Kolumne

Počasni pjesnik

Đorđe Latinović
Đorđe Latinović

U Centru za kulturu u Istočnom Sarajevu održana je, 18. juna 2019. godine, promocija knjiga, putopisa "Ta mjesta" i zbirke poezije "Hristova luda", poznatog srpskog pjesnika Stevana Tontića. Na promociji se okupilo svega nekoliko znatiželjnih zaljubljenika u poeziju, potpuno nesrazmjerno veličini, značaju i književnom uticaju ovog više puta nagrađivanog autora.

Promotori knjiga bili su Branko Perić, pisac i publicista, i moja malenkost. Promociju nije propratio niti zabilježio nijedan ovdašnji štampani ili elektronski medij, novine, radio, televizija ili internet portal u Republici Srpskoj. Dva dana kasnije, autor je održao promociju istih knjiga u prostorijama SPKD "Prosvjeta" u federalnom Sarajevu, gdje se okupilo oko pedesetak poštovalaca ovog autora, a sve je bilo propraćeno velikim brojem prisutnih medija uz mnogobrojne izjave i intervjue pjesnika. Među njima je bilo i poznatih sarajevskih umjetnika, intelektualaca i javnih ličnosti, kao što su glumac Mirza Tanović, profesor fakulteta Tarik Haverić, predsjednik Društva Savo Vlaški i drugi. Na promociji je o stvaralaštvu Stevana Tontića veoma afirmativno i nadahnuto govorio sarajevski pjesnik Mile Stojić, njegov dugogodišnji saradnik i prijatelj.

Šta reći na ovakav javni i medijski tretman jednog od najboljih i najnagrađivanijih srpskih pjesnika sa ovih naših prostora? Na stranu evidentna traljavost i nemar samog organizatora promocije, koji se, izvjesno, nije pretrgao u najavi održavanja ove promocije. Ovaj događaj poprima obrise prvorazrednog kulturnog skandala, naočigled ustajale kulturne žabokrečine i ćutljive intelektualne javnosti. Ako dobitnik najvažnijih srpskih pjesničkih nagrada ne može okupiti punu salu publike na promociji svojih višestruko nagrađivanih knjiga u zemljama regije i inostranstvu, šta onda reći o našoj kulturnoj sredini, javnosti i dominantnom obrascu književnog vrednovanja? Stevan Tontić je jedan od rijetkih pisaca s ove strane Drine koji je tri godine bio u žiriju NIN-ove nagrade za najbolju knjigu godine, što je priznanje samo po sebi. Šta reći za sredinu i javnost koja okupi više neimenovanih karikatura estradne scene, turbo folka i učesnika rijaliti programa, nego pjesnik koji se već odavno nalazi u domaćoj i stranoj lektiri i udžbenicima srpskog jezika? U gradu Istočno Sarajevo djeluje Podružnica Udruženja pisaca RS sarajevsko-romanijske regije, među kojima je mnogo i Tontićevih pjesničkih poklonika, poznanika i prijatelja, od kojih bi mnogi rado htjeli čuti riječ ovog pjesnika i stvaraoca. U istim prostorijama je i Matična biblioteka Istočno Sarajevo, u kojoj radi književno edukovano osoblje ove javne ustanove, koja je i ranije mnogo puta ugošćavala ovog autora. Tim više je zabrinjavajući ovakav odnos prema gostovanju pjesnika Stevana Tontića, koji posljednjih godina iz poznatih ratnih i životnih razloga živi u Novom Sadu.

