Nezavisni stav

Mozgom za dostojanstvom

Dejan Šajinović
Dejan Šajinović

Ima ona rečenica Bogdana Diklića u ulozi Mirka Topalovića u čuvenim "Maratoncima" kada kaže kako je firma radila dobro dok je Pantelija bio živ, a onda su došli nasljednici i cijelu firmu rasparčali zbog svađe oko nasljedstva.

Svi, naravno, znamo da je Pantelija metafora za Tita, a firma za Jugoslaviju, zemlju koju su rasturili njeni grobari, koji nikada ne umiru, a uništavaju sve što dotaknu. Oni vode pogrebno društvo tako što im lokalni mafijaš Laki otkopava mrtvačke sanduke koje onda farbaju i prodaju kao nove.

Bilo da se radi o kraljevini ili socijalističkoj Jugoslaviji, ili postjugoslovenskim republikama - uvijek su u prvoj ulozi nekakvi "nasljednici" kojima je biznis smrt i propast. Nisu nasljednici toliko loši kao ljudi, njihova (a više naša) nevolja je u tome što oni ne mogu i ne znaju drugačije.

"Maratonci" su me na razmišljanje potakli prije nekoliko dana, nakon što sam na Twitteru pročitao tvit: "Ranije su ljudi odavde išli trbuhom za kruhom, a danas idu mozgom za dostojanstvom." Aforizam sličnog značenja napisao je i Brana Crnčević: "Da mi je sredina bolja, i kraj bi mi bio bolji."

Svi oni - i Dušan Kovačević, i anonimni tviteraš, i Brana Crnčević - svako na svoj način, uvjerili su se u istinitost ovog usuda kojim smo svakodnevno okruženi. Vode nas najgori i najnesposobniji koji se okružuju ulizicama i besprizornim nakazama, dok oni koji znaju, mogu i žele bivaju potisnuti na margine.

Jedino što se od vremena "Maratonaca" promijenilo je to što danas imamo društvene mreže, izduvni ventil preko kojeg možemo donekle isprazniti naše frustracije, dok razmišljamo da li otići odavde, mozgom za dostojanstvom.

Prošle godine svaki deseti novopečeni Austrijanac je došao iz BiH. Ne računajući Tursku, sva preostala mjesta na vrhu liste čine zemlje bivše Jugoslavije - ljudi koji svaki put kad nauče cijeniti život ostanu bez njega, i svaki put nakon neke ratne katastrofe svoj život ponovo počinju od nule.

I, naravno, ništa se ne pomjera, niti se pomjeriti može, sve dok je jedina šansa da vam potomstvo uspije u životu u tome da ih ili spremite za podaništvo gazdama naših života, ili im date pasoš u ruke i pokažete put prema granici. 

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije