Nedavno sam razgovarao sa jednom osobom koja mi reče kako je, prije nego što će početi raditi u domaćem pravosuđu, vjerovala da sudovi rade na način koji ne može kompromitovati njihove presude. U suštini, mislila je na čestitost i znanje sudija kao temelje sud(ij)skog odlučivanja, ali je, nakon što je zapazila drugačiju stvarnost, doživjela veliko razočarenje. Kad ovakvo razočarenje ljudi doživljavaju u radu sudova koji su niži u pravosudnoj hijerarhiji, šta tek reći za ozbiljna kršenja vladavine prava do kojih dolazi u najvišim pravosudnim institucijama, ne samo domaćim, nego i onim međunarodnim.
Nedugo nakon tog razgovora u medijima pročitah vijest da će u aprilu ove godine u Rusiji biti održan referendum na kojem se narod treba izjasniti o predloženim izmjenama važećeg Ustava Rusije. Među njima pažnju mi je privukla informacija da nova vrijednost ustavnog uređenja Rusije treba da bude ustavni princip poštovanja nedopustivosti miješanja u unutrašnje stvari države. Na temeljima tog principa bi počivao i ustavni princip prioriteta ruskog Ustava nad međunarodnim pravom, iz čega će u konačnom proizaći i ustavno pravo Ustavnog suda Rusije da utvrdi da li su odluke međunarodnih sudova izvršne u Rusiji.
Čim sam pročitao ovu vijest bilo mi je jasno da se i Rusija sve više suočava sa zloupotrebama od strane međunarodnih sudskih institucija (što uključuje i Evropski sud za ljudska prava). Naime, one u predmetima u kojima je Rusija jedna od stranaka u sporu ne sude, iako je to isključivi posao svakog suda na svijetu, već svoje sud(ij)ske funkcije zloupotrebljavaju kako bi stvaranjem sopstvenih (kvazi)jurisprudencijskih normi tražili da se primijene te (kvazi)norme, a ne ono što je smisao međunarodnog prava, sa krajnjim ciljem da se time modelira, tačnije rečeno preoblikuje država Rusija onako kako to odgovara Zapadu.
Sve to me neodoljivo podsjeća na iste zloupotrebe kojima se pribjegava u Bosni i Hercegovini, na šta se može svesti sva suština ovdašnjeg (ne)ustavnog i (kvazi)političkog života, od Dejtonskog sporazuma do danas. Evo samo nekoliko primjera koji to neumoljivo potvrđuju...
Počeću od slučaja u Evropskom sudu za ljudska prava (ESLJP) u kojem se taj sud, služeći se neistinama, stavio u službu legitimacije i naknadnog poustavljenja inače neustavnih odluka visokog predstavnika u BiH. Svi već dobro znamo da je Dejtonskim sporazumom, koji je međunarodni ugovor, visokom predstavniku dato samo pravo da nadgleda sprovođenje sporazuma, da olakšava napore strana potpisnica, da koordiniše aktivnosti organizacija i agencija te da tumači Dejtonski sporazum, ali ne i da odlučuje o bilo čemu. Dakle, nema visoki predstavnik pravo da nameće odluke kojima mijenja domaće ustave, da nameće zakone niti da smjenjuje bilo kog pojedinca. Nakon što je to ipak činio, do ESLJP je stigao predmet "Berić i drugi protiv BiH". U odluci od 16. oktobra 2007. godine, koja je višestruko važna za spoznaju kako prav(n)e prirode i patologije visokog predstavnika, tako i patologije u radu ESLJP, taj sud se poslužio neistinom rekavši u tački 26. odluke da je navodno Savjet bezbjednosti UN odobrio neformalnoj grupi zemalja (tzv. Vijeću za sprovođenje mira) da uvede visokog predstavnika u BiH, što bi onda značilo da isto vijeće može da ovlasti visokog predstavnika i da radi sve ono što je inače neustavno učinio od završetka rata do danas. Umjesto te sudske neistine, činjenica je da je Savjet bezbjednosti Rezolucijom broj 1031 od 15. decembra 1995. godine samo dao podršku uspostavljanju visokog predstavnika koji, kako stoji u ovoj rezoluciji, nadgleda primjenu mirovnog sporazuma, koordiniše aktivnosti i tumači Aneks 10 Dejtonskog sporazuma. Kako vidimo, Savjet bezbjednosti UN ovom početnom rezolucijom, a ni bilo kojom kasnijom, nikada nije ovlastio visokog predstavnika da radi išta od onoga što je ovdje protivpravno (od)radio, niti je Savjet bezbjednosti stvorio bilo kakvo Vijeće za sprovođenje mira, a posebno mu nije dao pravo da ono ovlašćuje visokog predstavnika na bezakonje kojem je pribjegavao.