To me podsjetilo na poznati argentinski film "Počasni građanin" iz 2016. godine, režisera Gastona Duprata i Mariana Cohna, o fiktivnom argentinskom piscu Danielu Mantovaniju, dobitniku Nobelove nagrade, koji je prije četrdeset godina napustio svoju zemlju i živi i piše u Evropi, i nakon svega prihvata poziv da posjeti svoj rodni grad Salas, u Argentini, koji je poslužio kao inspiracija za sva njegova književna djela. Gradonačelnik njegovog rodnog grada proglašava pisca počasnim građaninom, ali tada se otvara niz događaja koji pokazuju rascjep između njega i njegovog rodnog mjesta. Trijumfalni povratak i idilični doček pisca u rodnom gradu uskoro se pretvaraju u nepremostive razlike koje se pokazuju kao dva nespojiva svijeta.

Stevan Tontić, pjesnik, prozaist, esejista, antologičar i prevodilac sa njemačkog jezika, rođen je 1946. godine u Grdanovcima, kod Sanskog Mosta. Završio je studij filozofije sa sociologijom u Sarajevu. Objavio je pjesničke zbirke: "Nauka o duši i druge vesele priče" (1970), "Naše gore vuk" (1976), "Tajna prepiska" (1976), "Hulim i posvećujem" (1977), "Crna je mati nedjelja" (1983), "Prag" (1986), "Ring" (1987), "Sarajevski rukopis" (1993), "Moj psalam" (1999), "Blagoslov izgnanstva" (2001), "Sveto i prokleto" (2009), "Svakodnevni smak svijeta" (2017) i "Hristova luda" (2017). Autor je romana "Tvoje srce, zeko" (1998). Sastavio je antologije "Novije pjesništvo BiH" (1990) i "Moderno srpsko pjesništvo" (1991). Objavio je knjigu putopisa "Ta mjesta" (2018) i dvije knjige eseja. Knjige su mu prevođene na više jezika. Dobitnik je više književnih nagrada Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, Šantićeve, Rakićeve, Zmajeve, Kočićeve, Antićeve nagrade, Žičke hrisovulje itd., kao i međunarodnih nagrada u Njemačkoj, Rumuniji i Češkoj. S njemačkog jezika preveo je više poznatih tamošnjih autora, kao i na njemački djela srpskih pisaca.

Pjesnik Stevan Tontić pripada priznatoj i ostvarenoj književnoj generaciji tada mladih pjesnika, iz sedamdesetih godina prošlog vijeka, neobuzdane pjesničke inovativnosti, tzv. sudbonosnih dječaka, kako ih je najavio i nazvao veliki Duško Trifunović, koja će, kako je sam vjerovao, promijeniti poeziju i pjesništvo u BiH trijumfujući nad, u to doba dominantnim pripovjedačkim proznim autorstvom ovdašnjih pisaca. Tom uspješnom krugu pjesnika, sabranih sa raznih strana BiH, pripadali su Stevan Tontić, Abdulah Sidran, Rajko Petrov Nogo, Branko Čučak, Josip Osti, Milan Nenadić, Avdo Mujkić, Ranko Risojević, Ivan Kordić i drugi.

