Od prvog dana kako su u Republici Srpskoj uvedeni vanredna situacija i policijski čas i zatvorene prodavnice zbog virusa korona (ili kovid-19) razmišljam i postavljam sebi pitanja na koja ne umijem odgovoriti.
Tražim logiku u dešavanjima, reakcijama ljudi, aktivnostima, preporukama i naredbama, te onome što se dešava oko mene, u gradu, državi i svijetu. Priznajem sa malo uspjeha do sada. Poštujem naredbe, ponašam se u skladu sa preporukama, informišem se, čitam, radim, ali ne ostajem ravnodušan. Ako se već borimo protiv "nevidljivog neprijatelja", onda bi trebalo da istražujemo, preispitujemo, saznajemo i pokušavamo naći najbolje mjere, a ne da se ponašamo kao generali koji odlično poznaju teren, brojnost i opremu neprijateljskih snaga.
Zar u ovoj borbi niko ne brine da bismo mogli upravo poraziti sebe reagujući neodmjereno i zastranjujući u reakcijama? Mlatimo mačem zavezanih očiju, nišanimo u mraku i pucamo očekujući da pogađamo cilj, slušamo eho i čujemo "danas je potvrđeno 56 novozaraženih". Sagni glavu, lezi u rov... pucaj dalje u pravcu neprijatelja! Je li rat protiv ovog neprijatelja bio neizbježan? Hoće li nas Bog ili neka viša sila sačuvati od pandemije i globalne krize? Ili će sama priroda uspostaviti ravnotežu i sve, uključujući i nas, staviti na svoje mjesto? Opet ne znam!
Hoćemo li se u skorije vrijeme smijati sopstvenom neznanju, reakcijama i strahovima ili ljutiti na sve one "marifetluke" koje su drugi radili dok je naš pogled kroz prozor bio pritisnut "pogledom u budućnost"? Šta ćete sa manje bola i gorčine reći sutra: "Baš su nas pravili budalama jer je pola mjera bilo nepotrebno i nelogično" ili "Da su naredbe bile strože, a mi više odgovorni mogli smo više života sačuvati"? Ipak, u jedno sam siguran: ništa nas od ljudske gluposti i pohlepe zaštititi neće. Silom se ljudi mogu natjerati na poslušnost, ali ne mogu na uvažavanje drugih. Zato razumijevanja, tolerancije, pažnje, poštovanja, empatije ne može biti previše ako već egzaktnih znanja o "nevidljivom neprijatelju" nemamo.
Globalno sagledavajući, analiziram reakcije malih i velikih država kroz obraćanja i saopštenja njihovih demokratski izabranih lidera. Različite aktivnosti, mjere opreza i obrazloženja i posebno intenzitet zabrinutosti za njihove građane. Za sve njih može se naći najmanji zajednički sadržilac - popularnost i njihov rejting među građanima raste, bez obzira da li su u više ili manje demokratskom, razvijenom društvenom i ekonomskom sistemu. Direktno proporcionalno sa njihovim intenzitetom brige za građane, a ova u direktnoj korelaciji s intenzitetom represivnih mjera, zabrana i naređenja. Fransis Fukujama to objašnjava jednostavno fenomenom "okupljanja oko zastave". Misle li ti lideri iskreno o našoj sigurnosti ili, ugledajući se na druge, vide šansu za više glasova na novim izborima?
Malo ko od nas postavlja pitanje gdje nesta ona globalna ekonomija, globalna ekologija, evropski prostor obrazovanja, globalna nauka? Dovoljna je bila korona pa da nas vrati u nacionalne rovove i politike. Umjesto da nam to "globalno" pomogne, mi smo se "ušančili" u nacionalne politike, zaključali, zatvorili granice, redukovali promet robe i ljudi - zabavljamo se sami sa sobom. Sjajno! Za koga je sjajno? Za pojedince koji nemaju grižu savjesti da na maskama, rukavicama i respiratorima zarade desetine ili stotine hiljada evra preko ličnih poznanstava i firmi koje su registrovane za sve osim za promet medicinske opreme. Dok je vlast paralizovala sve aktivnosti, mi "čučimo" u četiri zida kako bismo spasili ljudske živote onih najosjetljivijih, drugi se bogate. Sada treba da vjerujemo da će svijet biti bolje mjesto za život i poslije korone?
Dolazim iz svijeta nauke i prosto ne mogu da vjerujem koliko malo znamo i koliko smo nemoćni onda kada je ljudskoj populaciji najpotrebnije. Opet postavljam pitanja da li se ovo moglo preduhitriti, da li smo na vrijeme mogli imati rješenja i lijekove, a mnogi će tvrditi da je upravo nauka i kriva za sve ovo. Zato ću sa dozom cinizma pitati da li se finansiraju prava, istinski potrebna istraživanja ili "podobni istraživači"? Očigledno da se za ono što treba ne izdvaja dovoljno. Gdje su sada te moćne genetičke laboratorije, koje DNK namotavaju, sjeckaju, čitaju i prebacuju iz životinja u biljke i obrnuto ili svjetski moćni istraživački centri i bolnice koje na godišnjem nivou troše milione evra? Zar je trebalo gotovo mjesec dana da dobijemo površna obrazloženja kako virus izgleda, kako se širi, kako spriječiti zarazu, kako se ponašati u ovo vrijeme.
Do danas su dešifrovani genomi mnogih složenih organizama. Još 2012. godine Emanuela Karpenter i Dženifer Dudna razvile su novi instrument koji koristi princip imunološke odbrane bakterija za uređivanje gena drugih organizama, ali smo ostali bez odgovora na jedan mali infektivni agens čija veličina se mjeri sa nekoliko stotina milimikrona. Slušamo različita tumačenja o njegovom nastanku i širenju kao "teorijama zavjere", a ne znamo pouzdano da li treba nositi rukavice i maske? Šta je lijek i šta nije, šta se preporučuje i šta se čeka, može se čitati i pisati danima. Ipak, nedostaje egzaktnost bazirana na naučnim činjenicama. Da li je moguće da u XXI vijeku nauka ne može dati odgovore na tako jednostavna pitanja ili je nešto drugo u pitanju?
Proslavljeni i svjetski poznati jevrejski istoričar Juval Noa Harari piše o čipovanju i praćenju svakog čovjeka, prikupljajući trenutne informacije o njegovom kretanju, aktivnosti i zdravlju, ali i raspoloženju, čak i razmišljanjima. Neke vlade ozbiljno razmatraju uvođenje obaveznih mobilnih aplikacija koje će prijavljivati da li je korisnik u blizini zaražene osobe. Vjerujem da je sličan scenario vrlo izvjestan. Koliko je dobro cijenite sami! Dokazujemo da je Mars bio nastanjen, hvalimo se 5G mrežom, pričamo o vještačkoj inteligenciji i "metodu dubokog učenja" kao imitaciji ljudskog mozga. Polako se stvaraju osnove za izradu mašina koje će moći da izvršavaju bilo koje zadatke kao i ljudi. Kako je onda moguće da ne možemo napraviti i distribuirati dovoljan broj maski i/ili respiratora obezbjeđujući sigurnost za sve i posebno za ljude koji pripadaju "osjetljivoj grupaciji"? Jesu li to ograničenja nauke i tehnologije ili interesi pojedinaca? Zar u XXI vijeku ne možemo naći bolje rješenje u borbi protiv virusa osim "zatvoriti" i ograničiti kretanje ljudi? Hoćemo li ograničiti kretanje sve do momenta dok ne nađemo vakcinu? Zar je moguće da niko ne zna šta ćemo raditi za sedam, 15, 45 ili 365 dana? Kako ćemo realizovati postojeće ili nove scenarije kreirati do 2050. godine?
Naši političari odlično se snalaze u ulozi lidera tokom stanja pandemije. Mjere koje donose su podržane od strane većine i to je za pohvalu. Možda i zato što nam odgovara da sjedimo kod kuće i ne idemo na posao? U isto vrijeme biće da se dijelimo na one koji poštuju sve preporuke i one koji ne poštuju ni izrazite zabrane. Koja je razlika u ishodu? Bez obzira da li smo bolesni ili zdravi, niko ne pita šta smo radili, osim ako nas ne zateknu u momentu prekršaja, tretman je isti: u karantin, izolaciju ili kući. Gdje je odgovornost onih zbog kojih je neko zaražen, bolestan ili umro, a svjesno je širio zarazu? Ima li odgovornosti i posljedica za neodgovorne koji dovode u opasnost živote drugih? Hoće li naši lideri i ovdje pokazati dosljednost i valjanost pravne države?
Brzo će dva mjeseca kako nam objašnjavaju da je za nas i sve oko nas bolje ako sjedimo kod kuće. Kao da zaboravljamo na pisanja još iz vremena Aristotela i stavove mnogih, da su ljudi društvene životinje, čija sreća u velikoj mjeri zavisi od odnosa sa drugima. Ko može da bude srećan bez ljubavi, prijateljstva i pripadanja zajednici. Živjeti sam, usredsređen na sebe, znači gotovo izvjesno da će biti nesrećan. Čak i pojam moralnosti ne mora da znači "pridržavanje božanskih zapovijesti" ili bilo kojih zapovijesti, već "smanjivanje patnji". Ako nekim postupkom shvatimo da pomažemo drugima smanjujući njihovu patnju, prirodno je da tako i reagujemo. Zato je veoma važno naći mjeru u odlukama, da od broja pacijenata na infektivnoj sutra nemamo više njih na odjeljenju psihijatrije.
Prestao sam tražiti logiku i odgovore na mnoga pitanja u vezi s koronom. Možda je vama sve jasno, a ja ću biti zadovoljan što se logika ne dovodi u vezu sa Bosnom i Andrićem. Ili treba prvo da razjasnimo da li je Andrić uopšte napisao: "Gdje počinje Bosna prestaje logika"? Ostaje da se nadamo da "sljedeće dvije sedmice" neće biti najkritičnije i da ćemo se brže vratiti na stanje prije 15. marta nego što smo iz njega izašli. U suprotnom, dok nauka ne ponudi bolje rješenje, da svi počnemo da pušimo jer slušam da nikotin pomaže.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.