Trapeza (τράπεζα) na grčkom ili srpska varijanta ove riječi - trpeza ima dvojako značenje. Prvo značenje se odnosi na sto na kojem je servirana raznovrsna hrana. Taj sto je spreman i bogat za gozbu. Drugo značenje se odnosi na mjenjačnicu u banci, gdje dolazi do konverzije valuta i interesa. Jasno nam je da trpeza znači na kraju krajeva vrijednost i bogatstvo, tako da u društvenom pogledu trpeza označava mjesto gdje se nalaze društvene vrijednosti. Dugo sticane i naporno sakupljane koje se zaslužnim pokazuju. U izuzetnim prilikama.
Na trpezi se nalaze stvari vezane za sjećanja, događaje i drage osobe. Ali to nikako nisu niti mogu da budu samo fizičke stvari. Posebno kod našeg naroda. Kako nismo imali sem kubura, veriga, gusala, varjača, ikona i jatagana drugih materijalnih vrijednosti, kod nas su se razvijale vrijednosti u sferi duhovnog, a u formi usmenog predanja i epa kao stvari koje dominiraju našom trpezom.
Ako se zagledamo na tu našu riznicu, onda možemo da uočimo određen istorijski tok među našim vrijednostima. Tako vidimo jabuke, rakiju i peškire koji se ostavljaju na vječnim počivalištima, vidimo vampire i vile i sve nas to upućuje kao rudimente naše prapostojbine. Zatim se odmah pored naslanjaju domaćinstvo i kult domaćina, zbog kojeg nas je vizantijski Strategikon davno okarakterisao kao veseo, pozitivan i gostoljubiv narod. Zatim se tu nalaze vrijednosti iz nemanjićkog perioda - bogobojaznost i ljubav prema bližnjem svom i sabornost i ktitorstvo. Težak period poslije nam je izrodio i posebno istakao racionalisanje resursima, razvoj običajnog prava, moral i autohtonu sortu našeg stoicizma te slobodu i pravdu. Po oslobođenju iz ropstva sa Dositejom i Vukom nam zasija prosvetiteljstvo i oplodi se ljubav u istinu. Sa kraljem nam dođoše zakoni kao okviri i kodifikacija nekih naših vrijednosti i vrijednosti koje su se razvijale i dokazale na drugim mjestima. Elem, da ne bude baš epska priča, ali veselje, gostoprimstvo, sabornost, ktitorstvo, ljubav, sloboda, pravda, istina i poštovanje su dijelovi nasljeđa kojem su nas naši stari učili.
Oni su nas i nastavili učiti, ali na jedan tih i skriven način, jer je četrdesetih godina prošlog vijeka nastupila druga ideologija, ali i metodologija, koja je u periodu od 50 godina veličala samo jednu klasu. Ideja da se sa jednog mjesta mogu ljudi mijenjati po unaprijed utvrđenom planu je više nego ikad prije i ikad poslije izvršila zločin nad našom trpezom.
Tako je dosta porušeno i dosta uništeno naše nasljeđe, a nasilno je implementirano neko novo, nikad ranije probano. Tako je prvi put politika dobacila i do najsvetijeg mjesta. Na taj način su modifikovane i zaražene naše vrijednosti samo da bi režim opstao po svaku cijenu. Usađen nam je strah, instalirana simplifikacija, razrađena generalizacija, nalijepljen kolektivizam i razvijen spartanski militarizam. Vjekovna ognjišta su zamijenjena dvoiposobnim stanovima u planinama od armiranog betona - blokovima. Ta operacija nije uspjela i naše društvo je u stanju šoka već dugi niz godina.
Ukratko rečeno, porodično blago nam je nacionalizovano, podijeljeno i prodato u bescijenje, a za uzvrat smo dobili jedno božanstvo u bijeloj uniformi, partizanske filmove, slikovnice, stripove i ostalu Miki Maus bižuteriju.
E sad kada se takve pseudovrijednosti i takvo novo društvo sretnu sa stvarnim svijetom, onda imamo situaciju koja više liči na udes i sudar nego na susret. Iz tog udesa izlazimo gorki i ozlojeđeni i tad dobijamo gotov proizvod - mržnju. Mržnju prema drugima, prema različitima, prema Zapadu, prema boljima, prema uspješnijima. Ta mržnja je i uzrok i opravdanje i ona se dostojanstveno baštini. Tako postajemo autoimuni, kako kao društvo prema drugim društvima, tako i kao pojedinci prema svojim rođacima, komšijama, kumovima i kolegama. Princip je isti. Sve su ostalo nijanse.
Mržnju možemo definisati kao suprotnost od ljubavi, koja ne samo da prezire ljudsko biće, nego mu želi i naštetiti ili povrijediti. Sad o vrstama mržnje možemo polemisati, ali hajde da je zamislimo kao jednu negativnu enegiju koju sami u sebi generišemo i stvaramo. I onda u određenim situacijama ona eruptira i zapljusne i uništi mnoge oko nas i potamni ono dobro u nama. Uzrok bi kanda bio u našim frustracijama, koje nastaju kad se sudarimo s realnošću. A taj sudar je izazvan pogrešnim usađenim neprirodnim kodom.
Uzeću jedan neposredni primjer. Danas kad čitav svijet bruji o uraganu koji je poharao i uništio mnoge gradove i naselja na atlantskoj obali Sjeverne Amerike i kad broj onih koji su izgubili živote raste, dok onih koji su izgubili sve ostalo sem istog ide na desetine miliona ljudi, upravo vidimo na djelu ranije pomenutu erupciju.
Prvo, jasno nam je da smo svjedoci ogromne ljudske katastrofe globalnih razmjera. Tačka. Ali to nije dovoljno. Neki se tome moraju smijati i nasladiti. Tako ta negativnost ima više formi. Prva reakcija je tvrdnja da je ta katastrofa i nesreća u stvari samo američka stvar i da se nas ne tiče. To je tačno isto onoliko koliko je tačno da je "McDonalds" s preko milion zaposlenih građana gotovo svih zemalja čisto američka stvar. Drugi dio ove tvrdnje je taj da nas se tuđa nesreća ne tiče. Aha. Samo u slučaju kad nemamo direktne fotografije sa sahrane ili s mjesta zločina u dnevnim novinama.
Druga tvrdnja ide dalje i ona govori kako je ova nesreća božja kazna za politiku SAD. Ovaj argument ne stoji s teološke strane jer kad bi Bog kažnjavao političke promašaje onda bi potop bio dosta česta stvar na Balkanskom poluostrvu, tako da bismo začas imali Panonsko more opet. Sa druge strane, oni koji iskreno misle da je ovo vid "kazne" treba da imaju u vidu da je jedan bradati čovjek iz pećina u planinama Avganistana upravo to govorio kada se desio napad 11. septembra, jer miješanje religije, više sile, zločina, opravdanja i politike je karakteristika terora.
I tako mi tražeći sebe i svoje idemo i dalje zaraženi nametnutim virusom, ispunjeni mržnjom. Nama nedostaje naša trpeza, gdje će u zavisnosti od potreba i muke svako od nas da ode na to mjesto da nakupi snage, da vidi kuda dalje i da se podsjeti kako su naši stari, sakupljači vrijednosti, izlazili na kraj s izazovima. Postojanje potrebe porodice ili društva da sakuplja, čuva i baštini vrijednosti možda ima veze s vječnom ljudskom borbom s vlastitom smrtnošću, tako da se na trpezi sakupljaju i čuvaju stvari koje će trebati i generacijama poslije nas i koje će trajati i poslije nas. To je u stvari okvir u kojem treba da nađemo adaptaciju za novi globalni svijet.
Nešto kao porodično blago, čiju vrijednost razumije samo porodica koja ga ima. Jedan od načina da kao društvo uspijemo da povratimo i stvorimo nove vrijednosti jeste da se jasno usprotivimo onima koji nam pričaju da su naši stari bili neznalice, da nisu imali pojma o životu i da je sve njihovo pogrešno. Nekad smo učili da se razvija samo tamo gdje se daje, a ne gdje se uzima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.