Po književno-teorijskoj klasifikaciji knjiga "Ta mjesta" od strane književnih kritičara označena je kao "putopisi u prozi i stihu". Ovu knjigu odlikuje "meko pripovijedanje", ovo su topli putopisi, blaga trava na ljutu životnu ranu, ličnu i kolektivnu dramu jednog čovjeka, jedne zajednice i jedne nestale države. U ovim putopisima ima elemenata eseja i lične ispovijesti. To su lirsko-meditativni zapisi sa nekoliko putovanja. Iz razumljivih razloga, meni, koji sam rodom iz Bosanske Krupe i Krajine, najviše su se dojmili putopisi i sjećanja na Krajinu i Sarajevo, toponime i mog vlastitog života i intelektualnog sazrijevanja. Od jedanaest putopisnih cjelina izdvajaju se dva putopisa, "Jedan dan u krajiškom zavičaju" i "Sarajevo, prije i poslije rata". Od ostalih putopisa posebnu literarnu ljepotu i putopisnu zanimljivost imaju putopisi "Moj unutrašnji Jerusalim" i "Izlet u Jermeniju". Svoje putopisno pripovijedanje autor započinje od rodnog Podgrmeča i Krajine. Podgrmeč danas izgleda kao apokaliptična zarasla zemlja bez ljudi. Mnoga njegova mjesta i sela samo su beživotni krateri poput onih viđenih na Mjesecu. U etimološkom značenju naziv Krajina znači kraj, "svoja zemlja", oblast na granici, ali i odvajati, rezati. Opasno ime i zloslutan naziv zemlje. Krajina, okrajina, pokrajina, Ukrajina, sve su to nazivi istog značenja. Jeste li primijetili koliko je bilo toponima Krajina u istorijskim prostorima u kojima su živjeli ili žive Srbi? Govori li nam to nešto? Tužna je sudbina svih istorijskih krajina. Kakvo prokletstvo istorijskog usuda? Kad piše o Krajini, Stevan Tontić piše o okrajcima naših bivših života i postojanja. Dva su glavna lika te njegove putopisne krajiške priče, jedna planina - Grmeč, i jedan veliki, umnogome neshvaćeni pisac - Branko Ćopić. Sarajevo kao globalna metafora ratnog stradanja, ludila istorije, te zmije naših kolektivnih i pojedinačnih sudbina, svojevrsni je kulturno-politički portret grada iz ranijeg vremena. Izbjegavajući da piše o današnjem Sarajevu i njegovim neshvatljivim društvenim i političkim metamorfozama, on kao da je htio sačuvati svoju raniju pozitivnu sliku ovog grada ili iluziju o ovom gradu. Iako gorko priznaje da današnje Sarajevo nije grad koji bi izabrao kao mjesto svoga življenja, pjesnik mu priznaje nesumnjiv kulturni značaj u bivšoj zemlji i u njegovom životu i shvata da će mu se uvijek povremeno vraćati.

Ako bismo ove putopise uporedili sa dvije recentne knjige ovog žanra naših ranijih velikih pisaca Isidore Sekulić i Zuke Džumhura, primijetili bismo u njima veliku razliku. Dok Isidora Sekulić svoja "Pisma iz Norveške" piše u vrijeme poletne, razigrane evropske "bel epok", "lijepog doba", mada pred samu kataklizmu Prvog svjetskog rata, a Zuko Džumhur se na svoja putešestvija otiskuje dobrovoljno sa hodoljubljem, Stevan Tontić svoje putopise piše u "mračnim vremenima" i zato je u njima više nevoljnih mjesta, pripalih mu igrom sudbine, vrtlogom istorije i dramatičnih političkih okolnosti. Po Isidori Sekulić: "Čovjek je nomad po srcu svom, po misli svojoj, po idealima svojim." Ništa nema nomadsko u ovim putopisima Stevana Tontića. Ako ima ikakvog nomadstva u njima, onda je to nomadstvo iz nužde, a to se naziva drugačije. Njegovi putopisi nisu strast nomadske čovječije prirode, oni su prije posljedica, one Hajdegerovske "bačenosti u svijet". Ništa u ovim putopisima nije planirano, sve je prije neizvjesno, nesigurno sa nepoznatim ishodom, od početka do kraja putovanja. Često putuje u mjesta ne svojom voljom. Na kraju svakog od ovih putovanja autor bukvalno ne zna kuda će dalje, gdje će zanoćiti i kuda će ga život odvesti. Beskućništvo je često njegov jedini lični dokument i pasoš. Sa druge strane, iako danas živi daleko od BiH i rodnog kraja, to što mu se vraća makar u književnim posjetama, govori da njegova priča sa rodnim Grdanovcima, gradom Sarajevom i zemljom BiH nikad neće prestati i biti završena.

