Kolumne

Slučaj "Dragičević" i advokatska farsa

Branko Perić
Branko Perić

Nakon policije i tužilaštva, u slučaju "Dragičević" teško su se osramotili i advokati iz "međunarodnog advokatskog tima". Tim su prije nekoliko dana napustili advokati Duško Tomić, Ante Nobilo i Zora Dobričanin-Nikodinović. Uz Davora Dragičevića ostao je samo advokat Ifet Feraget, koji u Sarajevu zastupa i porodicu Memić, koja treću godinu čeka odgovor pravosuđa o smrti njihovog sina Dženana Memića.

Ne bi bilo ništa neobično u raskidanju ugovora o zastupanju između Dravora Dragičeviča i troje advokata da i u njihovom pojavljivanju nije bilo zanimljivih detalja. Razlazi advokata i klijenata nisu rijetki, posebno kada se komunikacija komplikuje i odnosi uđu u fazu nepovjerenja. U konkretnom slučaju, razlaz je uslijedio bez objašnjenja. Koliko god je pojava advokata bila misteriozna, toliko je misteriozan i razlaz.

Ne bi ni ta misterija bila razlog da se čovjek bavi advokatskom epizodom da advokat Ante Nobilo nije dao izjavu Federalnoj televiziji da u slučaj nisu umiješani policija i tužilaštvo, kao i da nije iznio tvrdnje koje se tiču načina ubistva i njegove kvalifikacije ("nije silovan i nije iskasapljen...").

Zanimljivo je, koliko i neshvatljivo, da advokat (koji važi za ozbiljnog advokata) iznosi u javnost činjenice iz slučaja u kome je zastupao stranku, bez njenog ovlaštenja i prije nego što je sud o tome donio konačnu odluku. Advokat ima obavezu da čuva kao profesionalnu tajnu sve što sazna u slučaju koji zastupa. Ugovor o zastupanju je pravni posao od povjerenja i profesionalna etika advokatu ne dopušta da javno saopštava ono što sazna u slučaju svog klijenta. Ne dopušta to ni elementarna etika i Nobilo se teško ogriješio i o pravila građanske pristojnosti. Ne zvuči pristojno da advokat napusti klijenta, a onda ode na televiziju i komentariše klijentov slučaj. Bilo je u tom komentarisanju previše bljutavosti! 

To što je Nobilo rekao je isto kao da je izjavio da Davor Dragičević pogrešno misli da mu je sin ubijen. Posao punomoćnika oštećenog u krivičnom postupku je da pomogne tužiocu da dođe do dokaza o krivičnom djelu i učiniocu kako bi se slučaj rasvijetlio. Njegovo razumijevanje slučaja, kao i ocjena dokaza, ne moraju se slagati s mišljenjima i pretpostavkama oštećenog, ali se o tome ne govori javno. Naprosto, različita viđenja se podrazumijevaju zbog toga što je žrtva u stanju traume i ima poseban psihički odnos prema događaju. Žrtva ne zaslužuje da je advokat dodatno javno viktimizuje svojim komentarima. Nobilo to zna i zbog toga je za čuđenje njegov javni komentar.

Kada su se advokati pojavili, nakon nekoliko sastanaka s tužiocima, izjavili su da će slučaj biti vrlo brzo rasvijetljen i da "tužioci dobro rade svoj posao". Advokat Duško Tomić nije odolio, a da ne pohvali glavnog tužioca (kome, inače, do tada nije vjerovao!). Niti je smrt Davida Dragičevića rasvijetljena, niti se do danas zna šta tužilaštvo na slučaju radi. Podižu se sporedne krivične prijave i optužnice, ali se o uzroku smrti tužilaštvo ne izjašnjava. Ponovilo se isto što se desilo na policijskoj konferenciji za medije: umjesto tužilaštva, advokat Nobilo iznosi tvrdnje da je David Dragičević ubijen, ali da u tome nije učestvovala policija. Da bi ugledni advokat tvrdio da u ubistvu nije učestvovao niko iz policije, trebalo bi da zna ko je ubio Davida Dragičevića. Ako ne zna ko je ubica, kako može da tvrdi da nije neko iz policije!?

Advokat Nobilo je pucao sebi u nogu. Niko više ne vjeruje da je ušao u tim da pomogne porodici žrtve. Ljudi koji prate slučaj su ubijeđeni da je umjesto klijenta zastupao policiju i tužilaštvo (državu). Bio je to, nema sumnje, dobro odrađen državni posao. Ima u tom zlu i nekog dobra. Ljudi su mogli da se uvjere da i među advokatima postoje ljudi koji su spremni da prodaju čast i dostojanstvo profesije.   

Advokatska farsa je nova epizoda u kompromitaciji države i njenih institucija. Postalo je suviše očigledno da je isti cilj povezao policiju, tužioce i advokate. Kada se interesi na takav način uvežu, pravde nema i slučajevi ostaju zatrpani zaboravom. Nije do kraja jasno zašto je država stala iza mutljaga koji pokazuje da postoje ozbiljni problemi u funkcionisanju institucija!?

Kroz slučaj "Dragičević", kao kroz skener, prošle su državne institucije (policija i tužilaštva), ugledne profesije (ljekari i advokati), političari i politike, opozicione i vladajuće, nevladine organizacije, nezavisne televizije i javni servisi, nezavisni i režimski novinari, međunarodne institucije i njihovi predstavnici, svi sa svojim unakaženim licem i  tamnim i ružnim stranama. Snimak skeniranja pokazao je da je čovjek izgubljen i beznadežan, a društvo teško bolesno. Ali je pokazao da postoje i hrabri ljudi, spremni da se žrtvuju za uzvišena načela i civilizacijske vrijednosti. Sociolozi, ako ih još ima, su dobili dobar materijal za sociološke analize društvenih kretanja.

Pravosudni slučaj nerazjašnjene smrti je, po svemu sudeći, okončan. Dokazi o uzroku smrti nisu prikupljani, ili su uništeni, ili su kontaminirani. Tužilac nema sa čime izaći pred sud. Da li je to učinjeno, namjerno? Ni o tome neće biti dokaza! Prosto se ne nazire izlaz iz zamršenosti koja je stvorena.

Slučaj "Dragičević" će ući u pravnu i političku istoriju kao državni slučaj. Vlast, koja je imala šansu da stvori državu pravde i vladavine prava, stvorila je državu nerazjašnjenih ubistava i uličnog terorizma. U kom pravcu će se razvoj društva odvijati, teško je reći. Iskustvo nas uči da su mafije koje su ostajale nekažnjene uvijek na kraju dolazile u sukob sa državom. To su logični istorijski raspleti. Moć ne želi kontrolu. U Sarajevu je organizovana mafija nedavno ušla u obračun sa državom. Dva policajca su svirepo izrešetana u centru grada.

Treba iz toga izvući pouku?

(Autor je sudija Suda BiH)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije