Nezavisni stav

Koliko je sati u BiH?

Vesna Iliktarević
Vesna Iliktarević

Vidjela sam divan sat u izlogu, ali pored paprene cijene, zapitala sam se šta će mi novi sat, kao i većini građana u ovoj državi, kad sve ionako kasni, a od tačnosti je sistem odavno neuspješno operisan.

Šta god da pokušamo završiti, načekamo se do granica iznemoglosti. Prinuđeni smo da čekamo kod doktora, da čekamo na javni prevoz, ispred šaltera se vučemo u redovima kao najduža gusjenica na svijetu, a ako vadimo neka dokumenta i dozvole, odemo mladi, a izađemo iz kancelarija, obijajući razne pragove, kao Metuzalem.

A tek što država nema nikakve veze sa vremenom, pa se rokovi konstantno probijaju, a na postojeći rok za usvajanje neke reforme ili ispunjavanje obaveze se odgovara novim rokom. Kasnimo debelo i za komšijama, pa tako iako se naši zvaničnici zaklinju u EU put, primjera radi, na upitnik Evropske komisije Hrvatska je odgovorila u roku od tri mjeseca, Srbiji je trebalo nešto više od dva, a evo mi ovih dana "proslavljamo" 14 mjeseci kako ni na to nismo stavili završnu tačku.

Vrijeme je u BiH relativna stvar. Ono što je za razvijene zemlje i naprednija društva pitanje minuta, kod nas se mjeri godinama.

Ni većini radnika u privredi ne treba sat, jer prekovremeno radno vrijeme (često neplaćeno) je nepisano pravilo, plate mnogima kasne, a nekima i naknade.

Ni službenicima u javnoj upravi nije potrebno gledati u kazaljke, jer ta pauza od pola sata se često produži na sat i nešto ispijajući kafe, šopingovanje i slušanje ljubavnih jada kolega.

Ni za najbliže često nemamo vremena, trčimo na sve strane, kasnimo na sve strane i rijetko kad stiženo tačno na taj neki cilj.

Otkud ovo pisanje o satnicama? Pa najnoviji povod je što je Evropski parlament izglasao rezoluciju kojom predlaže ukidanje pomjeranja sata dva puta godišnje, odnosno zimsko i ljetno računanje vremena. Ukoliko se to desi, u BiH eto problema. Jer niko nije nadležan za kazaljke. Nejasno je hoće li se kod nas odluka evropskih zvaničnika automatski primjenjivati, da li će se donositi poseban zakon, ko pokreće inicijativu ili se nećemo obazirati na to jer nismo u Evropskoj uniji.

Uostalom, iako sam po prirodi optimista, ipak pesimistična završnica: kao da je to najveći problem u sistemu u kome stalno čekamo na kvalitetniji život, a samo nevolja i tuga stižu prerano.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije