Kolumne

Zašto volim Noleta?

Dinko Osmančević
Dinko Osmančević

Da je Nadal gotovo nepobjediv na pariskoj šljaci, to je stara priča, koja se polako pretvara u mit. I teško da će iko ikada da ga stigne na Rolan Garosu. Čini se da je Rafa na ovom turniru sa trinaest osvojenih trofeja postavio krajnje granice kosmosa, koje eventualno on sam može da pomjeri još ponekom titulom, ako ga posluže zdravlje i njegova rovita koljena.

Svi mi, Noletovi navijači, moramo priznati da je Nadal više nego zasluženo pobijedio Đokovića u finalu ovogodišnjeg izdanja najprestižnijeg teniskog turnira na šljaci. Novak je počeo da igra tek u trećem setu, što je bilo nedovoljno, jer je do tada na terenu postojao samo Rafael Nadal.

Ovom titulom, Nadal se po broju grend slem titula izjednačio sa Rodžerom Federerom, za kog se sve doskora smatralo da je nedostižan, sa svojih 20 titula. Njima dvojici za vratom diše Đoković sa 17 trofeja na najprestižnijim teniskim turnirima. Federera po broju sedmica na čelu ATP liste polako. ali sigurno sustiže srpski teniser, tako da nas ne bi čudilo da na kraju karijere Švajcarac ostane iza Đokovića i Nadala u svim najbitnijim parametrima, uključujući i međusobni skor, u kome je Novak neprikosnoven.

Ali, vratimo se sada na pitanje postavljeno u naslovu ovog teksta. U stvari, naslov bismo mogli i proširiti dodatnim pitanjem, a zašto ga ne vole svjetski mediji, organizatori i publika na turnirima u zemljama Zapada?

Da bismo ponudili odgovor, najbolje je da prvo skoknemo do Londona i vimbldonske trave. (Mišljenja sam da je ovogodišnje neodržavanje turnira u Londonu, zbog pandemije virusa korona, najveću štetu napravilo Novaku Đokoviću.) Teniseri koji nastupaju na, kako neki kažu, nezvaničnom prvenstvu svijeta, moraju se strogo pridržavati kodeksa ponašanja, počev od oblačenja, gdje najmanje osamdeset posto odjeće mora biti bijelo, (rekao bih, onako čisto i aristokratski), pa do blagih naklona kraljevskoj porodici Bakingem tokom ceremonije dodjela pehara.

Tenis u stvari i jeste sport aristokracije i elite, ali i elitni sport u kome se vrte ogromne, za obične smrtnike, vrtoglave svote novca. I baš jedan zapadnjak, u ovom slučaju Švajcarac, Rodžer Federer, aristokratskog lika i držanja, ali i atraktivnog ponašanja na terenu, idealan je za organizatore, medije, bogatu publiku, naravno i sponzore. Donekle prihvatljiv je i Rafael Nadal, dobroćudni riter, beskompromisni borac, uvijek rastrčan na terenu, poput bika na ulicama Pamplone. (Moram pomenuti još jedan momenat koji je na strani Švajcarca i Španca. Obojica, pogotovo  Federer, stigli su do vrha prije srpskog tenisera i opredijelili publiku za jednog ili drugog.)

Tačno je da je Novakov stil igre drugačiji u odnosu na njegove najveće rivale i već sam ga poredio sa italijanskim fudbalom, čvrsta odbrambene igra, na rezultat, ali daleko od toga da Nole ne zna da igra atraktivno, zavirite malo na YouTube. Ali Đokovića, to je više nego sigurno, prati stigma jer dolazi s brdovitog Balkana, što na Zapadu odmah asocira na blato, glib i prljavštinu, ratove, nešto divlje. Zato i ne čudi nerijetko nekorektan odnos organizatora prema Đokoviću, hajka u medijima i zvižduci s tribina. Zar da jedan Balkanac bude najbolji u "njihovom" sportu.

Ako već brojni zapadni mediji koriste svaku priliku da odapnu otrovne strelice prema Đokoviću, dopustiću sebi da budem malčice zločest, pa da istaknem i poneku manu njihovih pulena, uz čestitke za sve ostvareno na teniskim terenima širom svijeta.

Tako sam, eto, stekao utisak da je Rodžer Federer prilično sterilan i aristokratski prepotentan. Podsjetiću na samo dvije situacije. Kada je svojevremeno stigao do rekorda po broju osvojenih trofeja na Vimbldonu, Rodžer je bukvalno na terenu na sebe namontirao ranije pripremljeni bijeli frak. Nekome je to možda izgledalo simpatično, ali meni je sve to bilo usiljeno, a da ne kažem i stupidno, iako sam sportski navijao tokom meča za Federera. A druga situacija je kada je lopticom, nakon prekida igre,  nenamjerno pogodio dječaka, skupljača loptica, u testise. Samo je prokomentarisao da dječak uvijek mora biti spreman, na opšti smijeh i odobravanje rulje na tribinama. (Znamo kako je Đoković prošao nedavno u Njujorku, kada je nenamjerno pogodio u vrat linijskog sudiju.)

Pretpostavljate da ću Nadalu zamjeriti namjerno otezanje i prekoračivanje vremena prilikom serviranja. (A, podsjetiću da, kada se Đoković našao u sličnoj situaciji, u polufinalu Rolan Garosa, pri vođstvu 2:0 u setovima i kada je servirao meč loptu, njemački sudija ga je opomenuo da prekoračuje dozvoljeno vrijeme za servis. Isprovocirani Đoković je izgubio i poen i gem i set, čak i naredni set.) Takođe i svi oni Nadalovi rituali tokom meča, uključujući vađenje gaća iz g..., znate odakle, u najmanju ruku nije pristojno i mogu samo zamisliti reakcije sudija i organizatora kada bi Nole nešto slično radio na mečevima. Na kraju, i Nadalovo prenaglašeno slavlje i jurnjava po terenu nakon osvojenih bitnih poena, mogu se smatrati provokativnim. Đoković je sa druge strane spreman čestitati protivniku na odličnom potezu i u najdelikatnijim trenucima meča.

Ali ono najvažnije, pored Noletovih ogromnih humanitarnih aktivnosti, ono što ga po meni izdvaja od dvojice njegovih velikih sportskih rivala, jeste da Nole sve vrijeme želi da bude običan čovjek iz naroda, ovog balkanskog. A, pri tom je, kako možemo vidjeti, i vitez i gospodin i plemić i pobjednik i najbolji. Zbog toga se sav ovaj, od inostranih i domaćih gazda, uniženi i ugnjeteni balkanski puk poistovjećuje se  sa Noletom i svaku njegovu pobjedu vidi kao svoju.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije