Već neko vrijeme domaći, kao i mediji u okruženju, donose informacije o hrvatskoj blokadi evropskog puta Srbije, jer Hrvatska odbija dati saglasnost na otvaranje poglavlja 23 (pravosuđe), ističući pri tome određena sporna bilateralna pitanja, među kojima se kao osnovno navodi pitanje tzv. univerzalne jurisdikcije, odnosno regionalne nadležnosti pravosuđa Srbije u procesuiranju ratnih zločina i drugih teških krivičnih djela protiv međunarodnog humanitarnog prava učinjenih u oružanim sukobima od 1991 - 1995. godine na prostoru prethodne Jugoslavije.
U početku se čak i ultimativno zahtijevalo od Srbije da izmijeni svoj Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine (2003) koji se odnosi na procesuiranje ovih zločina, pri čemu se naglašavalo da se ne smije dozvoliti da se takva procesuiranja pretvore u "mini haško suđenje", odnosno da "beogradski sud" postane "mini Hag".
Iako se činilo da je Hrvatska promijenila svoj stav (što su i najavljivali neki njeni zvaničnici), posebno nakon što su Evropska komisija i neke zemlje poput Njemačke insistirali na otvaranju navedenog poglavlja, podsjećajući zvanični Zagreb na deklaraciju Hrvatskog sabora kojom se obavezao da neće blokirati susjede u evropskim integracijama zbog bilateralnih pitanja koja nisu dio evropskog zakonodavstva, Hrvatska je to opet učinila na nedavno održanom sastanku zemalja članica EU u Briselu na ambasadorskom nivou (predsjedavajuća Holandija). Time je ponovo (privremeno) zaustavljeno otvaranje tog poglavlja, čime je spriječeno postizanje konsenzusa zemalja članica EU u pregovorima Srbije i EU o njenoj kandidaturi za članstvo u EU. U vezi s tim neki evropski zvaničnici primjećuju da je smiješno da nove članice EU pokušavaju da iskoriste svaku priliku da (potencijalno) nove članice uslovljavaju pitanjima bilateralnog karaktera, pri čemu se naglašava da EU nikako ne smije dozvoliti da se bilateralni problemi postave kao ključni za ulazak u EU, već da se rješavaju na bilateralnom nivou.
Mada će pitanje otvaranja navedenog poglavlja zasigurno rješavati, ne Zagreb, već Brisel i Berlin, valja primijetiti da je hrvatski stav i pravno pogrešan, jer nije u skladu sa vladajućim načelima prihvaćenim u savremenom međunarodnom, ali i nacionalnim krivičnim pravima gotovo svih demokratskih zemalja, uključujući i samu Hrvatsku i Srbiju, kao i sve druge države u okruženju.
Radi stručne pravničke javnosti, treba podsjetiti da se doktrina univerzalne nadležnosti ili jurisdikcije spominje već u djelima H. Grotiusa još u 17. vijeku, a svrha joj je bila procesuiranje opasnih krivičnih djela koja su činili pirati, koje je Grotius nazivao "neprijateljima čovječanstva", pa je smatrao da njihovo kažnjavanje treba biti intres svih država, bez obzira ko su izvršioci ili žrtve takvih djela. On je u svom poznatom djelu "De iure belli ac pacis" dao ideju za ustanovljavanje zakona kojima bi se štitili interesi, ne svake države pojedinačno, već "velike zajednice država".
Na toj ideji u savremenom krivičnom pravu nastao je princip neograničene ili apsolutne jurisdikcije (prihvatile ga neke zemlje, npr. Španija i Belgija) prema kojem je moguće procesuiranje svih izvršilaca teških krivičnih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, bez obzira na njihovo državljanstvo, mjesto izvršenja, državljanstvo žrtve, te da li se takav učinilac našao na prostoru države procesuiranja. Dakle, univerzalna jurisdikcija ima svoje osnove u potrebi svih naroda da se obezbijedi zaštita univerzalnih civilizacijskih vrijednosti čovječanstva od najtežih krivičnih djela, kao što su ratni zločini, genocid, agresivni ratovi, zločini protiv čovječnosti, itd.
Pravosuđe dvije navedene zemlje procesuiralo je neke slučajeve ovih zločina na osnovu takvog zakonskog rješenja (Španija protiv kineskih funkcionera za zločine izvršene na prostoru Tibeta, te za zločine protiv čovječnosti izvršene u izraelskom bombardovanju Gaze 2002. godine, a Belgija neke američke funkcionere za zločine izvršene u Iraku), ali su obje zemlje suočene sa velikim spoljnopolitičkim problemima i učestalim diplomatskim pritiscima od strane SAD, Kine i Izraela izmijenile svoje zakonodavstvo i prihvatile tzv. relativni ili ograničeni univerzalni princip u primjeni svog krivičnog zakonodavstva. Za razliku od prvog, ovaj princip takođe omogućava procesuiranje navedenih zločina bez obzira na državljanstvo izvršioca ili žrtve, odnosno bez obzira što je takvo djelo izvršeno van teritorije zemlje procesuiranja, ali pod uslovom da se takav učinilac nađe na njenoj teritoriji i da ne bude izručen.
Ovakvo rješenje ovog pitanja prihvaćeno je i u krivičnom zakonodavstvu Hrvatske, ali i širom Evrope i svijeta, kao što je to bilo i u KZ SFRJ. Tako je prema članu 16. KZ Hrvatske predviđena primjena zakonodavstva Hrvatske prema svakome ko van Hrvatske izvrši krivična djela koja je Hrvatska "prema međunarodnom ugovoru obavezna kažnjavati", ali i za najteža već navedena krivična djela protiv međunarodnog humanitarnog prava, a što Hrvatska osporava kada je u pitanju Srbija. Pored toga, prema članu 17. KZ Hrvatske njeno krivično zakonodavstvo se primjenjuje i prema strancu koji van teritorije Hrvatske učini ne samo krivična djela protiv međunarodnog humanitarnog prava, već i svako drugo djelo za koje je po hrvatskom krivičnom zakonodavstvu predviđena kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, ako takav učinilac ne bude izručen. Suštinski, isto rješenje je prihvaćeno i u članu 9. KZ Srbije, kao i krivičnim zakonima drugih država sa jugoslovenskih prostora.
Ovakvo ili slično rješenje je, kao što je rečeno, prihvaćeno i u svim evropskim krivičnim zakonodavstvima, što znači da se radi o opšteprihvaćenim standardima u primjeni nacionalnih krivičnih zakonodavstava u ovakvim slučajevima. Stoga djeluje smiješno izjava predsjednice Hrvatske da se ovdje "ne radi o blokiranju Srbije, već o tome da Srbija mora da usvoji evropske standarde".
Sve navedeno jasno govori da Hrvatska nije u pravu kada osporava ovo pravo Srbiji od koje gotovo ultimativno zahtijeva da odustane od navedenog zakona (ministar Kovač), tj. od primjene principa univerzalne jurisdikcije. Hrvatska se pri tome ne osvrće na svoje rješenje tog pitanja koje je gotovo identično srpskom, pa se stoga opravdano postavlja pitanje zašto neki hrvatski zvaničnici tako žučno ističu da je Srbija sebi uzela nekakvo ekskluzivno pravo procesuiranja svih ratnih zločina izvrešenih na teritoriji prethodne Jugoslavije i time obmanjuju javnost. Čak se može reći da je ponašanje Hrvatske donekle i licemjerno, ne samo radi toga što od Srbije zahtijeva izmjenu pravila koja postoje u krivičnim zakonodavstvima širom Evrope, pa i Hrvatske, već i radi toga što joj nije smetala primjena tih pravila kada je i sama po njima postupala u procesuiranju nekih takvih slučajeva. Njen zahtjev je pravno neosnovan i radi toga što je jedan dio tih zločina vršen u vrijeme kada Hrvatska uopšte nije ni postojala kao samostalna država.
Ako je Hrvatska u toj mjeri odana poštovanju prava i opšteprihvaćenih standarda u savremenom međunarodnom pravu, otkud onda najave i prijetnje da bi (i pored oslobađajuće presude Šešelju i to od strane međunarodnog suda) Šešelj bio uhapšen ukoliko bi se našao na teritoriji Hrvatske, čak i za ono što je učinio van teritorije Hrvatske (npr. u Hrtkovcima), dakle upravo na osnovu primjene principa univerzalne jurisdikcije ili nadležnosti. Time Hrvatska istovremeno ignoriše i svoje obaveze koje proizilaze iz čl. 10. st. 1. Statuta Haškog tribunala prema kojem nacionalni sudovi ne mogu suditi nijednom licu za krivična djela za koja mu je već suđeno pred tim tribunalom. S druge strane, ako bi bilo prihvaćeno hrvatsko shvatanje i tumačenje navedenih pravila i Srbija odustala od principa univerzalne nadležnosti, tada bi i neosuđeni ratni zločinci iz Hrvatske mogli ući u Srbiju i mirno prošetati Knez Mihajlovom, bez straha da će biti uhapšeni, bez obzira što postoje nesumnjivi dokazi da su oni navedene zločine izvršili.
Zahtijevanjem da Srbija izmijeni navedeno zakonsko rješenje, Hrvatska se dodatno kompromituje i radi toga što navedeni srpski Zakon o procesuiranju ratnih zločina uopšte ne uvodi univerzalnu jurisdikciju (jer su sva navedena djela upravljena i protiv vrijednosti i interesa Srbije i njihova primjena podrazumijeva druge principe), već se samo precizira stvarna nadležnost tužioca za ratne zločine i posebnog odjeljenja Višeg suda u Beogradu za ratne zločine izvršene u toku prethodnih oružanih sukoba na teritoriji bivše SFRJ (u njegovom pripremanju učestvovali i neki međunarodni eksperti). Stoga i nije posve jasno zašto je Srbija uopšte donosila takav jedan zakon, kada je i bez tog zakona mogla sasvim nesmetano procesuirati navedena krivična djela i stoga se ništa bitno u tom pogledu ne bi izmijenilo ni kada bi Srbija taj zakon povukla.
Hrvatska se kompromituje i radi toga što se u nekim slučajevima procesuiranja takvih zločina (npr. slučaj "Lora") naprosto narugala pravdi i načelu pravičnosti, te uvrijedila žrtve takvih zločina, za razliku od Srbije koja je u sličnim slučajevima ipak dosta profesionalno provodila postupak i izrekla adekvatne kazne.
Na kraju, valja primijetiti da će se otvaranje navedenog poglavlja ipak uspješno riješiti u Briselu i Berlinu, a da sve ovo predstavlja nastavak loše diplomatske prakse da susjedi na ovaj način jedni drugima komšijski podmeću, eto, ako ništa drugo da pokažu da i oni predstavljaju određeni "čimbenik" u EU. Nadajmo se da sve ovo neće ozbiljno naškoditi dobrosusjedskim odnosima Srbije i Hrvatske. Treba ipak reći da postoje ozbiljne naznake da će ovo značiti ozbiljan diplomatski šamar zvaničnom Zagrebu, jer se prvi put u istoriji EU desilo da njene članice stanu na stranu države van EU, a protiv svoje punopravne članice.
(Autor je profesor Pravnog fakulteta i sudija Suda BiH)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.