Iako ističe na početku da ovo nije pokušaj pisanja autobiografije, čak ni autobiografija o drugima, autor nije mogao izbjeći autobiografsko u pisanju. U putopisima ima mnogo ličnosti, najčešće pisaca, različitih umjetnika i književnih stvaralaca, ali i sasvim nepoznatih ljudi i osoba iz svakodnevnog piščeva života. Kao da je pominjući sva imena od svog djetinjstva iz rodnog kraja autor htio, barem kroz književnu transpoziciju, dragim ljudima ponovo naseliti i tako oživjeti sva ona opustjela mjesta svog zavičajnog Podgrmeča. Opet, ovo je knjiga zahvalnica jedne napaćene pjesničke i životne duše. Kao da pjesnik nikog nije htio da izostavi iz svog rukopisa. Izbjeglici, raseljenom licu, višestrukom izgnaniku, egzilantu, svako ko je na tom teškom putešestviju rekao lijepu riječ, ko ga je počastio čašom vina, ponudio prenoćište, organizovao mu književno veče, dao književni honorar ili može biti objavio knjigu, dobio je u ovoj putopisnoj razglednici svoju literarnu posvetu i jedno nepotkupljivo pohvalno autorovo sjećanje.

U ovoj knjizi meni je najzanimljivije piščevo poimanje Istorije, sa malim i velikim I. Tu do izražaja dolazi autorovo filozofsko obrazovanje. Autor pojam Istorije upotrebljava u više različitih metafora: "mračna vremena", "ubilačka istorija", "ontološka tama", "sumanuta istorija", "promaja i hladnoća Istorije", "brisani prostor Istorije", "višak istorije", što su sve isti nazivi one opasne oluje koja duva iz pakla, u pervertiranom poimanju Valtera Benjamina. Ovu malu metafizičku raspravu autor zaključuje sljedećom rečenicom: "Istorija je zmija koja ubija i repom." On bez uzdržavanja prepoznaje, sav besmisao, prokletstvo i rušilačku snagu Istorije, koja unosi strah u ljude i koja je na ovim našim prostorima ostavila užasne posljedice, koja je od nas napravila žrtve nasumičnih događaja, čitave kolektive pretvorila u "izbjegličke narode" i odredila lične sudbine pojedinaca.

Ovo putopisi Stevana Tontića djeluju na neki način nedovršeni, kao da naglo završavaju u pripovijedanju. To se može čitati kao mogući nastavak ove započete putopisne priče. Ma koliko ponekad djelovale melanholično i pesimistično, autor kao da nam ostavlja mogućnost nastavka putopisa, gajeći blagu nadu i vjeru u obnoviteljsku snagu života na opustošenoj matrici naših razbucanih državica i Istorije.

Iako na jednom mjestu kaže kako je moć poezije i književnosti da mijenja svijet i društvo mala, ipak, čini se, da on sam ne vjeruje u to. Meni se nekako čini da je cijela ova knjiga napisana zbog posljednje pjesme u njoj, pod naslovom "Zvuk sudbine, zvuk progonstva", i njene ultimativne pjesničke poruke. Iako pjesme u ovoj knjizi dolaze na kraju proznog teksta, tako da se stiče utisak da poezija ovdje potkrepljuje prozu, ja mislim da cijeli prozni tekst u ovoj knjizi potkrepljuje osnovni piščev pjesnički kredo o slobodi poezije i čistoti pjesničkog poslanja. Dokaz tome je i to da su mnoge pjesme vremenski nastale prije proznog teksta u ovoj knjizi. Ova knjiga je omaž ljudskom i pjesničkom preživljavanju i milosti sudbine u kolopletu tragične Istorije. Ovo je spomenik pjesničkoj vjeri u slobodu, snagu i neuništivost pjesničke riječi i univerzalnost njene poruke. Jer, kako kaže autor, "nesalomljivi duh poezije je i duh slobode".

Ma koliko se ticala ličnosti samog pisca, ova knjiga je prozno-pjesničko putovanje kroz vrijeme i prostor, ali prije svega, putopis u sebe i u književnost.

(Autor je politikolog)

 

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije