Kolumne

Pravosuđe i korupcija

Branko Perić
Branko Perić

Analiza procesuiranja predmeta korupcije u pravosuđu BiH, koju je uradio OSCE, a koja je u petak, 19. aprila 2019. godine, predstavljena u Sarajevu, nije bila samo puko predstavljanje izvještaja o stanju pravosudnog reagovanja na korupciju u posljednje dvije godine. Bila je to svojevrsna prezentacija stanja u pravosuđu i očigledan dokaz kako je sistemska korupcija ušla u pravosuđe i učinila ga potpuno nesposobnim da se bavi korupcijom.

Niko u ovoj zemlji nije mogao vjerovati da će pravosuđe na korupciju odgovoriti vlastitom korumpiranošću. Nije tu činjenicu potrebno posebno dokazivati. I pravosuđe se potrudilo da to pokaže javnosti, ali ne, nažalost, kao čvrstu riješenost da se bori protiv korupcije, nego za međusobne klanovske i političko-pravosudne obračune.

Pravosudna korumpiranost danas je mnogostruka i kreće se od širokog spektra trgovine uticajem i spregama s plitičkim centrima moći, pa sve do njenih klasičnih oblika. Na prezentaciji su ljudi iz Ambasade SAD, OSCE-a i Evropske komisije posebno ukazali na uticaj politike kod imenovanja nosilaca prvosudnih funkcija.

Ima nekoliko važnih poruka s navedene konferencije koje su ostale neprimijećene, a koje upotpunjuju mračnu sliku o stanju u pravosuđu. Ostalo je nezapaženo da na konferenciji nisu bili predsjednik, a ni potpresjednici VSTS-a. Pojavila su se dva člana (Slavo Lekić i Berina Alihodžić) bez objašnjenja šta je spriječilo predsjednika Milana Tegeltiju da na skupu predstavlja instituciju koja je odgovorna za rezultate rada pravosuđa. Nije bilo ni glavnih entitetskih tužilaca, a iz Republike Srpske nije došao nijedan glavni okružni tužilac.

Nezainteresovanost za problem korupcije je opšte mjesto stanja u pravosuđu. Ta činjenica objašnjava kako se pravosuđem upravlja i koliko je snažan uticaj politike na pravosuđe. Nema tog glavnog tužioca koji će danas otvoriti istragu o korupciji u državnim institucijama, iako je svakome u ovoj zemlji jasno da ne postoji posao sa državom u koji nije uključena porodica, za koji se ne podrazumijeva reket, ili dioba plijena. Zbog toga ne treba da čudi što danas ozbiljnije istrage o korupciji vode novinari (treba pogledati Žurnalov film "Kartel" o korupciji u oblasti javnih nabavki) i što se Tužilaštvo BiH umjesto korupcijom bavi rezanim duvanom, a Specijalno tužilaštvo u RS nema nijednog predmeta korupcije.

Ako je stanje u pravosuđu u BiH onakvo kakvo je predstavljeno u analizi OESC-a, postavlja se pitanje da li slične analize imaju smisla!? Čemu će služiti analize koje nema ko da sprovede u djelo? Ni po analizi od prije dvije godine nije urađeno ništa značajno (osim "učinjenog napora"!). Po šest zaključaka nije urađeno apsolutno ništa. Da li uopšte ima smisla očekivati nešto od analize koju će sačiniti Rajnhard Pribe do oktobra? Šta bi mogle promijeniti preporuke iz njegove analize koja će stići do oktobra? Da li je od analiza Džoane Korner bilo neke koristi?

Jedna tužna epizoda s predstavljanja analize mogla bi poslužiti kao objašnjenje stanja u pravosuđu i biti odgovor na pitanje zašto korupcija nije tema kojom treba da se bave tužioci. Glavna tužiteljica Tužilaštva BiH Gordana Tadić, koja je nakon imenovanja izjavila da "korupcija u BiH nije sistemski problem", odvažila se da novinarim održi lekciju o istraživačkom novinarstvu i posavjetuje ih šta treba da rade kada dođu do informacija o kriminalu. Njeno nesuvislo "objašnjavanje" stvari o kojima, začuđujuće, ništa nije znala, postalo je prava senzacija i glavna medijska vijest. Količina neznanja i arogancije izazvala je oštro reagovanje Udruženja "BH novinari". (Neznanje tužiteljice je zabrinulo novinare, ali nije zabrinulo VSTS i udruženja tužilaca!) Tako je neko proviđenje uredilo da se javnost na očiglednom primjeru uvjeri ko su ljudi koji upravljaju najvažnijim pravosudnim institucijama i zašto pravosuđe ne radi svoj posao.

Da li je neko poslije tužiteljičinog "izleta" u novinarstvo mogao povjerovati da su na čelu najvažnijih pravosudnih institucija ljudi koji su izabrani da se bore s organizovanim kriminalom i korupcijom? Naravno da nije! Svako je mogao zaključiti da pravosuđem upravljaju neznalice i nesposobni. Niko neće primijetiti one predsjednike sudova i tužioce koji ozbiljno rade svoj posao. Nažalost, ni oni neće dići svoj glas protiv nedostojnih s kojima će u javnosti biti izjednačeni.

Sticajem okolnosti našao sam se poslije ovog pravosudnog debakla u društvu ozbiljnih ljudi i poznavalaca pravosudne problematike. Tražili su da im objasnim šta se događa sa sistemom u koji je uložen ogroman novac međunarodne zajednice. Ispričao sam svoje viđenje stvari, priču koju ponavljam godinama, da bi me na kraju jedan sagovornik upitao: "Vidite li, gospodine Periću, rješenje?" "Možda ne znam rješenje, ali vjerujem da je glavni problem VSTS i njegova politika imenovanja ljudi koji upravljaju najvažnijim pravosudnim institucijama", rekao sam i podsjetio ih da su se i sami čudili izboru glavne tužiteljice. "Ali, to je vaša institucija, gospodine. Vi ste birali te ljude", prekinuo me. "Nije naša, nego smo to mi", izgovorio sam prvo što mi je palo na pamet.

Loše sam se osjećao u ovom kafanskom razgovoru. Shvatio sam, kao i moji sagovornici, da smo loši ljudi, nesposobni da izgrađujemo sebe i da radimo za opšte dobro. Sindrom izgubljenog stada, koje tumara pašnjacima samo da bi se dočepalo bolje paše!

(autor je sudija Suda BiH)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije