novim radnim mjestima.
Kreirano ekonomsko bogatstvo svake godine mjereno BDP-om u prethodnih dvadeset godina je u prosjeku "trošilo" ili koristilo oko jedne četvrtine svoje ukupne vrijednosti na neto zarade odnosno radnike. Ovaj iznos predstavlja dugoročni trend i trenutno ima karakteristike aksioma. S obzirom na to da je prosječan fond plata (prosječna godišnja plata pomnožena s brojem radnika) u Republici Srpskoj 2001. godine iznosio 22% BDP-a, dok je 2018. godine bio 25,6% i da je prema posljednjim dostupnim podacima iz marta 2019. godine zaposleno 269.313 radnika, ukupni fond neto plata za platu od 1.000 KM će iznositi oko 3,24 milijarde KM. Ukoliko posmatramo taj iznos s očekivanim BDP-om od 11 milijardi KM u 2019. godini, možemo izvesti zaključak da će za neto plate biti izdvojeno 29,36%. Gotovo jedna trećina stvorenog bogatstva u Republici Srpskoj biće izdvojena za plate. Slično izdvajanje za plate je bilo u 2009. godini. Nakon toga krenulo je prilagođavanje ekonomije svom ravnotežnom nivou. Nažalost, do 2012. godine u cilju postizanja ravnotežnog nivoa izgubljeno je preko 20.000 radnih mjesta, a 2013. izvršena je i korekcija plata naniže. Ekonomski sistem je od 2013. u ravnoteži i dolazi do rasta zapošljavanja, plata i novog bogatstva. Da li je moguće pronaći iznos od pola milijarde KM i kako, koji bi se usmjerio na povećanje plata, da li će on ugroziti funkcionisanje ekonomije, koje su prednosti i nedostaci ovog plemenitog cilja? U nastavku slijedi pokušaj odgovora na prethodna pitanja.
Ukupan trošak države je oko 40% BDP-a. On se sastoji od troškova zaposlenih koji se finansiraju iz budžeta - 10%, socijalnih davanja - 20% te nabavke robe i usluga, kamata, subvencija i grantova - 10%. Ukoliko bismo smanjili trošak države za 2% ili 200 miliona KM, to odmah znači i manju potrebu za poreskim prihodima, jer je za ravnotežu u budžetu potrebno da poreski prihodi budu jednaki poreskim rashodima. Pozitivan efekat ove mjere je i iskorištavanje animoziteta između ekonomskog rasta i troška države, jer ekonomija i privreda prosto "vole" manji trošak države. Iskustveno gledano, ukoliko se smanji trošak države za 2%, to će dovesti do višeg ekonomskog rasta za 0,2%. Razvojem hipotetičkog scenarija da manji trošak države od 200 miliona bude pretvoreno jednim dijelom u smanjenje "tereta države" na kategoriju mladih dobi od 15 do 24 godine koji aktivno traže posao, a koji za rezultat ima uključivanje ove kategorije u zaposlene s prosjeka od 44% na prosjek zemalja zapadnog Balkana, izvor je dodatnih 1% budućeg rasta ili oko 100 miliona KM.
Sljedeća opcija je da se vlasnici firmi odreknu jednog dijela svog preduzetničkog profita, koji će zaista usmjeriti u povećanje plata. Vlasnici privatnih preduzeća su u 2018. godini ostvarili dobit u iznosu od 1,1 milijarde KM i ukoliko bi se stvorio konsenzus da se vlasnici preduzeća odreknu dijela svog profita, neka to iznosi 100 miliona KM, a u korist plata, bliži smo zacrtanom cilju. U zavisnosti od nivoa plata kojih se odriču, taj će se iznos odmah potrošiti ukoliko je riječ o nižim platama, a to dovodi do povećanjem lične potrošnje, koja predstavlja komponentu BDP-a. Od toga se opet jedan dio vraća istim tim vlasnicima, koji rade na domaćem tržištu. Drugim riječima, 100 miliona preduzetničkog profita je 100 miliona dodatne potrošnje i novog rasta BDP-a.
Ukoliko sada posmatramo onih 200 miliona kojih se država odrekla u korist privatnog sektora, a vlasnici firmi su taj iznos iskoristili za povećanje plata jednim dijelom i angažovanje mladih od 15 do 24 godine drugim dijelom, novog ekonomskog rasta od 100 miliona koje će proizvesti novouključeni mladi i onih 20 miliona manjeg troška države, dostigli smo cifru od 420 miliona iz posmatrana tri izvora. Nedostajućih 130 miliona ne moramo tražiti, jer je trenutna prosječna plata 916 KM s mjesecom oktobrom, što znači da je nedostajuća razlika oko 270 miliona KM. Već se prešlo više od polovine zacrtanog cilja.
Sada je potrebno riješiti problem ravnotežnog nivoa ekonomije, jer ukoliko teret plata bude iznosio trećinu BDP-a, pored toga što gubimo konkurentsku prednost sa drugim ekonomijama jer smo skupi, slijedi neminovno smanjenje ili broja angažovanih radnika ili korekcija plata. Jer, ekonomski sistem traži svoju ravnotežu i uvijek je dostiže. Ovaj problem se rješava samo u slučaju da se odricanje države, odricanje preduzetničkih profita i angažovanje mladih reflektuje na povećanu ličnu potrošnju, jer pored očekivanog ekonomskog rasta u 2020. godini od oko 350 miliona KM, dolazi i do povećane lične potrošnje od 300 miliona KM, tako da je ostvareni BDP u 2020. godini na nivou od 11,65 milijardi, što predstavlja nivo ekonomije koji čini podnošljivim godišnji fond plata od 3,24 milijarde KM i blizu je ravnotežnog nivoa.
(Autor knjige "Ekonomski život Republike - 20 godina rizika i nagrada")
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.