Sve je od početka mirisalo na nevolju. Zaštitari koji su zauzeli gard, čak i ispred toaleta, policajci kojih je bilo više nego inače i ključ u bravi na ulaznim vratima skupštinske sale u prvi mah mi nisu bili sumnjivi, ali kada su dobojski odbornici zauzeli svoja mjesta, a onaj ključ spriječio da neko zaluta u salu, znala sam da je vrag odnio šalu.
Koga su se to vladajući uplašili, pa su preduzeli sve mjere predostrožnosti, i dalje mi nije jasno. U skupštinsku salu nije moguće ući bez prethodnog popunjavanja formulara u Stručnoj službi. Ko to ne učini, i ne pomišlja da se mota oko mjesta gdje se odlučuje o sudbini Doboja i njegovih građana, i tako je već godinama. Znači, nije se očekivao upad izvana, no se vjerovatno pripremala inscenirana sabotaža iznutra. Doduše, danima se šuškalo po gradu da će SP-ovog odbornika i direktora Osnovne škole "Dositej Obradović" iznijeti zaštitari ako se zanese za govornicom. To se, srećom, nije dogodilo. Ni prvo, ni drugo. Nije ni imao priliku da sebi da oduška, jer je SDS-ov potpredsjednik Skupštine grada Doboj dobro odradio zadatak koji je dobio - da predsjedava parlamentom.
Doduše, nervozu nije mogao da obuzda, ali jeste SNSD-ove i SP-ove odbornike, koje je u dva navrata opomenuo, te im u sekund mjerio vrijeme provedeno za govornicom. Tumačio im je Poslovnik, vraćao ih ukoliko zalutaju među tačkama dnevnog reda, i uredno im zahvaljivao. Odbornicima vladajuće većine to nije morao da čini, jer, osim pedepeovca koji im je branio čast, niko ni riječ nije izustio ni o jednoj tački dnevnog reda, a bilo ih je više od 70. Uostalom, lagodna većina vladajućima daje mogućnost da rade šta žele, usvajaju odluke, zaključke, rješenja, inicijative i sve što im se prohtije, a opozicija može da priča koliko želi. Ali to nema efekta.
Nikakvog efekta nije imalo ni zaključavanje vrata koja vode ka skupštinskoj sali, jer niko na njih nije nasrtao. Čak ni nastavnici i učitelji koji su "naoružani" dnevnicima stajali na hodniku, ne dobivši priliku da javnosti objasne da se međunacionalna netrpeljivost u "Dositeju" koristi u dnevnopolitičke svrhe, što je bespotrebno.
Jednako nepotrebno je i uporno izbjegavanje medija koji nemaju mogućnost da se pozabave bilo kojom temom, jer svi putevi vode ka Gradskoj upravi, čija vrata novinarima nisu ni odškrinuta, no se uz tresak svakodnevno zatvaraju. Jedini u kojeg smo se uzdali nas je ostavio bez teksta.
Poštujem svakog, bilo koje vjere, ko posti, to je veliko odricanje. Kao hrišćanka razumijem, ali kao novinarka ostadoh "kratkih rukava".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.