Svaki prostor za javnu debatu, a pogotovo ako je taj prostor nacionalni parlament, prate dvije suprotstavljene dileme. Jedna dilema je koliko slobode treba dati pojedincu da iznosi svoje stavove, a druga dilema je koliko tu slobodu treba ograničiti radi efikasnosti u radu.
Tako se, recimo, u RS postavlja dilema koliko promjenom Poslovnika u radu Narodne skupštine RS treba dozvoliti opoziciji da govori, u odnosu na to koliko se velikim brojem debata, replika i diskusija koje pomalo izlaze iz teme usporava rad parlamenta.
Iako nema univerzalnog odgovora na ovo pitanje i iako postoje različita viđenja od kojih svako može da pruži dobre argumente, ja sam stanovišta da opoziciji treba dati maksimalan prostor u Skupštini, čak i ako to znači usporavanje rada. Važno je da se naše društvo, koje još nema veliko iskustvo s pluralizmom i demokratijom, javnom diskursu uči, čak i ako taj javni diskurs ponekad prelazi granicu dobrog ukusa.
Sve što ne predstavlja fizičko ugrožavanje i uvrede treba dozvoliti, ma koliko to možda nekad svima izgledalo iritirajuće. Opasne su tendencije da se javni prostor za debatu sužava i da se ljudima otežava da svoje stavove iznose, a pogotovo ako su u pitanju narodni poslanici. Pružanje prostora opoziciji da govori, naravno, ne znači da će to što govori nužno biti konstruktivno i pozitivno, ali to su ta dva tasa na vagi koja treba pažljivo izbalansirati: ako daješ nekom slobodu da govori, onda mu ne možeš naređivati šta će i kako govoriti. Jednostavno treba prepustiti građanima da se sami odluče koliko im je prihvatljivo ili neprihvatljivo ono što dolazi iz poslaničkih klupa.
Uporno ponavljam da RS, kao i BiH uopšteno, ima šansu da bude uspješna zemlja samo ako u njoj bude bilo pluralizma i slobode govora.
A koje mjesto je važnije kao primjer slobode govora od parlamenta?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.