Stoga su podnosioci apelacije u predmetu "Berić i drugi protiv BiH" apsolutno ispravno ukazivali ESLJP-u na brojna kršenja ljudskih prava od strane visokog predstavnika. Nažalost, ESLJP je sve to odbio, posluživši se sopstvenim neistinama o navodnim ovlašćenjima visokog predstavnika, kojih, kako smo vidjeli, nema ni u međunarodnom ni u unutrašnjem pravu. Time je (kako spolja, tako i iznutra) zloupotrijebljen ESLJP kao međunarodna sudska institucija, na štetu ne samo ljudi iz predmeta "Berić i drugi protiv BiH", već i na štetu istinske vladavine prava, tako da je ovom sudskom patologijom "legitimisana" patologija zvana ohaerizam, u čijoj osnovi je totalitarno i tiransko vladanje.
ESLJP je nastavio s ovom praksom, za šta kao primjere izdvajam sljedeće odluke tog suda. U predmetu "Sejdić i Finci protiv BiH" (iz 2009. godine) ESLJP je u stavovima 45. i 46. svoje odluke kreirao, suštinski gledano, sopstvenu normu prema kojoj zastupljenost i odlučivanje konstitutivnih naroda u zajedničkim institucijama BiH jeste bilo neophodno da bi se zaustavio rat u BiH, ali da zadržavanje takvog sistema više ne zadovoljava uslov proporcionalnosti. Manje je poznato da je ESLJP u istoj odluci (stav 47) zauzeo i sopstvene stavove u kojima je, iako to nije bio predmet odlučivanja, rekao da je značajan pozitivan razvoj i napredak to što je BiH 2006. godine pristupila NATO partnerstvu, a 2008. ratifikovala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU. Dakle, ovdje se ESLJP otvoreno i navijački stavlja na stranu NATO i EU, ne vodeći računa da on sudi i u predmetima iz zemalja (npr. Rusija) koje nisu članice tih saveza. Kada se i ovakve stvari imaju u vidu ne čudi zašto se Rusija želi zaštititi izmjenama svog ustava, uvođenjem prava njenog Ustavnog suda da utvrdi da li su odluke međunarodnih sudova izvršne u Rusiji.
Stav da su nepotrebni zastupljenost i odlučivanje konstitutivnih naroda u zajedničkim institucijama BiH ESLJP je ponovio i u svojim odlukama u predmetima "Zornić protiv BiH" (iz 2014. godine) i "Pilav protiv BiH" (iz 2016. godine).
Kada se tako postupa u instituciji kakva je ESLJP, ne čudi što se s tim susrećemo i u Ustavnom sudu BiH. Nedavna odluka tog suda o poljoprivrednom zemljištu u Republici Srpskoj je najsvježiji primjer kako sud ne tumači i ne primjenjuje norme iz Ustava BiH. Umjesto toga, taj sud, tačnije rečeno većina njegovih sudija, najprije kreira vlastitu normu, kakve nema u Ustavu BiH, pa onda prema svojoj normi presuđuje slučaj. Na primjeru navedenog poljoprivrednog zemljišta to izgleda ovako. U članu 1. stav 1. Ustava BiH propisano je da BiH nastavlja svoje pravno postojanje kao država, ali s unutrašnjom strukturom modifikovanom tim ustavom. Ta modifikovana unutrašnja struktura znači tri presudno važne stvari: 1. da je BiH sastavljena od Republike Srpske i Federacije BiH, pri čemu svaka od njih ima svoju teritoriju i državnu vlast s ovlašćenjima propisanim Ustavom; 2. da BiH ima teritoriju koju čine teritorije navedena dva entiteta; 3. da BiH ima samo one državne nadležnosti koje su joj određene Ustavom BiH (među kojima nema nadležnosti BiH nad poljoprivrednim zemljištem).
Uprkos ovome, većina sudija Ustavnog suda BiH je izvela svoju normu da u članu 1. stav 1. Ustava ne piše ono što je prethodno navedeno, već da se radi o pravnom kontinuitetu BiH i da te riječi (kao sudijska norma) navodno znače isključivu nadležnost BiH za poljoprivredno zemljište. O kakvom neustavnom ponašanju ustavnih sudija se radi vjerovatno (po)najbolje svjedoče riječi jednog od sudija tog suda, zapisane u njegovom izdvojenom neslažućem mišljenju iz jula 2012. godine, u predmetu broj U 1/11. Radi se o riječima sudije Ustavnog suda BiH Zlatka Kneževića, koji se nije složio sa većinskom odlukom broj U 1/11 (na koju se sada poziva ista većina prilikom odlučivanja o poljoprivrednom zemljištu), a koji je rekao: "Ustavni sud nije mogao, jer nigdje to ovlašćenje ne postoji u Ustavu, da on vrši raspored ustavne nadležnosti... Ova vrlo opasna tendencija prema kojoj Ustavni sud daje sebi za pravo da u isto vrijeme i tumači Ustav i u suštini donosi nove odredbe, stavlja u ozbiljnu sumnju legitimitet predstavnika stečen na opštim izborima, koji jedini ima pravo na promjene Ustava". Ovom iznutra razotkrivenom zloupotrebom sudske vlasti završiću ovaj tekst, dodajući da navedeni primjeri dokazuju kako ono što nije mogla učiniti armija vojnika, odradi nekolicina pravnika. A to već nije, niti treba da bude zadaća bilo kog suda.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.